Jugoslovenski filmski san

Koliko je Tito voleo film, koliko je tu umetnost pretvorio u propagandu, a Jugoslaviju u filmofilsku silu, po proizvodnji i po mogućnostima koje je pružao studio “Avala filma”, razgovarali smo sa Milom Turajlić, autorkom dokumentarca “Sinema komunisto”. Moglo bi se reći da su stasavanje, razvoj, a posle i raspad Jugoslavije ispričani kroz filmove izišle iz “Avala filma”.

– Provela sam mesece i mesece gledajući filmove sa kraja 1940-ih, i poneo me taj entuzijazam kojim su ljudi posle rata krenuli da grade novo društvo i novu zemlju. Koliko god se to kasnije ispostavilo, ili nije, kao nemoguća ideja, vera u neku bolju budućnost sa kojom su krenuli zaista je bila fantastična. To me nagnalo da preko filma pokušam da sklopim kako su oni predstavili narativ o sebi – kaže rediteljka.

Kako objašnjavate Titovu fascinaciju filmom?

– Titova je filmofilija bila razvijena i pre rata, ali izvesno je da 1948, u trenutku kad njegov kinooperater dolazi na tu funkciju, gleda nekih 200 filmova godišnje. U crvenim biltenima kinematografije se jako lepo izlaže šta je bio njen zadatak. Imate petogodišnji plan da se izgradi filmski studio, da se prave filmovi koji će da obrade datu tematiku. Međutim, zanimljivo je da krajem 1940-ih nastaju filmovi koji odskaču od zvaničnog zadatka: to su ratni filmovi, a snimaju ih ljudi koji su bili u partizanima. Znači, autori su bili direktni učesnici NOB-a i zato ti filmovi nisu jednodimenzionalni kao oni kasniji. Oni duboko zadiru u psihologiju rata, u neke dileme sa kojima se čovek suočava u ratnim situacijama i zaista su izvanredni.

Možda smo mi ludi

Kasnije je usledela neka vrsta naših vesterna, imamo dobre i loše momke i to je to…

– Da, filozofija Šibe Krvavca bila je “mi” i “oni”, da ne komplikujemo previše. Meni su mnogo zanimljiviji filmovi koji se svode na dileme sa kojima su se ljudi suočavali, na odluke koje su morali da donose. Dolazi i do generacijske smene. Posle filmova ljudi koji su učestvovali u ratu i pravili filmove za publiku koja je bila direktan svedok rata, već 1960-ih imate filmove koji se prave za generaciju koja rat ne pamti. Ima jedan fantastičan monolog Vere Čukić u filmu “Ko puca otvoriće mu se”, gde ona kaže: “Rođena sam davno a rat ne pamtim, a po pričama moga oca to je najslavnija stvar koju su ljudi izmislili, u stvari, po pričama mog oca, ono što su oni radili je razlog što ja danas postojim i živim.” Mladoj generaciji postaje dosta te herojske prošlosti.

To je zanimljivo i zato što je Jugoslavija jedan narativ na način sličan onome na koji Amerika ima svoj san. I Jugoslavija je imala svoj san: zemlja blagostanja, bratstvo i jedinstvo, narodi i narodnosti. To su sve elementi jednog narativa. U tom smislu, ratni film je priča o postanku: svet je nastao od NOB-a i to je zvanični narativ nastanka. A imamo i druge narative: filmove o radnim akcijama, npr. “Prekobrojna”, ili fantastičan film “Licem u lice” koji se ceo dešava na radničkom sastanku.

Kažete da spadate u generaciju koja je zakasnila na veliku žurku i kojoj su na kraju računi stigli na naplatu. Da li je ideja o Jugoslaviji zaista bila jedna velika iluzija?

– Na kraju svega, ja sam dosta ambivalentna. Stvarno mislim da je ta generacija bila kao na nekoj velikoj žurci, bez obzira na političku represiju i neslobode. Moj je utisak da se stvarno provela, a onda je na kraju došao kelner sa računom i rekao: “Plati!” Tu se zemlja raspala. Ne mogu reći da sam nešto nostalgična za Jugoslavijom, ali strašno im zavidim na tome što su živeli u društvu koje je znalo šta želi da postane, koje je imalo neki konsenzus oko toga odakle je došlo i kuda želi da ide.

