Mladi lavovi u nevladinom sektoru

Devedesetih je sve bilo jednostavnije: s jedne strane Franjo Tuđman i njegov režim, s druge nekolicina novinara i boraca za ljudska prava koji štite najugroženije skupine, u to doba uglavnom Srbe. Metode onih koji su se tada javno suprotstavljali režimu bile su različite, kao i njihovi svjetonazori i politička opredjeljenja, ali jedno je bilo isto – na vrisak su ih natjerali nepravda, gaženje ljudskih prava, poništavanje cijele jedne nacionalne zajednice i ubijanje građanske klase.

Novo vrijeme, novi običaji… Mnogi koji su tada energiju ulagali u konkretna spašavanja ljudi, danas sjede pred kompjutorom i traže način da za zaposlenike svoje udruge osiguraju plaće. Nekadašnji entuzijasti i spasitelji danas su menadžeri, koji povlađuju evropskim činovnicima što tu i tamo navrate ovamo s koferom para, pa ponešto ostave za razne “projekte”, “okrugle stolove” i “radionice”.

Generacijski jaz

Pojavili su se i neki novi klinci – nešto aktivniji, puno mlađi i jako ambiciozni. Jedan od njih je Mario Mažić, koordinator Inicijative mladih za ljudska prava u Hrvatskoj, koja je svojim akcijama već podigla prašinu. Postavili su, uz ostalo, ploču isprike srpskim izbjeglicama uoči proslave “Oluje” u Kninu, a kruna njihovih aktivnosti bila je istraživanje ratne uloge Vladimira Šeksa u istočnoj Slavoniji 1991, na temelju čega je Amnesty International zatražio da se to i službeno istraži. Njihove su aktivnosti izazvale različite reakcije na već pomalo ustajaloj sceni nevladinih organizacija: mnogi ih kritiziraju, no zasad samo šapatom.

– Teško mi je reći postoji li generacijski jaz među borcima za ljudska prava, no primjećujem da između starijih ima razlika. S jedne su strane ljudi poput Žarka Puhovskog i Srđana Dvornika, koji su konkretni u kritikama, a s druge strane oni koji se ustručavaju nazvati stvari pravim imenom – kaže Mažić, navodeći kako mnoge udruge pri planiranju akcija razmišljaju o tome što bi se moglo svidjeti stranim financijerima.

– Udruge su, uključujući našu, svjesne da se sredstva za ovakve aktivnosti više ne dijele kao prije, pa mnogi biraju aktivnosti koje donose profit, jer moraju isplatiti plaće. Naša se udruga bavi nadilaženjem nasljeđa devedesetih i još se profiliramo, kada u tome uspijemo, doći će i sredstva.

Mažića i drugove stariji aktivisti prozivaju za samoreklamerstvo i pogrešne metode.

– Akcijom usmjerenom protiv Šeksa, Mažić je potpuno promašio cilj, natjerao je DORH na izjavu da je Šeks potpuno nevin i sada on maše tim papirom. To je trebalo napraviti s puno više takta i s konkretnijim dokazima. Iako u meni nema ni zrna profesionalne ljubomore, moram reći da je put u pakao često popločan dobrim namjerama – kaže jedan od aktera nevladine scene, koji je poželio ostati anoniman.

Ne samo emocije

Eugen Jakovčić jedan je od mladih lavova koji je u Documentu došao s novinarske scene. Najbliži je suradnik Vesne Teršelič. Premda je godinama vodio legendarnu “Cenzuru” na lokalnoj splitskoj televiziji, još nije izgubio motiv za borbu protiv ksenofobije i nacionalizma.

– Ne mislim da su stariji aktivisti polomili zube, iako su se okolnosti doista promijenile: udruge su profesionalizirane, ali i s puno snažnijim utjecajem na društvo u cjelini. To se najbolje vidi kada EU ocjenjuje ozbiljnost hrvatskih reformi kroz Poglavlje 23, koje se tiče pravosuđa, ali i ljudskih prava – smatra Jakovčić, koji tvrdi da su kritike na račun današnjih nevladinih udruga neutemeljene.

– Činjenica je da su se udruge promijenile, ali na bolje. Ne vode se samo emocijama, nego stručno artikuliraju stavove, pa ih establišment prihvaća kao ozbiljne sugovornike. Našu poziciju olakšava to što se financiramo iz neovisnih izvora međunarodnih fondacija – zaključuje jedan od najvažnijih ljudi u inicijativi REKOM.

Najveći ugled među nevladinim aktivistima i danas uživa Zoran Pusić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava, koji je devedesetih hrabro stupio na scenu, unatoč Tuđmanovom policijsko-obavještajnom aparatu. Što ga je na to motiviralo?

– Kada su jednog starog alpinista, koji je i poginuo na Mount Everestu, pitali zašto riskira penjući se, odgovorio im je da to radi jednostavno zato što ti vrhovi postoje! Ni mene nitko nije tjerao, no nisam mogao trpjeti nepravdu, morao sam djelovati – kaže Pusić kojega je, dok je sprečavao izbacivanje jedne zagrebačke obitelji Srba na ulicu, pretukla policija.

O današnjem stanju na području borbe za ljudska prava kaže:

– Ništa se, barem kod mene, nije promijenilo kada su u pitanju motivi. Ne mislim da postoje kalkulacije u nevladinim organizacijama, ali je činjenica da su danas udruge profesionalizirane, sa zaposlenicima. To održavanje hladnog pogona opterećuje, ali ne nauštrb dostojanstva.

Svatko ima svoj stil

Kritike koje stariji pripadnici ove scene upućuju mlađima, Pusić smatra normalnim razmimoilaženjima.

– Svi imamo svoj stil. Osobno ne volim radikalizam bez pokrića, ne volim kada se, kao na posljednjim antivladinim prosvjedima, ide ad hominem. Nisam mislio da će doći vrijeme da branim HDZ-ovce, no smatram da uvjerljivost nečijih kritika ovisi o načinu na koji su izrečene, a u subotu se pretjeralo – kaže Pusić.

Ne dijeli dojam kritičara nevladinih organizacija koji smatraju da mnoge udruge znaju otvarati neke frontove samo zato da bi došle do novca: kaže kako “udruge svojim djelovanjem rade na vlastitom uništenju, jer ako se problemi riješe, neće više biti razloga za naše postojanje”. No, kako sada stvari stoje, one će još dugo biti potrebne. Novo je vrijeme, istina, donijelo nove izazove, ali bitka još nije gotova. Puno se toga promijenilo, ali u zemlji u kojoj ljudi rade a ne primaju plaću, u kojoj žive u dužničkom ropstvu i na rubu siromaštva, još je puno izazova. Nije vrijeme za opuštanje ni kada je o srpskoj zajednici riječ: dovoljno je samo poslušati antisrpske izjave sudionika braniteljskih prosvjeda…