Kraj nuklearne renesanse?

Potres jačine devet stupnjeva po Richterovoj ljestvici i tsunami čiji su valovi dosezali deset metara pogodili su proteklog vikenda Japan izazvavši zasad još uvijek nemjerljivu štetu, budući da ishod kvarova koji su se dogodili u nuklearnom postrojenju Fukushima Daiichi još nije poznat. Japanski premijer Naoto Kan ove je događaje nazvao najvećom tragedijom koja je zemlju pogodila od Drugog svjetskog rata, jer se procjenjuje da je poginulo 10.000 ljudi, a stotine tisuća su raseljene i ostale bez domova.

U utorak popodne dogodio se još jedan potres, a oštećen je i četvrti reaktor nuklearke Fukushima. Zračenje je doseglo razinu pri kojoj bi se radijacijska bolest mogla dobiti nakon 75 minuta izloženosti, a ozbiljnost havarije ocijenjena je šestim od mogućih sedam stupnjeva. Radnici su zbog komplikacija privremeno bili spriječeni u upumpavanju morske vode u reaktor, koje se ionako smatra krajnjom, očajničkom mjerom hlađenja, zbog čega je oštećena i zaštitna kupola, jedino što još stoji između nedovoljno hlađene nuklearne jezgre i okoliša. Iako je lokalno stanovništvo evakuirano – mnogi prekasno – radioaktivni oblak se širi, pa će stvaran broj ljudi nastradalih od posljedica radijacije možda zauvijek ostati nepoznat.

Duga povijest zataškavanja

Iako je neosporno da se ništa od ovoga ne bi dogodilo da Japan nije pogodila nezaustavljiva prirodna katastrofa, ono što je moglo biti pod kontrolom ljudskog faktora nuklearna je nesreća, koja je uslijedila kao posljedica prirodne i koja se nije morala dogoditi da nije neupitnog imperativa proizvodnje nuklearne energije zbog ekonomskog rasta ove prirodnim resursima siromašne zemlje.

Prema ocjeni stručnjaka, tehnologija nuklearne elektrane Fukushima Daiichi svojevrsni je relikt, budući da je postrojenje izgrađeno 1970-ih godina i upravo ovih dana u njemu je trebala biti zauvijek obustavljena proizvodnja. Štoviše, unatoč nekim pozitivnim stereotipima o japanskom društvu koji prevladavaju na zapadu, povijest japanske nuklearne industrije ujedno je i neprekinut niz nesreća, kvarova, zataškavanja i iznenađujuće malo ostavki koje, doduše, jesu rezultirale poboljšanjem sigurnosti nuklearnih elektrana, ali nikada i masovnijim antinuklearnim pokretom kakvi su uobičajeni u zemljama zapadne Europe i u SAD-u.

Donedavno najgora nuklearna nesreća nakon američkog Three Mile Islanda 1979. i Černobila 1986. također se dogodila u Japanu, kada je 1999. iz tvornice nuklearnog goriva Tokaimura, udaljene od Tokija samo 115 kilometara, iscurio uran, zbog čega je dvoje radnika poginulo, a stotine ljudi je ozračeno. Kompanija JCO tada je objavila da je razina zračenja 250 puta veća od dozvoljene, da bi se naknadno ispostavilo ne samo da je razina bila 11.500 puta veća, već i da je kompanija bez odobrenja vlasti modificirala proceduru obogaćivanja urana. Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) tri godine kasnije objavila je da su sigurnosne mjere u japanskim postrojenjima “opasno slabe”, upozorivši da “nije sigurna jesu li se stvari popravile nakon 1995. godine”, kada su ih tamošnje vlasti posljednji put pripustile.

