Dolje NATO-bombe

Dok ovo pišemo, međunarodne snage već treću noć zaredom bombardiraju vojne ciljeve u Libiji. Evropljani i Amerikanci uništavaju libijsku protuzračnu obranu istočno od Bengazija i mornaričko središte u blizini Tripolija. Zapadni avioni napali su i aerodrome u Sirti i Sebhu, uz dosta civilnih žrtava.

Ono što mediji nazivaju uspostavom zone zabrane letenja, a za što je tzv. međunarodna zajednica dobila mandat rezolucijom Savjeta sigurnosti UN-a (koja, što krvožedni mediji ne naglašavaju, poziva i na trenutnu obustavu vatre i svih neprijateljstava), nema naravno nikakve veze s rasporedom leta aviona. Počela je oružana intervencija, dakle neobjavljeni rat, nekoliko Zapadnih država na Libiju. I odmah dotaknula svoje granice.

Što je cilj napada u kojem, kako se kune najviše američki vojni vrh, kopneno iskrcavanje njihove vojske ne dolazi u obzir? Pa cilj je, u izgovaranju čega su trenutno najeksplicitniji britanski političari i diplomati, svrgavanje Gadafijevog režima i uspostava nekog drugog. Da li onog koji bi predvodio jedan od sadašnjih pobunjenika Abdul Hakim al-Hasidi, veteran mudžahedinskog oslobađanja Afganistana od sovjetske okupacije, ostat će još neko vrijeme nejasno. Ono što je jasno jest da su svi analitičari, bez da su deklarirani vulgarni marksisti, rekli kako se napad na Libiju i način na koji se provodi rezolucija Vijeća sigurnosti mogu povezati s ostvarivanjem sasvim drugih ciljeva, a ne primarno zaštite civilnog stanovništva. Borba je naravno za naftonosne izvore na istoku zemlje, u ime čega se ne bi prezalo i od podjele ove zemlje na nekoliko novih/starih. Svima je sada jasno: srušiti Gadafija, uz svu hipokriziju tradicije tzv. humanitarnih intervencija (sad se i od tog imena/smokvina lista odustalo), možda je i samim bombardiranjem, iako teško, moguće. No ostaje pitanje što to rješava i po koju cijenu? Neki pobunjenici protiv Gadafija već izjavljuju da će, iskrcaju li se njihovi žuđeni Zapadni saveznici u Libiju, ostaviti njega i obrušiti se na njih. Još samo ne kažu – zajedno s njime. Kao da su čitali Žižekov tekst o NATO-u kao lijevoj ruci Boga, pisan povodom napada na Srbiju 1999, govore kako oni svoga boga imaju i drugi im ne treba.

Tu ne prestaje gorka ironija na djelu u vezi s imperijalističkim otvaranjem ovog ratnog žarišta. Neki su možda isprva pozdravili poziv da se uspostavi zona zabrane letenja, u strahu da bi Gadafijevo slamanje ustanika i ostajanje na vlasti poslalo negativnu poruku arapskim revolucijama u drugim zemljama Bliskog istoka. Bilo bi to kao reći (i učiniti) da je dovoljno vojno slomiti otpor u svojoj zemlji i stvar je riješena. No, ono što se događa s ovakvom “bratskom pomoći” Zapada jest da ona baš jača represiju drugih bliskoistočnih vlastodržaca nad svojim narodima. Dok napadi na Libiju traju, u Jemenu je vlast ubila 52 nenaoružana demonstranta, a 200 ranila. U Bahreinu, utočištu američke Pete flote, vladine snage ubile su 13 civila, a 63 su nestala. U tome im pomažu “bratske trupe” pristigle iz Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Sve te tirane SAD ne samo da ne napada, ne “brani im letenje”, već ih naoružava i dopušta im međusobnu solidarnu pomoć u gušenju vlastitih naroda.

