Lifting lica nacije

NAZOVI V. RADI BILIĆA

U Hrvatskoj postoji mala ali nepokolebljiva zajednica fanova “Lica nacije”, okorjelih kultista Branimira Bilića. Oni nikada ne propuštaju njegovu emisiju. U njoj svaki put iznova pronalaze novo nadahnuće. Uz nju obnavljaju vjeru u život, u ljude, u istinski žurnalizam, u kojem još nije zamrla svaka ideja morala, što je danas teško naći i na Tibetu ili Hilandaru, a kamoli u Španskom, gdje svoje zemaljske dane provodi skromni autor ovih redaka.

Kada se odvrti Bilićeva najavna špica, telefonske linije se usiju. Naročito je tomu tako kada je na dnevnom redu neka jaka tema, neko epohalno pitanje, neka moćna zagonetka. A to je najčešće slučaj, kao zadnji put kada je tema bila “Kako će Hrvatska riješiti svoje najbitnije društvene, socijalne, etičke, povijesne, obrazovne i razvojne probleme i izazove s kojima je dramatično suočena?”

To je tema, brale! Najbitniji problemi i izazovi! A ne neki polubitni ili tričetvrtbitni, ili nebitni i periferni, kao kod Latina i sličnih mlatimudana. Kod takvih tema SMS-ovi lepršaju zrakom kao češljugari, zebe, šojke ili drozdovi imelaši. Evo vjernog stenograma jedne takve komunikacije, koja se odigrala prošlog ponedjeljka navečer, na dan kada se zagrebačkim ulicama kotrljala vlast…

VLADIMIR: “Postoji li zaista Siniša Kovačić? Jesi li spreman za Banca kod Bilića?”

JA: “Kaće?! Kaće?!”

VLADIMIR: “Odmah nakon Kovačića… Sad će! Banac kod majstora loše forme! Edi Škovrlj je profiter globalnog zatopljenja, otkako su popustile bure postao je urednik!”

JA: “Pomisliš li ti da ova zemlja ipak ima nade kada vidiš Banca i Bujanca na istoj fronti?” (Bez odgovora, u tom trenutku eter je tako napet da se može rezati nožem.)

JA: “Di si? Markiraš sukob titana?”

VLADIMIR: “Idem se tuširat’. Ovaj mjesec sam uživo gledao Rembrandta i Van Gogha. Da pogledam Banca i Bilića, na svijetu više ne bi bilo užitka dostojnog mojih očiju.”

JA (PERI): “Gledaš li Bilića?”

VLADIMIR: “Izašao sam iz WC-a u trenutku Bilićevog coming outa. ‘Nismo mi pali s Marsa’, rekao je i tako u prah oborio jedino što sam smatrao pouzdanom spoznajom o njemu.”

PERO: “Ahahaha. Nije dobro tom čovjeku. Valja ga liječit’.”

JA: “Zagovara juriš na Banske, predsjedničke, konavoske, bankarske i druge dvore.”

PERO: “Ahahah, mogu ovo napisat’ u status, pliz?”

JA: “Obavezno!”

PERO: “As!”

JA: “Koji as?”

PERO: “Je l’ čuješ asa? Gubi se pomalo, počinje se i trest’ u pravedničkom deliriju…”

JA: “Drag mi je u toj konkretnosti: stanoviti koji su izvjesni, neki koji su onakvi, pojedini koji su samo takvi, a neki su ovakvi ili onakvi, ne nužno tim redom…”

JA: “Kada je Nevenka rekla Kerumu: ‘Nije nega nego je nego?’ Di ti je to?”

VLADIMIR: “Debilocira.”

JA: “Hahahaaha…”

PERO: “E, a ti gosti što uletavaju non-stop…”

I tako su prošla još jedna “Lica nacije” u kojima je Branimir Bilić bio dostojan legende o sebi a možda, ako mi se nije pričinilo, čak i zericu veći.

ŠUKEROVO USKRSNUĆE

“Evo neka to kaže ministar Šuker”, reći će Slavko Linić u petak navečer Ivanu Šukeru, onome što je slijepo poslušao svaku naredbu Ive i Jace, a onda dobio nogu u bulju pa više nije ministar. Samo to Liniću nitko nije rekao. To se dogodilo samo dan nakon što mu je Vladimir Šeks pripisao ime koje nikada nije imao (Davor, Davor Šuker). Esdepeova raketna topovnjača, Slavko Linić, dodala mu je potom funkciju koju više nikad neće imati, barem ne u ovom životu, pa se Šuker morao osjetiti kao žrtva neke blesave zavjere. Zove se kako se ne zove i jest što nije, a nije nega nego je nego. Uopće, ovih dana naši političari melju kao nikada i nije loše citirati im onog neumrlog klasika: “Svašta se kaže kada se priča.” Blago nama s njima.