U velikom skandalu koji je uslijedio, ispostavilo se da je najveća japanska energetska kompanija, Tokio Electric Power Company (TEPCO) u 30 godina falsificirala 200 izvještaja o sigurnosti, uključujući i u Fukushimi, kada je pukotina u sustavu hlađenja zakrpana i prebojana da se ne vidi, te u elektrani Kashiwazaki-Kariwi 1992, u kojoj se pumpa za hlađenje jezgre pokvarila upravo prilikom vladine inspekcije. TEPCO je tada privremeno zatvorio svih svojih 17 nuklearnih postrojenja, a slična zataškavanja priznale su i druge velike energetske kompanije Chubu Electric Power, Japan Atomic Power i Tohoku Electric Power.

Skandal se dogodio i 2007, kada je uslijed potresa jačine 6,8 stupnjeva iz reaktora najveće svjetske nuklearne elektrane Kashiwazaki-Kariwa iscurila voda za hlađenje, a vlasnik TEPCO ni tada inspektorima IAEA-e nije dozvolio da pregledaju postrojenje.

Kontroverzna tehnologija

Kako piše “Financial Times”, japansko ministarstvo energije prethodno je svim kompanijama naložilo da poboljšaju sigurnost elektrana kako bi mogle izdržati potres jačine 6,9 stupnjeva, dakle nešto veći od onoga koji se tada dogodio. Koliki mogu biti troškovi poboljšanja sigurnosti svjedoči, pak, slučaj postrojenja za reprocesuiranje nuklearnog goriva Rokkasho, smještenog na iznimno trusnom području otoka Honshu. Ono je otvoreno godinu dana nakon spomenutog potresa, a cijena mu se zbog novih mjera sigurnosti udvostručila na 20 milijardi dolara.

Osim izgradnje novih i forsiranja zastarjelih postrojenja, Japan je i jedna od rijetkih država koje se koriste kontroverznom tehnologijom brzih oplodnih (fast breeder) reaktora, koji uz energiju proizvode i više goriva nego što ga troše. Plutonij dobiven takvim postupkom iz urana može se koristiti za izradu nuklearnog oružja, pa ga je većina drugih zemalja iz tog razloga, ali i zbog dugogodišnje niske cijene urana, barem privremeno napustila. No, u želji da si osigura neovisnost od uvoznog urana, Japan je i nakon curenja zapaljive tvari i falsificiranja video-snimke nesreće koja se dogodila 1995, u svibnju prošle godine ponovno pustio u pogon takav reaktor u postrojenju Monju, da bi se prva nezgoda dogodila već tri mjeseca kasnije.

Unatoč svim ovim incidentima, japanska vlada ne samo da nema namjeru preorijentirati se na druge izvore energije, već je 2006. godine donijela nacionalnu strategiju kojoj je plan do 2030. godine uvoz energije smanjiti sa 80 na 30 posto, pri čemu je sada udio nuklearne energije u ukupnoj proizvodnji 24 posto. Budući da mu je energetska ovisnost svojevrsna trauma još iz vremena Drugog svjetskog rata, zbog čega je nuklearna energija strateški prioritet te zemlje već više od 40 godina, japansko društvo, unatoč jedinstvenom tragičnom iskustvu eksplozije nuklearnih bombi, dosad se nije organizirano protivilo toj strategiji. Uz spomenute tehnologije, tamošnja Komisija za atomsku energiju usvojila je i dugoročni plan za reprocesuiranje goriva takozvanom plutermalnom procedurom, u kojoj se kao gorivo koristi mješavina oksida plutonija i urana, dok je upravo Fukushima lani postala prva elektrana koja koristi takvo gorivo.

Poslovi s inozemstvom

Japanske kompanije proteklih su godina sklopile i velike poslove s inozemstvom, primjerice s Kazahstanom, zemljom u kojoj se nalazi 20 posto svjetskih zaliha urana, a kupile su i 15-postotni udio u londonskoj kompaniji Kalahari Minerals koja ima rudnike urana u Namibiji. U suradnji s američkim stručnjacima, Japan je izradio i studiju o produljenju vijeka starih reaktora, a japanske kompanije Toshiba, Hitachi i Mitsubishi Heavy Industries kupile su ili sklopile strateška partnerstva s američkim tvrtkama Westinghouse i General Electric, te francuskom Arevom.

