Kažnjavanje bijede u klubu blagostanja

 

Sve je, što se Austrije tiče, počelo dolaskom maloljetnih bugarskih Roma 2005: u dobi od sedam do 13 godina, njih bi oko 700 stajalo na frekventnim gradskim lokacijama i prosilo, često i džeparilo… Austrija poznaje svoju bijedu, njeguje prizemljeni pogled na siromaštvo, nije je lako šokirati, ali ovo je bilo nešto novo. Godinu kasnije, došlo je i 200 rumunjskih Roma. Austrijske pokrajine počele su, jedna za drugom, pooštravati lokalne zakonske akte o sigurnosti te kriminalizirati kako ilegalne organizacije iza dječje prošnje, tako i prošenje s djecom, uz djecu i oko djece.

– Poloviti male siromahe koji ne govore njemački, kriminalistički ih “obraditi” i vratiti u zemlju porijekla, nije bio velik izazov za ovdašnju policiju, no učiniti da oni “izgube atraktivnost” za organizirane bande izrabljivača ljudskih života, već jest – kaže pukovnik Gerald Tatzgern, voditelj Centralne službe za suzbijanje trgovine ljudima pri Državnom kriminalističkom uredu. Uz brzu intervenciju socijalnih i pedagoških organizacija u sve tri zemlje, slobodni društveni pad maloljetnih prijestupnika zaustavljen je širenjem socijalnih mreža.

– Znate li koliko ih se vratilo u Austriju? Niti jedan! – pobjedonosno će Tatzgern, priznajući ipak da je moguće da su neki od njih, po istom poslu, završili u Francuskoj ili Njemačkoj.

U Austriji do 2.000 prosjaka

 

Odmah nakon 2007, u Austriju se počela ulijevati punoljetna bijeda novih članica

EU-bratstva. U klub blagostanja primljeni su Bugarska (broj državljana ispod granice siromaštva – 13 posto,) i Rumunjska (29 posto bijednih), ranije Slovačka i Poljska (17 i 15 posto sirotinje). Mađarska, koja je već dugo članica Unije, izbjegava objavljivati podatke o visini, odnosno dubini siromaštva. U potencijalnoj članici Hrvatskoj siromaha je 11 posto, a Srbiji, kao ni Mađarskoj, ne pada na pamet objaviti postotak svojih. Nisu problem samo novije članice, i u starijima je proces obrnut onome koji je nekad poticao rast ekonomija: grčki javni dug iznosi 144 posto bruto nacionalnog dohotka, talijanski 119 posto, a irski bi do sredine ove decenije mogao dosegnuti 125 posto. Privatni dug Iraca već sada iznosi 190 posto prihoda, a svako irsko dijete duguje čim se rodi oko pola milijuna dolara. Hrvati su u usporedbi s tim sretnici – po glavi duguju samo 13.000 dolara.

A što od pamtivijeka rade oni koji nemaju i ne mogu zaraditi? Idu prositi! Sretne države prose u Bruxellesu, sretni državljani sretnih država u onih nekoliko gospodarskih oaza koje još preostaju… I sve bi sličilo kršćanskoj idili od prije dvije tisuće godina, kad je materijalno siromaštvo etablirano kao standard duhovnosti, sve bi se lako dalo podvesti pod regresirajući društveni sindrom “od milosrđa do socijalnog osiguranja i natrag”, da nema pukovnika Tatzgerna i njegovih kolega.

– Broj onih koji prose u privatnoj režiji je zanemarujući, tendira nuli – tvrdi Tatzgern. Riječ je o organiziranoj aktivnosti, pri čemu se zna koliko ljudi dolazi, gdje će spavati, koje će im se lokacije dodijeliti, koliki treba biti dnevni, a koliki mjesečni utržak, koliko traju šihte, kad je povratak, kad dolazi nova grupa.

Osim Burgenlanda, sve su austrijske pokrajine, posljednja Gornja Austrija prošlog tjedna, upravnim kaznama od 700 do 2.000 eura sankcionirale “organiziranu, agresivnu, napasnu i profesionalnu prošnju, uz uporabu maloljetnika ili bez njih”; posumnja li se u trgovinu ljudima ili u moderne oblike ropstva, nadležan je krivični zakonik.

Računica je sljedeća: tisuću do dvije tisuće EU-prosjaka u svakom trenu živi i radi u Austriji. Grupe se smjenjuju, Slovaci i Mađari uglavnom svaka dva do tri tjedna, Rumunji i Bugari od jednog do tri mjeseca. Žene naginju kraćim šihtama zbog djece i drugih obveza doma, muškarci duljim. Svaki prosjak koji dolazi u Beč dnevno utrži od 50 do 80 eura, mjesečno od 800 do 1.000. Od svakog eura ostane mu deset centi, ostalo uzimaju tzv. prosjački svodnici-predradnici. Mjesečno, dakle, svakom “radniku” ostave oko 100 eura.