IGMANSKI MARŠ, KLASIK TV

Koča Popović u siječnju 1942. godine prikupio je svoje bataljune opkoljene na Romaniji kako bi ih izvukao iz obruča, prirodnoga agregatnog stanja partizanskih jedinica. Na minus 30 stupnjeva pripadnici Prve proleterske krenuli su prema Igmanu, kroz teritoriju punu Nijemaca, ustaša i domobrana… Četrdesetero ih se putem smrznulo.

Četiri decenije kasnije (1983) Zdravko Šotra snimio je, na koncu epohe partizanskih filmova, pristojno djelce koje – bogu hvala – čuva uspomenu na tu epizodu naše povijesti kada smo, kao rijetko kada, bili na razini epohe. Samo sedam godina kasnije Šotra će lagano srbnuti – česta pojava u to doba – a Koča Popović iskazati teško razočaranje epidemijom koja mu je zahvatila narod: “Ovi što su se sada dočepali vlasti čak su i od nas gori. Srećom, pošto sam u odlasku, neću doživeti kada se počupaju za vratove i jedni drugima puste krv. Bašibozluk, bagra i brabonjci, ustali da obnove Dušanovo carstvo. Srbi su samo protiv onoga ko bi hteo da ih makar malo opameti, a oduševljeno kliču svakome ko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. Žalosno je što su Srbi, u civilizacijskom i kulturnom pogledu, ostali na nivou na kome su bili pre sto godina. Oni nisu u sukobu sa svetom, već sa samima sobom, vraćajući se na šajkaču i opanak, iz kojih su jedva izašli. Bio sam i ostao Srbin, ali nisam bolesna zadribanda i Srbenda. Takvi su izdali i osramotili srpski narod i narugali se njegovoj slavnoj istoriji. Vređa me i što su me – još za života – poslali u legendu. Ni Tito nije legenda. Legenda se postaje tek ako preživiš i pet stotina godina posle svoje smrti. Kao Sveti Sava ili car Dušan. Bio sam se zarekao da se u Beograd neću vraćati, dok ne ode taj ološ i dok traje srpska nesreća. Iz Srbije sam otišao, ali niko nikada iz mene nije mogao da iščupa Srbiju. Čak i kada se pričalo kako sam pobegao iz Dubrovnika, dok se oko njega stezao obruč JNA. Pobegao sam, jer sam kao narodni heroj navikao da bežim glavom bez obzira…”

Eto, neka filma, da se vidi kako je to izgledalo, a ove Kočine riječi ni danas ne zvuče mrtvo. Lijepo je jednom rekao i da se od Albanca uz dosta truda može napraviti kakav takav Jugoslaven, ali nikada i ni uz koji trud nikakav Srbin, no nekako se baš potrefilo da su bašibozluci, bagra i brabonjci ustali da obnove Dušanovo carstvo…

DNEVNIK HTV-a

Kao nekada Šotra Igmanski marš, tako danas HTV prati i veliča epopeju naših generala koje su u Hagu okružili strani neprijatelji i domaći izdajnici. U četvrtak je Jadranko Prlić, najpametniji čovjek ove skupine, jedno 500 godina prije vremena sam sebi podigao omanji spomenik, od mjedi trajniji. Govoreći na engleskom (HTV se potrudio da mu se engleski govor snažno čuje iz IT tona), rekao je da se nikada nije zalagao za etničko čišćenje i da je učinio sve što je mogao, otprilike, ali eto, takva su bila vremena.

Gledajući to suđenje, čovjek se sjeti federacije koja se zvala Socijalistička i Federativna i Republika i Jugoslavija. Tamo je živjelo šest naroda i jedno stotinu nacionalnih manjina, koje su se onda zvale narodnostima. A onda baci oko na jedinu federaciju koja je danas preostala na ovim prostorima, a zove se Federacija BiH, i svakojake mu misli prolete kroz glavu. Dva naroda a ne mogu ni vladu sastaviti? Ne mogu se ni dogovoriti? Veći narod majorizira manji. Guši mu prava, elementarna. U toj federaciji, ukratko, ništa ne valja. Pa se onda sjetiš da ti zazivanje jugo-federacije kao rješenja možda baš i ne bi bilo pametno. Ako ne mogu dva, kako bi moglo šest? Je li se s onih šest onda i moglo vladati demokratski, ako ne možeš ni s dva? Je li despotizam, prosvijećeni apsolutizam, jedini model preko kojeg ovi narodi – šire od federacije BiH – mogu napredovati, budući da u svim demokratskim uvjetima pokazuju nepogrešivu tendenciju da odaberu čisti šljam? Bašibozuke, zadribende i brabonjke? Demagoge i opsjenare?

A onda shvatite da biste, ako vam se takva pitanja prečesto roje po glavi, mogli jednoga dana postati Branimir Bilić, pa se uplašite i povučete kako biste u miru okopavali svoj vrt, kako je onomad pametno savjetovao naizgled čangrizavi Voltaire.