Cijela strategija odvija se uz pomoć sistematske politike subvencioniranja lokalnih zajednica, pa su tako upravo općine s nuklearkama najprosperitetnije, dok neke druge u ekonomski zapuštenijim dijelovima zemlje, a koje ih ne žele u svome dvorištu, nerijetko bankrotiraju. Štoviše, japanska je vlada često na meti žestokih kritika industrije da zbog  svojeg odbijanja da za njih lobira gubi velike poslove u inozemstvu, zbog čega je vlada lani izradila i strategiju za “koordinirani napredak”. To podrazumijeva da japanska vlada na sastanke o nuklearnim projektima ubuduće ne šalje nižerangirane dužnosnike, a prva je na rasporedu Indija, ogromna zemlja u razvoju s podjednako ogromnim energetskim apetitima.

Japan treći svjetski proizvođač nuklearne energije

Japan je sa 55 nuklearnih reaktora treća država svijeta po proizvodnji nuklearne energije, iza SAD-a i Francuske, a ispred Rusije i Južne Koreje. Prema podacima IAEA-e, 29 država ima ukupno 442 nuklearna reaktora, a gradi ih se još 65. Kina sa 27 novih postrojenja planira učetverostručiti proizvodnju, Rusija ih gradi još 11, a u procesu izgradnje je još 20-ak u zemljama u razvoju. Njemačka vlada odobrila je lani produljenje vijeka rada za 17 nuklearki, Švedska je nakon 30 godina dozvolila izgradnju deset novih postrojenja, a američka administracija nakon isto toliko vremena osigurala je subvencije za izgradnju. I Velika Britanija gradit će osam novih postrojenja, a entuzijazam za nuklearke snažan je i u zemljama istočne Europe, koje se žele osloboditi ovisnosti o ruskim energentima.

No, “nuklearna renesansa” koja se posljednjih godina događa na krilima borbe protiv globalnog zatopljenja ipak nailazi na otpore, pa tako njemačka opozicija osporava odluku vlade na ustavnom sudu, a japanska katastrofa izazvala je masovne antinuklearne demonstracije u toj zemlji, pa je vlada naložila privremeno zatvaranje sedam nuklearki. U Americi su samo dvije od predloženih 17 dobile dozvolu gradnje zbog protivljenja lokalnih zajednica, a preispitivanje postojećih ili obustavu gradnje novih zatražile su i neke europske vlade.

Trošak obnove iznosit će tri posto BDP-a

Nikkei, burzovni indeks treće najjače svjetske ekonomije, u utorak je završio s padom vrijednosti od 10,6 posto, najnižom od početka globalne financijske krize. Dionice Tepca pale su za 23,6 posto, proizvođačima automobila prosječno deset posto, a djelomično su s proizvodnjom prestale i japanske pivovare te Sony, Fuji Heavy Industries, GlaxoSmithKline i Nestle. Analitičari investicijskih banaka Credit Suisse i Barclays Capital procijenili su da šteta iznosi 184 milijarde dolara. Japanska središnja banka u ekonomiju će upumpati 265 milijardi dolara i udvostručiti program kupovanja državnih i korporativnih obveznica. Barclays procjenjuje da će trošak obnove iznositi tri posto japanskog BDP-a, te da bi se, ukoliko vlada dogovori paket mjera za spas ekonomije, ona mogla početi oporavljati već u trećem kvartalu ove godine zahvaljujući obnovi zemlje. No, neki analitičari upozoravaju da će rekonstrukcija dodatno povećati javni dug, koji je sa 228 posto BDP-a najveći u industrijaliziranim zemljama. Najjače posljedice izvan zemlje očekuju se u Kini, koja izvozi u Japan, te Americi, čije on obveznice posjeduje. Iako su cijene nafte privremeno pale, prestanak rada nuklearnih elektrana dugoročno će uzrokovati rast potražnje za njom.