Iranski režim čvrsto ukopan
Otkako su u arapskim zemljama počeli prosvjedi u kojima su dva diktatora svrgnuta, a treći pokušava ostati na vlasti građanskim ratom, analitičari pokušavaju predvidjeti hoće li narodna revolucija svrgnuti jedan od najvažnijih bliskoistočnih režima, onaj iranski. Iako su Iranci bili svojevrsna preteča revolucija koje se sada događaju, pa je tamošnji Zeleni pokret organizirao masovne prosvjede još u jesen 2009, nakon predsjedničkih izbora koje je, kako su tvrdili, ukrao predsjednik Mahmud Ahmadinedžad, činjenice su u Iranu sasvim drukčije od onih u sjevernoafričkim zemljama: teokratski režim još uvijek je na vlasti, dvojica najvažnijih opozicijskih vođa Mir Husein Musavi i Mehdi Karubi uhapšeni su, nijedna institucija nije podržala prosvjednike, a represija je eskalirala pa, kako piše iranski politolog Afšin Šahi, od početka godine u Iranu svakih osam sati netko bude pogubljen.
Unatoč tome, neki analitičari, poput Georgea Sorosa, tvrde da će iranski režim uskoro biti svrgnut, dok većina njih ipak smatra da su i režim i tamošnja opozicija suviše različiti od onih u Tunisu, Egiptu i Libiji da bi rezultirali skorašnjom smjenom vlasti. Pritom se činjenica da su iranska opozicija i civilno društvo razvijeniji nego u spomenutim zemljama doživljava kao otegotna okolnost, naročito u lijevim zapadnim, ali i iranskim krugovima, gdje Zeleni pokret doživljava kritike da je suviše “elitistički” i izoliran na srednju klasu da bi se mogao proširiti na šire slojeve društva i svrgnuti klerikalni režim.
Pokušaji transformacije
Prema mišljenju Saeeda Rahneme, politologa na kanadskom Sveučilištu York, za razliku od Egipta, “kojim je upravljao jedan diktator iza kojega je stajala zapadna sila”, u Iranu je na snazi “sustav fašističkog tipa koji milijune ljudi drži na platnom spisku državnih i paradržavnih organizacija”, dok “klerikalno-vojna oligarhija ima kompliciranu mrežu vjerskih, represivnih i ekonomskih institucija, višestruke vojne i obavještajne sustave i nije ovisna o stranim silama”. Takav sustav uključuje i strogu kontrolu interneta, kojim se Zeleni pokret služi u organizaciji prosvjeda, i režimsku paravojsku na sveučilištima koja nadzire studente kao glavne aktere prosvjeda.
Za razliku od egipatskog, tuniskog i libijskog režima, iranski je doživio pokušaje transformacije, primjerice 1997. godine kada je za premijera izabran liberalni klerik Muhamed Katami. On je započeo provoditi reforme i uvoditi slobodu medija, ali su mu konzervativci konstantno blokirali ideje, da bi ga na kraju na izborima srušio Ahmadinedžad. Katami je i dalje političar unutar sustava, zbog čega ga kritiziraju vođe Zelenog pokreta Musavi i Karubi. No, on je krajem prošle godine izveo svojevrsnu diverziju iznijevši listu zahtjeva reformista koja se svodila na kompletnu transformaciju Islamske republike. Budući da je zbog toga doživio salve kritika, Katami je zapravo demonstrirao da sustav nije spreman za reformu i time dao za pravo Musaviju i Karubiju koji traže nove izbore.
Time je dao za pravo i prosvjednicima, no dobar dio komentatora Zeleni pokret unaprijed je osudio na propast, tvrdeći da je iransko društvo suviše podijeljeno, i to po klasnoj liniji i liniji urbano-ruralno, zbog čega je, tvrde, pokret ostao bez široke društvene baze, za razliku od arapskih revolucija. Kao argument za to uzima se i činjenica da je na obljetnicu Islamske revolucije, 11. veljače na ulicama Teherana bilo mnogo više ljudi nego na proturežimskim demonstracijama, čime se sugerira da režim ima znatno više pristalica nego protivnika. Lijevi kritičari Zelenom pokretu zamjeraju i da nije “progresivan”, tvrdeći da Musavi i Karubi zagovaraju tržišnu ekonomiju, privatizaciju i ukidanje subvencija, što ih, piše američko-iranski aktivist Mazda Madžidi, svrstava “desno od režima”.
Tko je lijevo, a tko desno
S druge strane, prosvjednici takve stavove objašnjavaju tvrdnjom da Ahmadinedžad zapravo subvencionira vlastiti populizam, a ne interese naroda. Osim toga, Hamid Damaši, profesor iranskih studija na njujorškom Sveučilištu Columbia, pokušavajući rasvijetliti neke nedoumice koje proizlaze iz kritika Zelenog pokreta, objašnjava da je iranska opozicija složenija od one na koju je često svode zapadni mediji. Damaši tako piše da je Musavi u ekonomskom smislu “tvrdi socijalist”, a u političkom društveni reformist, za razliku od Karubija koji je desno od Musavija i ekonomski i društveno, dok je Mohsen Rezai “još više desno politički, ali lijevo ekonomski”.
