Dosada provincijalnog gloženja

Je li moguće u urbanom teatru tematizirati tegobe života na selu? Kako na pozornici, u 21. stoljeću, govoriti tvrdim težačkim dijalektom Dalmatinske zagore i zašto to uopće činiti? Naravno, sve se može, ali ne na način na koji je to učinjeno u predstavi “Nosi nas rijeka” Dramskoga kazališta Gavella, prema tekstu Elvisa Bošnjaka i u režiji Krešimira Dolenčića.             Radnja, smještena u škrti dinarski pejzaž u kojem se jednako čuju fijuk vjetra, lavež pasa i uporna ljudska šutnja, traži poseban ključ u izvedbi i razumijevanju: slika ljudskih karaktera i ruralne atmosfere treba biti toliko intenzivna i dojmljiva da gledatelje nagna na razmišljanje o temama daleko od lokalnih – o smislu teških napora, o preživljavanju u graničnim situacijama, o sebičnosti i altruizmu. Kako se taj intenzitet postiže, spada u tajne spisateljske, glumačke i redateljske imaginacije i u pravilu služi za poentiranje puno širih problema od same provincije.

Ni drame ni katarze

Takav su postupak, primjerice, primjenjivali Martin McDonagh i žestoki momcima engleske drame devedesetih godina prošlog stoljeća: prikazujući grubosti seoskog života, govorili su o dubokim životnim dilemama ili o političkim problemima u zemlji. Transruralni komadi kod nas su svakako Novakovi “Mirisi, zlato i tamjan” i Brešanov “Hamlet u Mrduši Donjoj”, postavljeni u zagrebačkom &TD-u sedamdesetih. I “Odumiranje” Dušana Spasojevića, koje se u novije vrijeme igralo u beogradskom Ateljeu 212, u propasti dviju obitelji u centralnoj Srbiji briljantno detektira teška društvena pomjeranja. Zanimljivo je da izvedbe Novaka i Brešana u proteklim godinama, upravo kao “Nosi nas rijeka” ovih dana (praizvedba je bila u Splitu 2002), nisu uspješne kao one postavljene ranije, što govori da mora postojati neki vanjski razlog koji ograničenu lokalnu sredinu pretvara u univerzalni znak.

Taj se “razlog za predstavu” u “Gavelli” nije dogodio, pa je “Nosi nas rijeka” spora i dosadna predstava o sitnom provincijalnom gloženju unutar jedne porodice, u kojoj neprestano gledamo koliko je tko kome dužan, što kaže seoska strina, kako se dijeli stara kuća i što će biti sa sestrinom udajom; “osam iljada eura” bit će presudno važno, zbog njih će brat na brata dignuti nož, no ta će provala sirovih strasti biti tek incident u gluhoj atmosferi koja nas ostavlja potpuno ravnodušnima.

Radnja predstave zbiva se od jednog do drugog svinjskog kolinja, između toga se ne događa ništa, osim što glumci nešto nabusito mrmljaju sebi u bradu. Ništa nam ne govori ni taj specifični dijalekt, kao ni socijalna energija koja iza njega stoji, a ni gomile mesa koje glumci neprestano režu. Ni crni provincijski čemer, što cijelo vrijeme visi nad predstavom, ne sugerira baš ništa: govori tek da iz tog sivila nema izlaza, ali da će se u njemu živjeti i dalje – pakao međuljudskih odnosa u malim mjestima ne nudi veliku dramu, ali ni katarzu.

Cik-cak linija

Tako je “Gavellina” predstava iscurila do kraja, a da nam nije jasno rekla zašto je ova crna seoska priča za umjetnost i imaginaciju uopće važna. Prateći nezanimljivu radnju, prisjećali smo se Andrićevih opisa tegobnih sredina, koji su postali slavni zato što je u njima postojalo nešto “ispod priče”, što ljudima i događajima vraća vrijednost i dostojanstvo. Toga u “Gavelli” nije bilo, pa su glumci Zoran Gogić, Darko Milas, Amar Bukvić, Anja Šovagović Despot, Vlasta Knezović, Siniša Ružić i Perica Martinović mogli tek korektno napraviti svoj posao, ali ni milimetra više od toga. Najdojmljivija je bila Vlasta Knezović, izdvajajući se iz te pučke uravnilovke iskustvom glumice od formata.

Glavna odgovornost za slabašan domet predstave leži na redatelju Kreši Dolenčiću, koji nije uspio dobaciti više od slika iz seoskog života. Pitanje je zašto je “Nosi nas rijeka” uopće stavljena na repertoar teatra u zagrebačkoj Frankopanskoj. S obzirom na to da najvjerojatnije nećemo dobiti sasvim jasan odgovor, možemo samo zaključiti da cik-cak linija – korak naprijed, korak natrag – ostaje i dalje temeljni princip Dramskog kazališta “Gavella”.