Besmisleni ulazak u gaće
Nije svaki dan nedjelja: nakon odličnih predstava “Ex-pozicija”, “Odmor od povijesti” i drugih te dobrog glasa koji ih je posvuda pratio, autorski tandem Boris Bakal – Katarina Pejović taj uspjeh s novom izvedbom nije bio u stanju ponoviti. Riječ je o dvije vezane predstave pod zajedničkim nazivom “Muški-ženski/Ženske-muške”, u kojima se odnosi muškaraca i žena žele “podvrgnuti forenzičkom ispitivanju”, kako piše u proglasu izvedbi.
Tzv. muška i ženska predstava idu tako da glumci i glumice, između ostalog, pričaju o svojim seksualnim iskustvima do u detalje i onda pitaju gledaoce što misle o tome i imaju li štogod za dodati. Prvo, to razotkrivanje spolnosti obavljeno je već nebrojeno puta od 1968. i seksualne revolucije i već je toliko izlizano da nije jasno što se novoga o ljudskoj seksualnosti željelo reći. Drugo, način na koji glumci čavrljaju o seksu nije ništa drugačiji od onoga u kakvom cosmo ili metro časopisu, pa to izvedbu ne čini nimalo posebnom, nego joj daje ton bezukusne bizarnosti. Jer, otkrivati danas nešto o seksu, znači samo davati važnost kulturi sisa i guzica u koju smo i tako uronjeni do lakata.
Isforsirana pseudoiskrenost
Na dubljoj razini, “otvoreno i bez predrasuda” govorenje o ljudskoj intimi, kao o bogzna kakvoj vrijednosti komunikacije, nije neko dostignuće, jer baš i ne uzima intimu kao vrijednost. Pričati na pozornici o čovjekovim intimnim odnosima sasvim je nešto drugo nego otkrivati koliko je tko puta ejakulirao u toku jedne noći. Taj, nazovi iskreni, razgovor glumaca međusobno i s publikom o zonama donjeg rublja, golicava je navlakuša da pričamo o onome o čemu inače ne bismo. A zašto bismo? Razumljivi komunikacijski oprez pred definitivno osjetljivim pitanjima željelo se zamijeniti “emancipacijom”, da odmah sebi ili drugima uđemo u gaće. Oslobađanje od tabua i ležeran ton površni su, koliko i ponižavajući: nakon razgovora o tome tko za vrijeme snošaja dahće a tko ne, vagina koje gledateljice je postavljena nisko i kome je od prisutnih momaka penis kriv a kome kratak, odlazimo kući kao da se ništa nije dogodilo.
Nakon tih pseudoiskrenih ispovijedi i neke isforsirane koncentriranosti na temu, ostaje mutni dojam da u dvorani zapravo nitko za nikoga i za njegove ili njezine probleme ispod pojasa nije baš bio istinski zainteresiran. Interesantno je da je u čitavom tom scenskom razgolićivanju bilo malo riječi o ljubavi, temeljnom ljudskom osjećanju, poštovanju, nesebičnosti i žrtvovanju, koje muškarci i žene čine jedni za druge. Tako je ovaj &TD-ov razgovor o seksu spao na jadno reducirani popis erotskih tema iz kafića.
Pretenciozan projekt
Drugi bitan problem ovog para predstava njihova je tematska neujednačenost. Nakon seksa, na red su došla iskustva iz posljednjeg rata (ruku na srce, to su bili najbolji dijelovi!), ali kakve to veze ima veze s prvim? Kako je predstava kooprodukcija Teatra &TD i sarajevskog festivala Mess, igraju i bosanskohercegovački glumci, čija iskustva predstavljaju istinski trenutak bolne dirljivosti. Na ovaj se dio nadovezuju priče iz osobnog života, koje svaki glumac bira sam – o prijateljstvu, djetinjstvu ili socijalnim problemima. Ispričane su prema raspoloženju svakog od glumaca, pa jako osciliraju i na razini intenziteta scenskog doživljaja. Ipak, to nije problem glumaca nego redateljskog dvojca, kojem je takav štof očito bio “autentičan”, no to ne znači da je i vrijedan temeljitijeg propitivanja.
Ansambl čine glumci zanimljivih osobnosti i vrijednih profesionalnih biografija: Irma Alimanović, Maja Izetbegović, Jelena Miholjević, Mona Muratović, Petra Težak, Benjamin Bajramović, Nikša Butijer, Dean Krivačić, Boris Ler i Vilim Matula, pa su i zbog te činjenice predstave zasluživale puno promišljeniju scensku priču.
Osim toga, cijela ta ideja o dvije predstave, taj rogobatni naziv i odredba da postoje posebne “muške” i “ženske” izvedbe, odijeljene nekoliko tjedana jedna od druge, čine ovaj projekt pretencioznim i pretjeranim. Zaključno, izvedbeni par predstava “Muški-ženski/Ženske-muške” nije problematičan zato što se usudio govoriti o seksu ili o ljudskoj intimi, nego zato što je u tom “razgovoru bez ograda” jedva dotaknut cijeli svemir ljudske nutrine, koji intimi daje neki smisao.