Domovinski rat izgubio od NOB-a

Nedavna retrospektiva hrvatskoga ratnoga dokumentarnog filma na ZagrebDoxu bila je povod za podgrijavanje dileme jesu li po kvaliteti i porukama bolji igrani i dokumentarni filmovi s  temama iz Narodnooslobodilačke borbe ili oni iz Domovinskog rata. O tome smo razgovarali s nekolicinom redatelja različitih generacija, upućenih u stvaralaštvo vezano uz oba rata.

– Ima mnoštvo dobrih filmova koji obrađuju teme iz NOB-a i rata 1991-1995. (većina nas zna da je izraz Domovinski rat staljinistički!). Problem je u tome što se temama pristupa vrlo selektivno, ne mislim tu na hrvatsko-srpske odnose, nego na to da niz njih nije ni na obzoru naših autora, bilo dokumentaraca, bilo igranih filmova. To je i razlog zašto naši filmovi ne prolaze najbolje na svjetskim festivalima – ističe redatelj i producent Nenad Puhovski.

SUBNOR i branitelji

Puhovski ističe da su do 90-ih i poslije postojali određeni odbori – nekad SUBNOR, danas branitelji – koji misle da imaju pravo na jedinu moguću istinu, pa je mnogima nelagodno sukobljavati se s njima.

– Borili smo se protiv SUBNOR-ovskog mentaliteta koji je pokušavao nametati jednu istinu, postavljao se protiv crnog vala, zabranjivao filmove. Zato je, 20 godina nakon početka i 15 godina nakon svršetka rata, važno dati pravo autorima da imaju svoje viđenje. Treba stvarati klimu u kojoj se ljude stimulira da rade filmove o ratu – smatra naš sugovornik.

– U Factumu smo svojevremeno pokazali da nema granica do kojih se mogu propitivati vrijednosti nekog rata, pa i ovog iz 90-ih. Nismo poštovali tezu Vice Vukojevića da Hrvati nisu mogli počiniti zločin, rekli smo “Boli nas briga!” jer mislimo da treba suditi svakom zločincu – ističe Puhovski.

Poznati redatelj Vinko Brešan naglašava temeljnu razliku između NOB-a i rata devedesetih, koja nije samo tehničke naravi.

– NOB je 40 godina prisutan na filmu, a ako ćemo govoriti isključivo o igranom filmu, partizanski je film bio jedan od najrazvijenijih i Jugoslavija je najviše od svih europskih zemalja radila filmove s temom Drugog svjetskog rata, iako je to teško uspoređivati sa SSSR-om i SAD-om, zbog obujma njihove produkcije. Unutar tih filmova imate superspektakle, trilere, intimne drame, filmove s humornim diskursom, pa i eksperimentalne filmove, ali i one koji su vrlo kritički propitivali odnos prema NOB-u – kaže Brešan.

Po njegovim riječima, Jugoslavija je davala prostor za vrhunska djela i uspostavu žanra partizanskog filma, koji je i danas priznat u svijetu. Rat 1991-1995. nije dao prostor igranom filmu; to je bio televizijski rat, jer se njime bavio čitav niz televizija, npr. HRT, RTS, CNN i BBC. Tematiziranje tog rata u igranim filmovima bilo je sporadično i bazirano prvenstveno na interesima pojedinih autora, smatra Brešan, koji prognozira da će o ratovima 90-ih u sljedećih pet godina vjerojatno biti snimljeno jako malo filmova.

Problem zvan Tuđman

– Velik problem bio je Franjo Tuđman, čovjek koji je volio nogomet, a nije volio film. Hrvatska nikad nije radila superspektakle u vrijeme kad im se mogao dati prostor. Danas bi snimanje spektakala bilo apsurdno, ali da su oni snimani 1992, 1993. ili 1994, imali bi uspjeha – smatra Brešan.

Kako Tuđman nije bio zainteresiran za film, nije se razvila produkcija, za razliku od produkcije nakon 1945, koja se razmahala na svim razinama, od niske do visokobudžetnih filmova poput “Neretve”. Brešan povlači i usporedbu sa srpskim filmom devedesetih:

– Srbija ima potpuno drugačiju priču. Srpska kinematografija imala je enormnu podršku publike i tako su nastali filmovi koji su označili ozbiljan period postjugoslavenske kinematografije, čiji je najpoznatiji predstavnik film Srđana Dragojevića “Lepa sela lepo gore”, koji je na neki drugačiji način počeo razmišljati o ratu. S njim ste na rat gledali drugačije nego u jugoslavenskim filmovima.

Što se tiče dokumentaraca, Brešan kaže da je o NOB-u bilo malo dokumentarnih materijala, ali da ih ni iz posljednjeg rata nema previše, iako bi se mogla očekivati gomila.

– Sve se svelo na rat TV reportažama, koje su zauzele velik prostor u percepciji gledatelja, ali ne i u percepciji autora. U nekim je segmentima to bio prijenos uživo, pa su slike koje smo vidjeli otežale mogućnost rada na superspektaklima. Imate kadar, primjerice, splavi izbjeglica iz Vukovara ili Dalja koje se iskrcavaju na obali Dunava; to je toliko impresivan dokumentarni kadar da ne znam kako bih mogao stvoriti takvu emociju u svom filmu – zaključuje Brešan.

Smanjena paska države

– Drugi svjetski rat svakako je bolje prikazan u igranim filmovima, a u dokumentarcima je prednost na strani Domovinskog rata – smatra iskusni dokumentarist i redatelj igranih filmova Petar Krelja. Navodi da je u NDH-u snimljeno dosta dokumentarnog materijala, koji je većinom bio propagandistički, pa ga partizani nakon 1945. nisu mogli koristiti, a relativno je malo bilo materijala vezanih uz sama ratna zbivanja.

– Što se tiče igranih filmova s tematikom Drugog svjetskog rata, hrvatska kinematografija dala je, i zbog izbora žanra (među kojima su bile drame, psihološki filmovi i komedije) i zbog samih autora (Antuna Vrdoljaka i Branka Bauera, primjerice), bolja ostvarenja – tvrdi Krelja, dodajući da je hrvatska kinematografija bila opterećena hipotekom NDH-a.

– Žika Pavlović i filmovi crnog vala mogli su preispitivati NOB, ali svaki naš film koji se kritički odnosio prema tome gledan je kroz sitnozor, uz pitanje što se time mislilo – kaže Krelja.

Goran Dević, redatelj cijenjenih “Crnaca” i dokumentarnih “Uvoznih vrana”, smatra da funkcija filma nije da oslikava neka razdoblja.

– Kad bi pitanje bilo koji je od tih ratova isprovocirao bolje filmove, uvjetno bih mogao reći da je to posljednji, uz ogradu da je u međuvremenu film prestao biti bitno propagandno sredstvo za državu, pa je i paska nad onime što se snima manja. Ali kad bih još jednom pogledao filmove Žike Pavlovića o Drugom svjetskom ratu, možda bih promijenio mišljenje – kaže Dević.