Začarala ih zla vještica
Mogwai: “Hardcore Will Never Die, But You Will” (Rock Action/Sub Pop, 2011)
Post-rock me uvijek asocirao na melankoliju. Dobro piše Sinan Gudžević kada kaže da je to bolest, da je teška i da može biti smrtonosna. Gudžević dalje navodi kako melankoliju prvo bilježi medicina, pa filozofija, potom je preuzima proza, a tek na kraju ulazi u stihove. Mogli bismo ovome dodati da je svoj najživlji život – ono kada se ona najviše bacaka i prevrće – na koncu dosegla u glazbi u kojoj je kao riječ gotovo posve nestala, još joj samo – kao riječi – vire noge iz vode, toliko je utopljena u glazbenu ekspresiju u kojoj se melankoličnost sreće s ekstazom, ekstaza s porazom, poraz sa sladostrašćem zbog spoznaje da je poslije potpuna uspjeha najbolja stvar na svijetu potpuni neuspjeh.
Kraljevi zvučnih tapeta za oblijepiti mentalnu pregradu u kojoj se skreće s uma su Stars of the Lid. Dobri su i Explosions in the Sky, koji su se savršeno uklopili u film “Friday Night Lights” o rudarskim naporima sportske školske ekipe na njihovu putu do uspjeha. Na kraju filma Explosionsi tutnje i tutnjavom dodiruju nebo. Doslovno, baš opravdaju ime.
Identični krugovi
Mogwai su Škoti i zarana je primijećena njihova moć ekspresije. Stephen Malkmus za njih je rekao da su prvi bend za 21. stoljeće, a već njihov nastupni album, snimljen nakon nekoliko EP-ija, “Mogwai Young Team” (1997), svojim je repetitivnim gitarističkim orkestracijama pobrao same aklamacije. Nakon još dva albuma, na “Happy Songs For Happy People” (2003) moglo se osjetiti kako bi Mogwai mogli do kraja života snimati jednu jedinu ploču i da je samo pitanje hoće li za tu njihovu ubitačnu sklonost ponavljanjima biti publike, hoće li ih itko pratiti u tim krugovima koji se “nastavljaju” novim, identičnim krugovima. Zvučali su (i zvuče) kao da su začarani od zle vještice.
Mogwai danas slušaju jedino ljudi i ljudice otprije zaljubljeni u njihove notne iskaze dosade, tuge, melankolije, sjete i depresije, čemera i jada. Kada s albuma “Hardcore Will Never Die, But You Will” čujete pjesmu “How To Be A Berewolf” zbilja možete osjetiti da je bend prkosno odlučio ostati kod stanja u kakve mogu upasti jedino vrlo, vrlo mali dječaci kojima vrlo, vrlo blaga i brižna majka nije prije ručka dala jesti čokoladu, pa sad taj sitni egzemplar muškosti čuči u uglu sobe i pokušava zaustaviti suze, što je na svoj način superiorno svemu što je pod Trojom učinio moćni Ahil, domaće bojovničke mustre da ne spominjem.
Vrckavi plačljivci
A to je, je li, nama ovako sklonima gužvama na terenima i onim krležijanskim narodnim običajima, noževima u leđima i sličnim dragostima, lekcija koju bismo kao nasušnu trebali zobati svakoga dana. Kaurismaki je zaspao gledajući dva zadnja filma Andreja Tarkovskog. Kod momaka iz ovog sastava riječ je o sličnom stalno vraćajućem baratanju materijom koju smo već obradili, o preživanju za koje je potrebno imati nekoliko želudaca, da sve što se dogodilo sjedne i da onda u glavi čujete da je škljocnulo jer je sjelo.
Možda je preambiciozno reći kako je riječ o meditativnoj vrsti pristupa svirci: Mogwai su preduhoviti, preopušteni za ovu ozloglašenu opuštenost nad opuštenostima, oni imaju jednostavno previše vrckavog duha dječaka koji dok plače krajičkom oka pogledava prema majci da vidi kupuje li on nešto tim suzama, pa na sedmom albumu pokazuju već viđeno, ali ponovno, za što je potrebno ne samo hrabrosti već i one danas već jako ozloglašene konceptuale. Na koncu, prvi film Tarkovskoga počinje kadrom breze, baš kako završava i njegov posljednji film.