Društvo je imalo megalomanske ambicije, što se ogledalo i u filmu?

– “Avala film” je trebalo da bude deset puta veća nego što jeste. Uopšte, cela ta ideja da zemlja, koja je toliko porušena, za godinu-dve izgradi sve pruge, fabrike… Kad gledate rane filmove o radnim akcijama, npr. “Život je naš”, kako mladi čovek odlazi na radnu akciju i vodi dnevnik u kojem piše: “Ja moram bolje, ja moram više, mi moramo da prebacimo normu”, to jeste megalomanija na granici sa ludilom, svi padaju u nesvest…

To je sindrom Alije Sirotanovića.

– Apsolutno. To jeste ludilo, a opet, danas nismo u stanju da izgradimo Koridor deset za Olimpijadu. Zamislite da danas kažete mladim ljudima da će biti Olimpijada u Atini i da bi ova zemlja, kad bismo imali taj Koridor, imala neverovatan prihod od toga i da idemo svi da ga gradimo, oni bi vrištali od smeha. Ko je tu lud? Možda smo mi ludi? Možda jeste bilo normalno reći: “Ja hoću da idem ovo da radim.”

Za novu istoriju filma

Kolika je bila sloboda autora?

– Imam osećaj da stvari koje nisu obrađivane u Jugoslaviji nisu toliko posledica zabrana, nego autocenzure autora. Filmovi se nose na gledanje kod Tita, ali autori su bili uplašeni i rigidniji od njega samog. Sa druge strane, Puriša Đorđević je u svojoj autobiografiji napisao da ga je Tito pitao na Brionima šta će dalje da radi, a on je odgovorio: “Ja sam mislio da napravim neki film o Informbirou.” Tito mu je rekao: “Nemojte to da dirate.” Znači, mogao je da cenzuriše.

Iznenadilo me da su skoro svi zabranjeni filmovi imali svoju premijeru na Pulskom festivalu. Jeste, oni kasnije nisu išli u bioskopsku distribuciju, ali… Bilo je užasno zanimljivo u Zagrebu, na panelu o crnom talasu na Subverziv film festivalu. Bili su tu Laza Stojanović, Želimir Žilnik, Slobodan Šijan i doveli su Veljka Bulajića. Posle rasprave svi su se složili da je crni talas odrednica sa kojom se uopšte ne identifikuju. Jeste da su neki od njih hteli da prave filmove o ljudima koji žive na margini, ali sam sve skeptičnija spram te verzije istorije jugoslovenskog filma po kojoj je postojao neki zvanični, državni film i neki disidentski. Mislim da je stvar mnogo kompleksnija.

Da li i danas postoje državni režiseri? Da li je to npr. Srđan Dragojević, koji je sada u Glavnom odboru SPS-a, a koji je za “Svetog Georgija” dobio četiri miliona evra?

– Sprega reditelja i političara postoji i danas. Za ambiciozan projekat moraš da se osloniš na diskreciono pravo ministra ili političke stranke da bi se isfinansirao. Da li je to prostituisanje reditelja zarad ostvarivanja svojih projekata? Verovatno jeste, ali ne na ružniji način od onog u komunizmu ili od onog na Zapadu. Što se tiče državne kinematografije i državnih tema, mislim da je za jednu zemlju dobro da se neke istorijske epizode ispričaju na epski način. Ceo taj talas ismejanih filmova – “Neretva”, “Sutjeska”, “Užička Republika” – oni su neka vrsta istorijskih dokumenata. U nekima od njih strašno su insistirali na istorijskoj verodostojnosti. U tom smislu, “Sveti Georgije ubiva aždahu” značiće mladoj generaciji, koja ne zna ništa o našoj istoriji baš zbog naše tendencije da se njome ne bavimo.