Legalnost bez legitimnosti, a ponekad i ilegalnost, ti stalni pratioci vojnog interveniranja Zapada, od NATO-ovog napada na Irak, Afganistan i Srbiju do akcije “Oluja” u Hrvatskoj, čine da prvotnu zbunjenost i razjedinjenost u reakcijama na te pothvate brzo zamjenuje osuda svih koji iole misle o posljedicama svjetske politike koja se danas vodi. Američki predsjednik Obama, koji se ne eksponira u ovoj “francuskoj” akciji, tvrdio je da bez podrške ne samo UN-ove rezolucije, već i odgovarajućih tijela Arapske lige i Afričke unije, neće ništa poduzimati. Kao što smo vidjeli, ograničeno odobrenje za intervenciju, dobiveno od Arapske lige, odobrenje je i nekih drugačijih od Gadafija “kolega tirana”, koji se više od intervencije Zapada boje svojih naroda. Afrička unija nikada nije odobrila napad na Libiju i da u ovim krajevima imamo imalo pameti, trebali bismo, kako davno reče sociolog Rastko Močnik, učiti od Afrike.

Za razliku, dakle, od demokratskih i revolucionarnih pokreta u susjednim zemljama, libijski pokret pobune protiv Gadafija, koji medijska kuća Al Džazira (tema kritičke analize toga inače važnog medija sve su zemlje osim vlastite – Katara), ovaj put i sama sprovodeći “priležno” novinarstvo, prateći samo jednu stranu u sukobu, tendenciozno naziva “demokratskim snagama”, oružani je pokret, čiji je cilj bio izazivanje građanskog rata. No sada, ovakvom intervencijom Zapada, oni prestaju biti glavni subjekt u svojoj stvari. Što ako sklope primirje, podijele zemlju s Gadafijem, a vojna intervencija nezadovoljnih stranih snaga se nastavi? Što ako opozicija, možda baš uz posredovanje novih demokratskih zemalja Egipta i Tunisa, zaključi da je primirje najbolje rješenje, no ne uzmogne ga sklopiti, pošto su predsjednici Francuske ili SAD-a u svom poosobljenju privatiziranog napada (kao i na Miloševića) zaključili da se s Gadafijem ne pregovara – sve to pita se amsterdamski analitičar Phyllis Bennis, zaključujući kako ovakva intervencija eskalira a ne smiruje sukobe.

Sve to dio je ideologije humanitarnog imperijalizma, koji nam nudi ljudska prava da bi nam prodao svoje ratove. Stvarne narodne borbe u Tunisu, Egiptu, Jemenu, Bahreinu, Libiji tako intervencijom evropskih zemalja, SAD-a (i Katara) na Libiju, intervencijom u Bahreinu itd., dobivaju ratni odgovor vladajućih klasa, koje žele destabilizirati cijelo područje Bliskog istoka i u tako pomiješanim kartama ponovno ga silom razdijeliti. Sada dobro vidimo tko proizvodi nasilje i kuda ono vodi! Ne čine to narodne revolucije i borba potlačenih za svoju slobodu, koja je protivnik svakog rata, već kontrarevolucionarni imperijalistički ratni teror u službi očuvanja interesa krupnog kapitala. To vidi čak i naš bivši predsjednik Stjepan Mesić, koji se zalaže za hitno sazivanje Vijeća sigurnosti i novu rezoluciju. No, je li to dovoljno? Naročito u zemlji koja se tako nedemokratski uspješno ugurala u NATO i čije Ministarstvo vanjskih poslova sada odobrava svaki potez te “naše” alijanse i njenih velikih članova.

Dovoljno je prisjetiti se kako je na svojedobno NATO-ovo bombardiranje Srbije 1999. reagirao hrvatski politički i medijski mainstream (dok smo mi u Arkzinu/Bastardu pravili broj protiv tog događaja i prevodili Žižekov tekst “NATO kao lijeva ruka Boga?”, a ja tekst Tončija Kuzmanića “Misliti glavom, a ne samo očima”), pa da se prestanemo čuditi današnjoj apologiji Zapadne intervencije, sada kada i mi umalo što nismo kompletni Zapad. Uostalom, u EU nas, po pitanju rješenja stanja u našem pravosuđu, želi uvesti čovjek osumnjičen za ratne zločine, počinjene za vrijeme vladavine prozapadnih hrvatskih intervencija na Hrvatsku. Nije li to već tako Zapadno i evroatlantski integrirano?