Zanimaju me rubni slučajevi

Kako to da je domaća premijera “Nekih drugih priča”, regionalnog omnibusa u kojem potpisujete hrvatski dio, održana u tako nezgodno vrijeme, 28. prosinca prošle godine?

– Termin nam je dao distributer. Neki su tvrdili da je to dobar termin, jer su školski praznici, a drugi da je loš, jer su ljudi na putu, skijanju, studenti su otišli doma, između Božića i Nove ne ide se u kino, kao da smo mi Ameri… Mislim da je besmisleno raspravljati o  terminima, osim ljeta, kad je Zagreb prazan, pa je to doista katastrofalan termin za premijere. Idealan termin ne postoji, uvijek će biti neki ivent u gradu s kojim će se poklopiti distribucija filma ili će istodobno ići neki američki blokbaster.

Nemir žulja iznutra

Premda ste izjavili da vam smeta koncept ženskog omnibusa, jer ne režirate spolom, ipak ste pristali biti jedna od redateljica “Nekih drugih priča”?

– Slažem se s Ninom Violić koja je na premijeri rekla kako to nije “ženski film”, nego prvi projekt regionalne suradnje i to ne samo po novcu, nego i kreativno, a to uistinu jest tako. Taj je koncept zanimljiv upravo po toj regionalnoj suradnji, kroz ovih pet priča zrcali se pet zemalja koje su koliko različite, toliko i dalje isprepletene i s nekom zajedničkom niti. Pet je autorica, dakle, preko zajedničkog motiva napravilo istovremeno odvojene i povezane filmove u kojima se zrcali kulturni bekgraund iz kojeg dolaze.

U filmu ste tešku odluku samosvjesne mlade žene prikazali na vrlo originalan način, a pritom ste tražili maksimum od glumaca. Jeste li zadovoljni s Nerom Stipičević i Goranom Bogdanom?

– S njima sam zadovoljna, nisam sa sobom, posebno sad, s odmakom, kad uviđam da sam neke situacije trebala drukčije riješiti. Ali lako je biti general nakon bitke… i bolje je o tome ne razmišljati, uvijek nađem nešto što bih iz današnje pozicije napravila drukčije. Neke scene su bile izuzetno zahtjevne i za glumce s velikim filmskim iskustvom, a kamoli za njih dvoje koji ga do ovog filma gotovo nisu imali. Dosta toga sam planirala snimiti teleobjektivima i s velikim pomacima kamere, a Nera i Goran su imali prilično zahtjevne mizanscene u kojima su morali biti vrlo precizni zbog dubinske oštrine, što znači da su, osim točnoga glumačkog stanja, trebali biti i vrlo precizni u kretanju: ponekad je doslovce bila riječ o milimetrima. Pokazali su se i kao izuzetno marljivi.

Vaš dokumentarac “Što sa sobom preko dana” osvoji je niz festivalskih nagrada: odakle vam ideja da odete u Lepoglavu i snimate živote ne baš bezazlenih zatvorenika?

– Zatvorenici? Toliko sam puta već odgovarala na to pitanje a tek sada shvaćam – zanimaju me rubni slučajevi. Potvrđujem to i ovim filmom. I normalno je da me zanimaju rubni slučajevi, u najintenzivnijim smo situacijama najzanimljiviji, takve su situacije koncentrat, parfem: nekad je mirišljav, nekad smrdljiv i odbojan, ali definitivno te ne ostavlja ravnodušnim. Ne raščlanjujem otkud mi interes za nešto, on se ili pojavi ili ga nema. Ali, točno je da uvijek dođe iz nekog osobnog “demona” i onda se poklopi s nečijom tuđom sudbinom, motivom, pričom ili situacijom koja više i nije i jest tvoja, dobije neke druge razmjere. Kažem “demona”, jer je nemir nešto što iznutra žulja i ne da mira, iako to može biti i ugodno.

Nedodirljivi i tračevi

Na nedavnoj izbornoj skupštini Društva hrvatskih filmskih redatelja (DHFR) bilo je vrlo živo. Došli ste u pratnji tamburaša, a potom se, prenijeli su mediji, vrlo oštro obrušili na aktualnu strukturu. Što vas smeta u radu DHFR-a?

– Više ništa. Nakon što smo kolege i ja pisali konkretne prijedloge npr. Zakona o natječaju koje nisu ni pogledali, jer im valjda odgovara situacija u kojoj uvijek mogu svaljivati krivnju na “katastrofalnu situaciju”, shvatila sam da je to besmislen trud, barem što se mene tiče. Neka to sad preuzme netko drugi. Došao je novi predsjednik, valjda će raditi kako treba i nešto napraviti. Mislim da smo mu mi, koji smo se obrušili na bivšu strukturu, itekako raskrčili put: da nije bilo toga, ne bi se ni inicirale promjene, Lolek i Bolek bi nastavili čitati svoje izvještaje o autorskim pravima koje su kopipejstali s interneta i slično. Poljuljan je ugled nekih koji su se smatrali nedodirljivima, ali što je još važnije, bar u njihovim očima, napokon su shvatili da ih ne doživljavamo fan-fan-fantastičnima, kao ni juhe koje kuhaju. Imamo i snage i volje, pa i načina da im se suprotstavimo. Ne umišljam da će postati pošteniji i bolji, ali da će više paziti, hoće. A i to je pomak, ma kako malen bio.

Morali ste se braniti i od optužbi zbog lanjskog incidenta u Dablinu, kad ste navodno fizički napali srpsku redateljicu Anu Mariju Rosi. Što se zapravo tamo dogodilo?

– E, ovo je pitanje na koje ću odgovoriti nakon distribucije našeg zajedničkog filma, sad bih zadržala svoje privatno i profesionalno mišljenje. Zasad ću samo reći da se priča da sam je prebila, a ni sama ne znam zašto… možda zato što je napravila fenomenalan film, dio zajedničkog omnibusa “Neke druge priče”, koji trenutačno igra u zagrebačkom “Sinestaru”. A priča se i da se, nakon što sam je prebila, ona zaljubila u mene, štokholmski sindrom, i od tada mi ne da mira… Postoji i priča da smo se tako kreativno našle na ovom projektu da i idući spremamo zajedno, a možda zajedno odemo i živjeti u Dablin, ako pristane moj dečko. Što se tiče skupština Društva, baš je suprotno: iako sam htjela govoriti o tome, ni na jednoj mi nisu dali da progovorim o Irskoj. A tek tada bi se pokopali! Nekim je ljudima odgovaralo dok je to na nivou trača, kojim me je valjda trebalo diskreditirati i privatno i profesionalno, prikazati me kao zločinca koji ne podnosi osobu određene nacionalnosti, u ovom slučaju srpske.