Ne žele ih ni Afrika ni Europa

Fotografije: Jerko Bakotin

Plaža u mjestu Thiaroye-sur-Mer, na poluotoku Cap-Vert, dvadesetak kilometara istočno od Dakara. Naselje je osnovano oko 1800. godine, da bi danas bilo jedno od predgrađa senegalske metropole, dio sirotinjskog Pikina. Na obali stotinjak žena podijeljenih u dvije grupe: lijevo od velikog transparenta s nebrojenim imenima nestalih, odjevene u bijelo, boju žalosti, sjede Senegalke. Desno, u žućkastim nošnjama, majke iz Malija. Došle su odati počast sinovima utopljenima u pokušaju da se domognu Europe, gdje se, čuli su, može zaraditi dovoljno da se ne bude gladan, pa i poslati nešto novca obitelji. Ovdje bi im preostali tek bijeda, očaj, beznađe, korumpirani režimi, štakori po domovima i sramota zbog neuspjeha. Zato svake godine deseci tisuća Afrikanaca kreću na opasno putovanje Atlantikom, u nesigurnim drvenim barkama, ili kopnom, kroz Saharu, minska polja i ceste pune razbojnika.             Prema riječima Ousmana Ngoma, senegalskog ministra unutrašnjih poslova, samo 2006. vlasti su identificirale 901 barku s gotovo 36.000 imigranata. Za mnoge to putovanje znači smrt. Druge, nakon što su riskirali život i platili mukotrpno ušteđenu godišnju zaradu, europske ili afričke vlasti deportiraju natrag.

Europski ribari pustoše more

– S ovoga je mjesta u ožujku 2008. otišao moj jedini sin. Imao je 27 godina. Na rastanku je rekao: “Mama, ne plači. Pusti nas da odemo, ovdje za nas nema nade.” Bilo je 88 momaka na tom brodu, krenuli su prema Kanarima. Svi su se utopili – na francuskom priča Yayi Bayam Diouf. Mještani za svoju nesreću krive europske ribare koji, kažu, pustoše njihovo more, pa je  lokalnim mladićima Europa jedina šansa za život.

– Ovo je oduvijek bilo ribarsko mjesto, po jedan brod za svaku obitelj. Kada sam bila mlada, tune je bilo kraj obale, a sada je daleko, tamo kamo mi ne možemo. Love je veliki brodovi-tvornice. Moja obitelj ima 25 članova i svega jedan ima posao. U našem selu žene kuhanjem i prodajom skupljaju novac da pošalju sina u Europu. Muž me ne poštuje, jer nemam sina koji bi slao novac – kaže Diouf, koja je nakon nesreće osnovala udrugu “Žene protiv ilegalne imigracije”, u kojoj je danas 375 žena koje su izgubile jedno ili dvoje djece. Zajedničkim snagama prodaju kus-kus, tradicionalno afričko jelo, i đumbirov sok, kako bi pokazale da je moguće raditi i preživjeti i u Senegalu.

– Govorim majkama da imigracija nije pravi put, da ne daju novac, da imaju svoja prava kao ljudska bića. No teška je to borba, ovo je poligamno društvo, društvo muškaraca. Žene nemaju moć, samo probleme – dodaje.

Kao da potvrđuje njene riječi, prilazi nam visoki, bradati muškarac i započinje žustar razgovor na wolofu, najrasprostranjenijem senegalskom jeziku. On je nešto poput mještanina zaduženog za komunikaciju s vanjskim svijetom i ljut je zato jer su žene organizirale manifestaciju bez njegova dopuštenja.

– Kaže da Yayi stvara probleme, da “nosi hlače” i da bi je izbacio iz kuće da je njegova žena – kroz kiseli smijeh objašnjava nam Madeleine Mukamabano, novinarka Radio France Internationala koja nas je i dovela na ovu ceremoniju prisjećanja. Bradonja se udaljio i stao sa strane, zadovoljivši se promatranjem događaja.

Preko miniranog brežuljka

Osim majki poginulih, ovdje su i brojni mladi ljudi koji su pokušali emigrirati, ali su prisilno vraćeni. Za Afriku je najpogubnije, smatra Madeleine, što odlaze najsposobniji i najinteligentniji, poput Clarise, djevojke koja je hodala od Kameruna do Maroka, da bi potom bila deportirana u Mali, o čemu je napisala knjigu.

Slična je priča Somite Coulibalyja iz malijskoga glavnog grada Bamaka, koji je nakon marokanskog zatvora postao tajnik malijske udruge “Povratak, posao, dostojanstvo” i čije je iskustvo, među ostalima, zabilježeno u knjizi “Ceuta i Melilla: Zašto su otišli?”

– Otišao sam zbog nezaposlenosti, svakodnevnog poniženja i beznađa. Krenuo sam 2005. prema Španjolskoj s velikom grupom ljudi. Platili smo milijun i 250.000 franaka po glavi, gotovo dvije tisuće eura, “coksseuru”, onome koji organizira put i u kontaktu je s Maurima Mauritanije i Maroka. Devetnaestero nas je bilo nagurano u terenac za prelaska pustinje – pripovijeda nam.

Napali su ih banditi, spavali su među škorpionima. Jedanaest su dana čekali marokanske vodiče koji su ih trebali prevesti preko granice. Kada su konačno, gladni i žedni, pješke krenuli preko miniranog brežuljka, komunicirajući samo znakovima da ne privuku vojnike, nailazili su na grobove onih koji su pogriješili. Potom su se ponovno ukrcali u dva terenca i krenuli prema moru, no žandari su nadomak Laâyounea otkrili jedan automobil, pa je Somita 21 dan proveo u zatvoru. Njegova je skupina bila sretnija, brod na koji se ukrcala druga se potopio, umrlo ih je dvadeset i dvoje.

