Melankolična praznina predgrađa
Za mnoge je vijest da John Cameron Mitchell režira filmsku adaptaciju Pulitzerom ovjenčane drame “Zečja rupa” Davida Lindsayja-Abairea bila veliko iznenađenje. Mitchell se, naime, u proteklom desetljeću afirmirao s dvama nesvakidašnjim filmovima: redateljski debi “Hedwig i bijesni inč” (2001), u kojem je odigrao i naslovnu ulogu, kroz priču o berlinskoj glam-punkerici u Americi govorio je o tematici transseksualnosti, a senzacionalni “Shortbus” (2006), rabeći tzv. mozaičnu dramaturgiju, problematizirao je razne mogućnosti erotskih odnosa te slavio radost ultimativnoga seksualnog oslobođenja i užitka. Iznimna provokativnost tog ostvarenja ležala je u nizu eksplicitnih seksualnih prizora, kakvi se u toj količini i intenzitetu nikad prije ni poslije nisu mogli vidjeti unutar tzv. regularne kinematografije, pa bila ona i ultimativni independent, kakvom je Mitchell svjetonazorno i produkcijski pripadao.
Izlazak iz undergrounda
Četiri godine potom, John Cameron Mitchell upušta se, dakle, u filmsko oblikovanje brodvejskog hit komada, koji bi “prirodnije” pripadao autorima poput Sama Mendesa ili Todda Fielda. Jer, riječ je o bračnom paru iz američke suburbije koji se suočava sa silnom traumom nakon pogibije četverogodišnjeg sinčića – tema kao stvorena za autore “Vrtloga života” i “Puta oslobođenja”, odnosno “Male djece” i “U zamci”. Ipak, u priču je uletio Mitchell, kojem je to bila prilika za izlazak iz underground geta.
No daleko od toga da se tvorac “Shortbusa” prodao za dobar honorar i društvo nikad ljepše Nicole Kidman. Uostalom, “Zečja rupa” nastala je izvan velikih holivudskih studija, kao ambiciozan “mali film”, a ne treba zaboraviti da Nicole Kidman nije samo holivudska megazvijezda, nego glumica koja u opusu ima i (izvrsne) uloge u filmovima kao što su “Oči širom zatvorene” i “Dogville”. Važnije od svega, Mitchell je imao intimne razloge za angažman – gubitak voljene osobe nešto je što je sam iskusio dvaput u svom ne predugom dosadašnjem životu: kao dječak izgubio je mlađeg brata, a dvadesetak godina kasnije i dečka; film je posvetio njima.
Bez erotske realizacije
Naracija “Zečje rupe” prilično je neuobičajena. Prvo neko vrijeme svjedočimo stanovitom pomaku u odnosu imućnih i atraktivnih mlađih sredovječnih supružnika, da bi naknadno saznali da je uzrok tome gubitak djeteta. Potom gledamo kako supruga potajice prati tinejdžera iz susjedstva, da bismo, kad uspostavi kontakt s njim, shvatili da je to čovjek koji je autom nehotice usmrtio njezina sina. Smješteni u idiličan ambijent tipičnog američkog predgrađa, ovakvi pomaci još su izraženiji i fino boje karakter protagonistice, izvjesne promjene njezinih osjećaja i svijesti do kojih je tragedija dovela, a koje će u nizu drugih prilika biti eksplicitnije istaknuti.
No, intrigantan suprugin odnos s tinejdžerom, odnos čija je priroda tek djelomično jasna, kao i suprugovo zbližavanje s drugom ženom, također majkom umrlog djeteta, naposljetku ipak ostaju slijepi rukavci njihovih života, a po nekim kritičarima i samog filma. Erotska realizacija obaju ovih odnosa možda bi film učinila narativno i psihološki punijim, no rješenje po kojem supružnici na kraju ostaju zajedno, sami u melankoličnoj praznini svojih života, prihvaćajući stvari upravo takve kakve su i ostavljajući prostor za neku nejasnu nadu, čini se istinitijim.
“Zečja rupa” nije film koji se može nositi s “Putom oslobođenja” ili “Malom djecom”, ali na relativno srodnom tlu ostavlja dojmljiv trag, a Johnu Cameronu Mitchellu otvara nove poetičke mogućnosti.