Luk i voda

Satiričko kazalište “Kerempuh” već je godinama u javnosti označeno kao zona kabaretskog šarenila, što god to značilo: najnovija predstava “Spektakluk”, koju autorski potpisuju i izvode Tarik Filipović i Rene Bitorajac, primjer je takvoga prvoloptaškog humora koji će, bez sumnje, prigrliti prosječna publika. Problem je u tome što je predstava najavljena kao ruganje aktualnoj kulturi međuljudskih odnosa, a izvedba je takva da bi nam se detalji takve kulture zapravo trebali sviđati. “Spektakluk” je zamišljen po najprostijoj formuli odrađivanja smiješnih mjesta ljudskog ponašanja od kolijevke pa do groba, no taj je humor toliko potrošen da je malo toga aktualnog i oštroumnog u svemu tome ostalo.

Zašto prigovarati predstavi nakon koje oduševljena publika uglas govori kako je sve bilo super? Prvo, zato što se s izvedbenim kapacitetima tandema Filipović-Bitorajac moglo postići mnogo više. Drugo, ipak mora postojati elementarni obzir izvođača da ne proizvode tone najjeftinijih gegova samo zato što to “publika voli”, jer se time samo radi medvjeđa usluga istoj toj publici.

Zaglupljivanje a ne humor

Takvih obaveznih gegova, na temu purgera i Dalmatinaca, urbanih i ruralnih te naroda i narodnosti bivše države, bilo je u ovoj predstavi napretek. Nije fer u jednom satiričkom kazalištu, kako sebe naziva “Kerempuh”, jednom rukom u predstavama optuživati društvenu stvarnost za neaktivnost i nekritičnost, a drugom rukom uspavljivati istu tu kritičnost. To nazovi ruganje fenomenima današnjeg načina života, u “Spektakluku” funkcionira samo kao smiješna strana stvarnosti na koju smo pristali i protiv koje nemamo ništa protiv, dapače.

S druge strane, dijelovi predstave u kojima Filipović-Bitorajac igraju neurotične poslovne ljude ili gdje se poigravaju Crkvom i instant-otkupljenjem, govore o tome da taj dvojac razumije društvene probleme, jednako kao i moderni kazališni jezik. Zašto onda u većem dijelu predstave ti iskusni glumci publici bacaju sirovi humor trećerazrednog varijetea, nazivajući to angažmanom?

Jedna od omiljenih tema takvih jeftinih skečeva je seks: on uvijek pali, nikakva naročito lucidna ideja za to nije potrebna, a publika na spomen spolnih organa i seksualnih radnji u pravilu vrišti od smijeha. Snimanje gledalaca skrivenom kamerom u trenucima kada su im lica iskrivljena od smijeha pokazalo bi zaglupljenost, a ne prvorazredni humor. Tako u široj zoni konzumacije zabavnih medijskih sadržaja, što često zovemo sapunicama, dolazimo do pojma stand-up, odnosno do komedije jednog glumca – kakav je u osnovi i “Spektakluk” – koji izlazi pred publiku ispričati nešto smiješno. Od Petera Selersa do grupe Monty Python, od Lennyja Brucea do Woodyja Allena, TV publika, uključujući i ovu našu, voljela je otrovan i inteligentan humor.

Ni sjena od “Izbacivača”

Zašto su onda domaće kazališne verzije komedija tako porazno loše? Prije tridesetak godina, postojala su sjajna komičarska imena: Ivo Serdar, Željko Vukmirica, Rade Šerbedžija, Josip Pejaković i Slavko Brankov. Danas ih više nema, iako su na tu temu nešto pokušavali Vili Matula i Filip Šovagović, uz tradicionalnog Zijaha Sokolovića. No sve je to nedovoljno i sporadično.

U Zagrebu, osim “Kerempuha”, djeluje stand-up grupa nekoliko individualnih izvođača, koja nekoliko puta tjedno, uz Željka Pervana i beogradskog glumca Srđana Jovanovića, u dupke punom “Movie Pubu” izvodi svoj program. U nekakvom ambijentu Teksasa, uz pivo i postere holivudskih zvijezda, redaju se skečevi na aktualne političke teme i na sve pomalo. I u “Kerempuhu” i u “Movie Pubu” show počinje na isti način: bombastična muzika najavljuje novi komični hit i zvijezde koje će zabljesnuti u “urnebesnoj izvedbi uz obilje smijeha”. Dok se skečevi nižu jedan za drugim, osjećate da je riječ o jeftinoj industriji u kojoj se odrađuje gaža i u kojoj se točno zna u kojoj se sekundi morate nasmijati, a u kojoj vam izvođači moraju nešto “spontano” dobaciti. Funkcioniraju li komičari tako da podilaze trivijalnim porivima, bez pokušaja komunikacije s gledateljima, teško može biti riječ o iskrenom poštovanju publike koja im tako oduševljeno plješće.

Dolazimo do toga da su petparačke komedije, koje bi trebale biti najbliže tzv. malim ljudima, širokim narodnim masama, zapravo od njih najudaljenije. Tarik Filipović i Rene Bitorajac nekad su igrali u odličnim “Izbacivačima”: morali bi biti svjesni da “Spektakluk” i ono što u njemu rade ne predstavlja ni sjenu takvoga kazališta.