Otpor teroru blagostanja

Na primjeru lani razbijene grupe 17 prosjačkih svodnika, čije linije organizacije teku do sela u Rumunjskoj, Tatzgern razvija računicu: čista mjesečna zarada bande iznosila je 20.000 do 30.000 eura, raspolagalo se s najmanje 80 (identificiranih) radnika koji su se ujutro razvozili na posao, a navečer dovozili u prenapučene iznajmljene stanove. Radnici su fizički ili psihički bogalji, kupovani po romskim selima u Rumunjskoj; najskuplji, mentalno poremećeni mladi Rom amputiranih nogu, trebao je gazdu u Beču stajati četiri tisuće, ali se na kraju capo u domovini zadovoljio s dvije i pol. Ipak, “savršeni primjerak” nije donosio dnevni utržak veći od 50 eura, pa je pad bio nezaustavljiv: njegovo fizičko i psihičko zlostavljanje, ovjekovječeno na videosnimci, poslužilo je kao upozorenje drugim lošim “radnicima”.

– Prošnja u privatnoj režiji, pričajte mi malo o tome – kaže Tatzgern.

Sretna je vlada koja predviđa buduće potrebe svog stanovništva. Zbog toga se u Austriji, još otkako je bila vodeća njemačka sila unutar Svetog Rimskog Carstva, polako i uredno razvijao i civilni pokret otpora protiv terora blagostanja: njegov je centar – uzmu li se u obzir broj znanstvenih radova o nemanju kao povijesnom fenomenu, socijalna mobilizacija crkve i njenih milosrdnih organizacija te općenito snažna senzibilizacija običnih građana na tuđu muku – u štajerskom Grazu. Zato pukovnik Tatzgern i nema puno prijatelja ondje: opće raspoloženje u tom gradu, koje je najlakše objasniti formulom “pravo na prošnju spada među osnovna ljudska prava”, takvo je da lokalni policijski službenici pod pritiskom javnosti lako relativiziraju svoje ionako rijetke izjave o organiziranoj prošnji, modernom ropstvu i bandama prosjačkih svodnika.

Kad je lanjske veljače štajerski parlament usvojio zakon o zabrani “agresivne prošnje i prošnje kao profesije”, učinili su to jednoglasno (minus jedan glas) zastupnici većinske Narodnjačke i Socijaldemokratske stranke, a tisuće ljudi protestiralo je na ulicama zbog te odluke. Zna li se da su potonji birali prve, za pitati je zna li desnica što radi ljevica?

Centri pokreta otpora u štajerskoj metropoli koncentrirani su na dvije lokacije, znanstvenoj i religiozno-kulturološkoj: prva je Institut za povijest lokalnog univerziteta, a druga katolički red lazarista/vincentinaca te građanskih grupa i lobija mobiliziranih kroz njih.

Pravo na samoponiženje

Duga je lista radova što ih je profesor povijesti u Grazu Helfried Valentinitsch posvetio siromaštvu i odnosu države i društva prema tom fenomenu. Opisivao je u njima državno-pravnu matricu prosjačke djelatnosti od kasnog srednjeg vijeka do danas, po kojoj su se domaći prosjaci tolerirali, za razliku od stranih, uglavnom s jugoistoka i istoka Europe. Ti strani, pritom ne nužno “stranci” u državno-pravnom smislu, sprovodili su se do granica upravno-teritorijalnih jedinica. Danas liniju profesora Valentinitscha nastavlja duga lista učenika, povjesničari sa snažnom sviješću o znanstvenim obvezama koje duguju korijenima bijede, koji tvrde da prošnja sprečava pogoršavanje ekonomske i socijalne situacije prosjaka. Stav je kršćanske crkve, prije svega Katoličke, jasan: čak i da su ti ljudi lagali, nisu lagali da su siromasi i da su ih sve šanse zaobišle. Austrijski su se lazaristi (Vinzenzgemeinschaft) stavili na čelo duhovnog otpora za ukidanje svih zakonskih regulativa kojima se ograničava prošnja.

– Pustite ljude da prose gdje i kad hoće i moraju – kaže župnik Wolfgang Pucher, čiji se red, okupljen oko učenja Sv. Vinka Paulskog, svakodnevno brine o potrebama do 500 siromašnih i bolesnih (“Nije istina”, tvrdi Tatzgern, “sve skupa ih nemaju na brizi više od 40!”).