Flynt i Hillary Mann Leverett u magazinu “Foreign Policy” smatraju, međutim, da su Musavi i Karubi Zelenom pokretu učinili medvjeđu uslugu, zbog koje je on sada još manje reprezentativan nego što je bio, jer su, pozivajući na revolt istovremeno kada je to radio i američki predsjednik Barack Obama, među narodom počeli biti percipirani kao oni koji rade protiv nacionalnih interesa, čime su, tvrde autori, otuđili dio potencijalnih pristalica. Leverettiji pišu da su se zbog toga od pokreta distancirali “svi reformisti koji žele imati budućnost u politici”, od liberalnog Katamija do vođa desne opozicije Ahmadinedžadu, klerika Alija Akbara Hašemija Rafsandžanija, bivšeg šefa Revolucionarne garde Mohsena Rezaija i predsjednika parlamenta Alija Laridžanija.
Iako iranskog predsjednika ne podržavaju svi tamošnji vjerski vođe, već ga dio njih doživljava kao neprijatelja, jer mu se popularnost temelji na kritici korupcije klera koji je time “izdao revoluciju”, konzervativno svećenstvo nije odigralo važniju ulogu u proturežimskom pokretu. Štoviše, neki analitičari tvrde da je Teheran u jesen 2009. zapravo bio poprište borbe dviju frakcija koje obje podržavaju Islamsku republiku, Ahmadinedžadove i one Rafsandžanija, te da je Ahmadinedžad prosvjede iskoristio kako bi svoga protivnika prokazao kao izdajnika koji radi za zapadne interese i tako ishodio podršku ultimativnog autoriteta, ajatolaha Alija Hameneija, koji ga je na koncu i podržao kao predsjednika.
Jednostavna matematika
Najvažniju zamjerku Zelenom pokretu, ograničenost na pripadnike srednje klase i nemogućnost komunikacije s ruralnom sirotinjom koja navodno hrpimice podržava Ahmadinedžada, demantira Hamid Dabaši, i to jednostavnom matematikom koja kaže da mladi u dobi od 15 do 29 godina čine 35 posto ukupne iranske populacije, ali i 70 posto nezaposlenih. Ako su upravo ti mladi nezaposleni većina na ulicama Teherana, piše Dubaši, onda to nikako ne mogu biti samo pripadnici srednje klase. Ista stvar je, piše on, i sa ženama, koje zaista dominiraju u proturežimskim demonstracijama, ali i na sveučilištima, gdje čine 63 posto svih studenata, dok ih je na tržištu rada prisutno samo 12 posto, pa ni preostale nezaposlene žene ne mogu istovremeno biti pripadnice srednje klase.
S druge strane, piše Dabaši, tradicionalna iranska srednja klasa trgovaca podržava Ahmadinedžada zbog njegove ekonomske politike subvencioniranja. Što se tiče seljaka, Dabaši se poziva na Erica Hooglunda, britanskog politologa koji se ruralnim Iranom bavi desetljećima i koji tvrdi da je podjednako teško moguće da 35 posto iranskog stanovništva koje živi na selu osigura Ahmadinedžadu 63-postotnu izbornu pobjedu.
Podrivanje interesa SAD-a i Izraela
Većina analitičara suglasna je da previranja u arapskim zemljama idu na ruku iranskom režimu, a protiv interesa njegovog najvećeg regionalnog rivala Saudijske Arabije, a time i Izraela i SAD-a. Nakon što su SAD iz igre izbacili iranske protivnike Sadama Huseina u Iraku i Talibane u Afganistanu, revolucija je svrgnula režim saveznika zapada Hosnija Mubaraka. Saudijci su sada okruženi potencijalno neprijateljski raspoloženim šijitima u Iraku, Jemenu i Bahreinu, Katar i Oman poboljšali su odnose s iranskim režimom, palestinski Hamas ojačao je izbornom pobjedom, a libanonski Hezbolah nedavnim rušenjem vlade. Sirija i Iran u dobrim su odnosima, a Turska vodi vanjsku politiku koja uključuje suradnju s Iranom. Velika je vjerojatnost i da novi režim u Egiptu neće htjeti sudjelovati u blokadi Gaze i torturi koju je Mubarak provodio za račun CIA-e, dok eventualna reforma režima u Bahreinu također može značiti i prestanak služenja te zemlje kao platforme za američke vojne intervencije. Osim toga, recentni događaji pomakli su fokus međunarodne zajednice s iranskog nuklearnog programa, pa će sada biti teže postići konsenzus oko daljnjih poteza.
Civilni i reformistički pokret
Nušin Ahmadi Horasani, poznata iranska feministkinja koja je zbog aktivizma i robijala, Zeleni pokret uspoređuje sa ženskim pokretom, tvrdeći da tom “nenasilnom, civilnom i reformističkom” pokretu opasnost prijeti i od vladajućih ekstremista i od opozicije. Prvi ga, piše ona, proglašavaju revolucionarnim kako bi iskorijenili reformizam, dok ga opozicija pokušava pretvoriti i u revolucionarni pokret koji će dovesti do “sveobuhvatne promjene političke strukture”. Međutim, ona smatra da pokret ne može ostati građanski i pluralističan, kakav je sada, te istovremeno usvojiti strukturu revolucionarnih pokreta s “jedinstvenim sloganom, strankom, revolucionarnom ideologijom i poslušnim narodom s karizmatičnim autoritetom”. Stav dijela lijeve opozicije da zahtjevi mogu biti legitimni samo ako ih traže sve ugnjetavane klase drži patrijarhalnim, a korijene mu nalazi u “religijskom mitu ume, odnosno jedinstvene nacije”. Dapače, Nušin Horasani smatra da pokret ne mora biti masovan, već da borba za individualna ljudska prava donosi dobro svim slojevima društva.