Kult ličnosti

DUBRAVKA UGREŠIĆ, književnica iz Zagreba s adresom u Amsterdamu, objavila je u zagrebačkoj “Frakturi” i u beogradskoj “Fabrici knjiga” zbirku eseja pod nazivom “Napad na minibar”. U knjizi su prisutne sve karakteristike njezina rukopisa zbog kojih je čitatelji vole: propitivanje vrijednosti koje zastupa većina, uz ironizaciju i političku obojenost teksta, građenje priče na detaljima osobnog iskustva, erudicija i visok stupanj literarizacije, što sve rezultira rijetkom osobinom da njezine eseje čitamo gotovo s istom napetošću i vrstom užitka kao da se radi o romanu. U ovim je esejima i dalje prisutna kritika domaće stvarnosti, ali se prepoznaje i odmak od autoričine “pozicije egzila” jer je, od pitanja evropskog multikulturalizma do “karaoke kulture”, popis tema postao širi i globalniji.

STAŠA ZUROVAC, jedan od naših najboljih koreografa, završio je predstavu u riječkom HNK-u pod nazivom “Diskretni šarm buržoazije”. U odnosu na istoimeni slavni film Luisa Bunuela, Zurovac je kreirao svoj vlastiti umjetnički svijet, uz pomoć muzike Marjana Nećaka, u kojemu se prožimaju različite izvedbene forme: od suvremenog plesa i teatra pokreta, do dramskog i lutkarskog kazališta te filma. Bunjuelovska satira buržoaskog mentaliteta, vlasti, vojske i crkve kod Zurovca je prerasla u zastrašujuću viziju današnjeg društva, kojim caruju nemoral, licemjerje i sve veći jaz između bogatih i siromašnih. U predstavi se spominju i kontejneri prepuni smrznutih penzionera. Uz obilje muzike “a la Balkan” i uz uvlačenje publike u izvedbu, “Diskretni šarm buržoazije” predstavlja i crnu ironiju naših prostora.

MILA TURAJLIĆ, redateljica iz Beograda, ostvarila je velik uspjeh sa svojim dokumentarcem pod nazivom “Cinema komunisto”. Film se prikazuje u Beogradu, u prepunim dvoranama, a pozvan je i na gomilu festivala, od Trsta i Amsterdama do Sofije, Sao Paula, Cipra i San Francisca. To je priča o rađanju i utjecaju filma u poratnoj Jugoslaviji, točnije o Avala filmu koji je htio zasjeniti rimsku Cinecittu i postati evropski Hollywood, dok danas trune i propada.

U filmu se pojavljuje i Aleksandar Leka Konstantinović, kinooperater Josipa Broza Tita, koji je bio veliki ljubitelj filma i koji je, s razlogom, na kinematografiju u Jugoslaviji bitno utjecao. Leka Konstantinović, koji najprije nije htio pred kamere jer smatra da je Tito nakon smrti nepravedno ocrnjen, u filmu kaže: “Puštao sam Titu filmove svake večeri, ukupno 8.808 filmova u 32 godine. Tito je obožavao Johna Waynea, a Jovanka je voljela Milenu Dravić.”

LUKO PALJETAK, književnik i prevoditelj, postao je prvi stranac član Akademije ruske književnosti. Na sjednici koja je održana u Moskvi 1. ožujka, uz Paljetka u Akademiju je primljen i Umberto Eco, velikan talijanske književnosti. U obrazloženju o prijemu navodi se da je Paljetak postao prvi inozemni član Akademije ruske književnosti zbog predanog stvaralačkog i humanističkog rada te velikog priloga učvršćenju odnosa između Rusije i Hrvatske, kao i plodotvorne djelatnosti na širenju općeevropskog kulturnog prostora. Obrazloženje je potpisao predsjednik Akademije ruske književnosti, akademik Jurij Bjeljajev.

MILČO MANČEVSKI, redatelj iz Makedonije, dobitnik je filmske nagrade “Eritrocit” na upravo završenom FEST-u u Beogradu za film “Majke”, nastao u makedonsko-belgijsko-francuskoj kooprodukciji. Goran Paskaljević, predsjednik žirija, ocijenio je da se radi o “vrlo suptilnom istraživanju istine i fikcije u tri namjerno raznolike epizode i o smjelom pomjeranju granice između umjetničkog i dokumentarnog, kako bi se istakao i prenio snažan osjećaj još uvijek prisutnog matrijarhata u makedonskom društvu”.

U prve dvije igrane priče Mančevski se bavi temom majke u današnjem makedonskom društvu, dok se u trećoj, dokumentarnoj, fokusira na monstruozni zločin koji se zaista dogodio, kada je kičevski novinar Vlado Tanevski ubio tri starice i u isto vrijeme izvještavao o istrazi u tom slučaju.

BASEKU KUJATE, jedan od najpoznatijih world muzičara, održat će koncert 25. ožujka u beogradskom Domu omladine. Kujaté je rođen u Maliju gdje je napravio pravu revoluciju u muzičkoj tradiciji ove zemlje, koristeći na osoben način tradicionalni instrument ngoni, afričku vrstu laute. Nastupao je s mnogim poznatim umjetnicima, među kojima su Taj Mahal, Dee Dee Bridgewater, Damon Albarn, Youssou N’Dour, Ali Farka Touré i posebno Toumani Diabate. Svaki nastup Basekua i njegovog orkestra poznat je po sjajnoj atmosferi i energiji koju prenose s bine, a njegov prvi album “Segu Blue” (2007) višestruko je nagrađivan. Drugi CD, “I Speak Fula” (2009), dočekan je s još više žara, donoseći mu status jednog od najboljih novih autora porijeklom iz zapadne Afrike.

Ulaznice su u pretprodaji po cijeni od 600 dinara, a od 14. ožujka mogu se kupiti na blagajni Doma omladine.

ZAHA HADID, arhitektonska zvijezda iz Iraka, upravo je završila s projektiranjem spektakularne operne kuće u Guangzhou, trećem gradu po veličini u Kini. Smještena uz rijeku, nova kulturna ustanova veličine impozantnih 70.000 četvornih metara, sastoji se od dva volumena prekrivena mrežom čelika, betona i stakla, dok unutrašnjost, ispresijecana brojnim prolazima-vidikovcima i s asimetričnim auditorijem od 1.800 mjesta, preuzima dinamiku vanjskog prostora koji, uz rijeku, čine mahom novosagrađeni neboderi s pripadajućom neonskom rasvjetom. Projekt kineske operne kuće, kojem se dive svjetski autoriteti struke, generirao je upravo ono što se od njega i tražilo. Spektakularnost formi rezultirala je zavidnim medijskim odjekom koji su lokalni naručitelji jasno prepoznali kao marketinški i turistički, a zatim i kulturni potencijal današnje Kine, koja ne zna za krizu.