Pucher će 1. svibnja, na dan kad stupa na snagu pokrajinski Zakon o prošenju, ponizno prositi na glavnom gradskom trgu, sve dok se Zakon ne povuče ili Ustavni sud ne donese odluku o njegovoj neustavnosti. Tako je barem obećao u veljači. Ako do toga zaista dođe, župnik će postaviti medijski snažan i simbolički moćan putokaz za dio lokalne javnosti tradicionalno senzibiliziran na otvorene demonstracije materijalne bijede.

Pitanje je koliko vrijedi tužbalica gradonačelnika Graza, narodnjaka Siegfrieda Nagla, kako se “moramo zapitati spada li doista ljudsko pravo na samoponiženje u grupu osnovnih ljudskih prava”, kad se uzme u obzir da su vincentinci uspjeli okupiti oko sebe tako nevjerojatno društvo: katolike i komuniste, zelene i najveće trgovačke lance, šegrte i univerzitetske profesore, radnike i domaćice…

Habitus svjesne patnje

Tridesetogodišnja rumunjska Romkinja Mara prosi u bečkom metrou na Vorgartenstrasse; mjesec je dana ovdje, a onda na tjedan dana putuje doma gdje je čeka šestero djece. A muž?

Mara zatvara oči i sklapa ruke u molitvi: – Mann, Auto, bum, tras… tot.

Tri eura taman dostaju za njezinu životnu priču i fond njemačkog.

– Te su žene izgradile habitus svjesne patnje, a ne ponizne potčinjenosti – kaže Marion Thuswald iz organizacije Bettellobby.

One imaju “mi” osjećaj, prekoračile su prag srama, prve prepreke na putu prema profesiji EU-prosjaka. Manevarski prostor pukovnika Tatzgerna stiješnjen je u sendviču između propusnih EU-granica i tradicionalno definiranih kulturoloških modela vlastite zemlje. Boji li se hrvatskih i srpskih prosjaka nakon sljedećeg proširenja Unije?

– Ne – rezolutan je, ali onda ipak dodaje: – Ali se vrlo bojim ako u Uniju uđu Bosna i Makedonija.

Blagostanje je zatvoren princip, siromaštvo otvoren; sada bi neki ekonomski neosviješteni sunarodnjaci pukovnika Tatzgerna htjeli i blagostanje otvoriti za sve. Može li to ono preživjeti? I uopće, za koliko prosjaka ima mjesta u Europskoj uniji?

Kuga otvorila put europskom blagostanju

“Tužna priča zapadnoga gospodarskog čuda započeta je 1347. tatarskom opsadom europske (genoveške) utvrde na Krimu”, objašnjavaju njemački znanstvenici Hans-Joachim Voth i Nico Voigtländer u članku “Malthusian Dynamism and the Rise of Europe: Make War, Not Love” (“American Economic Review”, Papers and Proceedings, 2009): izmrcvareni pat-pozicijom i desetkovani kugom, Tatari su, u ranom primjeru biološkog rata, počeli katapultirati zaražene leševe vlastitih vojnika među branitelje utvrde. S Krima, morskim putem i u samo tri godine, kuga se raširila po čitavoj Europi i ubila čak 25 od tadašnjih 40 milijuna stanovnika Staroga kontinenta. Ali, kažu dvojica znanstvenika, čak i demografska katastrofa tih razmjera ne bi uspjela dugoročno pokrenuti zamašnjak dramatičnoga gospodarskog rasta kojim je Europa ubrzo pretekla čitav u to vrijeme civilizirani svijet. “Apokaliptični jahači rasta” pobrinuli su se za produženi efekt prvog udara: seljaci otjerani sa zemlje odlazili su u gradove, gradovi se, uplašeni napada, nisu širili preko utvrđenih zidova, higijenske mjere nisu postojale, kuga se vraćala svakih sedam godina, kolera i variola bile su sveprisutne; na to se nadovezala široka praksa ratova, a rat je, još od Heraklita, poznat kao “otac svih stvari”. Europski vladari, svaki u svom carstvu od brda do brda, ratovali su rado i dugo, pri čemu najveći broj žrtava nisu činili vojnici, nego civili; preživjeli su se u bandama povlačili po selima, palili, pljačkali i dodatno se brinuli za širenje novih zaraza.

Broj stanovnika je pao, dohodak per capita porastao i tako je, na traci za preticanje popločanoj leševima, Europa pretekla Kinu i Daleki istok. Tko je imao u džepu nešto više novca nego što je trebalo za golo preživljavanje, nije više nosio obuću u vlastitoj izradi, nego je kupovao kod postolara. Rad se specijalizirao, rođena je roba. Fini bijeli porculan korumpirao je više ljudi od samog vraga. Zatečeni uspjehom bizarne formule, Europljani su prestali rađati djecu kroz cijelo fertilno razdoblje. Bilo ih je sve manje. Put za uniju blagostanja bio je otvoren.