Dva pupka previše
Radenko Vadanjel: “Čovjek s tri pupka” (HDP, 2010)
Teorijski teško usustavljiva i postojano ambivalentna forma pjesme u prozi odavno je dobro ukorijenjena u domaćem pjesničkom obzoru: zavidnu su joj razinu, upisujući se u prije svega francuskim pjesništvom mapiranu tradiciju, osigurali pjesnici svih generacija – od Ujevića, preko Dragojevića, Mrkonjića i Gordane Benić, pa sve do onih najmlađih, poput Ane Brnardić i Branislava Oblučara.
Svijet snova
Spomenuti niz, mahom neuspješno, nakon prvijenca naslovljenog “Lekcija o postojanosti” iz 1999, svojom drugom pjesničkom knjigom pokušava nastaviti i pjesnik, prozaik i novinar Radenko Vadanjel. Protagonist njegovih sastavaka – koji, iako podijeljeni u četiri opsegom uravnotežena ciklusa, funkcioniraju kao kumulativna, relativno homogena cjelina – uglavnom u prvom licu jednine te u sveprisutnom “trajnom prezentu” provodi evidentiranje vlastitog psihograma, pritom dosljedno i mahom suviše eksplicitno apostrofirajući pripadajući filozofijski obzor. Njegovo je utemeljenje u onoj dobro poznatoj i stoput prežvakanoj egzistencijalističkoj bačenosti, izgubljenosti subjekta u vremenu koje se još nije osmislilo te radikalnom solipsizmu, čija je samoća postojanija od sreće, nosiva maksima nikakve sreće u gomili, a konstitutivne kategorije jastva tuga, usamljenost, bol, strah i depresija.
Vadanjel definitivno, kako tvrdi pogovoračica Tatjana Gromača, nema zazor od velikih tema, ali mu, za razliku od npr. pogovoračice same, itekako fali suptilnost i pjesnička vjerodostojnost u tretiranju istih. Njegovo se pjesnikovanje uvelike iscrpljuje u reproduciranju odavno apsolviranih (pseudo)romantičkih predodžbi o bezvremenim zvijezdama u relaciji sa šutljivim, kontemplirajućim jastvom, bezvremenom umu koji sve razumije, svijetu kao nečijoj uobrazilji, svijetu snova kao posljednjem uporištu te umjetnosti kao posljednjem pribježištu i utočištu. Antipod svijetu alijenirane, tehnicizirane civilizacije i kulture Vadanjel, očekivano, nalazi u rusoovskoj prirodi, čiji je vitalizam banalno reprezentiran u lutajućem ogromnom udu: upravo je priroda ona koja umiruje strahove, hrani srca srećom, najkraći put do iscjeljenja.
Kuhanje u glavi
Pjesnikov je izričaj opterećen suvišnim eksplikacijama i dociranjima, često prvoloptaškim poredbama, iritantnim aoristima te, u najmanju ruku, u pjesničkom tekstu apsurdnim navodnicima, kojima se izdvajaju na metaforičkoj osnovi izvedeni i odavno uvriježeni kolokvijalizmi, poput “kuhati u glavi”. Čitatelj se, također, nerijetko nađe zbunjen pokušavajući pronaći pjesnički ključ za iščitavanje tvrdnji poput: Nije dovoljno voljeti. Ipak, ljubav je jedino/ što preostaje. Voljeti se mora neprimjetno, stalno.
Ne vidim, nažalost, mnogo razloga – bilo estetske, bilo spoznajne prirode – za čitanje ove knjige (ona nekolicina krije se, primjerice, na stranicama 8 i 60): i mekokuhani egzistencijalizam i naturalistički vitalizam imali su, u domaćoj pjesničkoj tradiciji, pregršt mnogo uvjerljivijih predstavnika.