– U jednom nas je trenutku u nemogućim uvjetima u zatvoru bilo oko stotinu. Arapi su rasisti, tukli su nas, a onda nas nakrcali u autobuse i ostavili usred Sahare, nedaleko alžirske granice. Nije bilo ničeg, bojali smo se da ćemo umrijeti, no naišli smo na malo selo iz kojeg smo kontaktirali malijsko veleposlanstvo i tako se uspjeli vratiti kući. Sada se sramimo pred prijateljima i rođacima: ako ne stigneš u Europu, onda si promašaj, posebno muškarac. Ali, moramo biti sretni da smo živi – kaže Somita, koji više ne misli da je rješenje u emigraciji.

Logor u Thiaroyeu

– Nepoželjni smo, ne žele nas ni Europa ni Afrika. Europljani su od Maroka stvorili svog žandara, a u Francuskoj je Nacionalni front pronašao magičnu formulu, zapošljavaju se isključivo rođeni Francuzi, u čemu imaju podršku drugih stranaka i poslodavaca. Moramo pomoći imigrantima povratnicima, početi od minimuma u borbi za razvoj komunikacija, zdravstva i obrazovanja. Mali je ipak bolje rješenje od Francuske – zaključuje.

Zalazeće sunce baca boležljivo svjetlo na goleme moluske izbačene na plažu. Goli dječačići hrvaju se u pijesku, dok pjevači, “les griots”, započinju pjesmu i ples u spomen na stradale. Potom Yayi čita govor.

– Tražim od svijeta objašnjenje za sve afričke žene – započinje. Zaziva ujedinjenje europskih i afričkih žena, promjenu vlade i politike, da njihovi sinovi imaju posla, da mogu živjeti od Afrike. Žene ojađenih lica drže svijeće u rukama.

Momci utopljeni u potrazi za boljim životom nisu jedina mračna veza Europe i Thiaroyea. U Dakaru, kao i u Bamaku, glavnom gradu Malija, postoje spomenici crnim vojnicima, a brojni francuski proplanci zasijani su islamskim vojnim grobljima. Sto trideset i pet tisuća vojnika iz Zapadne Afrike, “senegalskih strijelaca”, branilo je u Prvom svjetskom ratu Francuze, svoje kolonijalne gospodare, 30 tisuća je poginulo. Između ratova guše antifrancuske pobune, a u proljeće 1940. dočekuju invaziju Nijemaca, koji će mnoge od njih masakrirati. Potom se bore za oslobođenje Francuske, da bi poslije bili demobilizirani i vraćeni u domovinu tijekom “izbjeljivanja” De Gaulleove vojske.

Njih oko 1.300 stiže krajem 1944. u tranzitni logor, ovdje u Thiaroyeu. Uznemireni su i ljutiti: još nisu dobili plaću ili im je isplaćen iznos niži nego njihovim bijelim suborcima. General Dagnan pokušava izgladiti situaciju, no dolazi do pobune i naguravanja, pa u jednom trenutku zaključuje da je otet. Pušten nakon nekoliko sati, zove oklopna vozila i artiljeriju te naređuje otvaranje vatre, tijekom koje je pobijeno 35 vojnika. Toliko ih je osuđeno i na zatvor, a ostali nisu dobili ni pare. Predsjednik Vincent Auriol pomilovao je kažnjene nakon tri godine, ali je 1959. parlament zamrznuo iznose vojnih mirovina i uskladio ih s “bjelačkima” tek 2006, kada je većina veterana već odavno bila mrtva. Taj je događaj slavni senegalski autor Ousmane Sembène prikazao u filmu “Logor u Thiaroyeu”.

Iako povijest ne trpi patetiku, Thiaroye je jedno od onih mjesta čija grubost i ironija proždiru ljudski obraz.

Cinična vizija “europske sigurnosti”

Afričke su zemlje u neokolonijalnom položaju, iskorištava ih i Europa, kojoj Afrikanci  predstavljaju samo smetnju. Kako bi vojsku bijednih zadržala izvan svojih granica, Europska unija gradi zatvorenu tvrđavu: 2004. osnovan je Frontex (od “frontières extérieures”, u prijevodu “vanjske granice”), agencija sa sjedištem u Varšavi. Frontexova je zadaća koordinirati pogranične trupe zemalja članica, nadzirati granice Unije i sprečavati ilegalnu imigraciju. Zahvaljujući Frontexu, stotini tisuća imigranata spriječen je ulazak u EU. U Zapadnoj Africi agencija koordinira brodove, helikoptere i avione zemalja članica, te nadzire senegalske i mauritanijske plaže, odakle imigranti kreću ka Kanarskim otocima; mape tih operacija, nazvanih “Hera II” ili “Hermes 2011”, podsjećaju na vojne. Više nego ironično, moto agencije je “Securitas, libertas, justitia” (“Sigurnost, sloboda, pravda”). Granične zemlje, poput Španjolske, imigrante često tretiraju kao kriminalce, a tijekom posljednjeg desetljeća zemlje Unije investirale su ogroman novac u mrežu imigrantskih logora u Sjevernoj Africi – Tunisu, Libiji i Maroku, kao i u poboljšanje represivnog aparata tih zemalja.

Frontex službeno pravda svoj angažman, između ostalog, spašavanjem ljudskih života na moru, no pravi je cilj sprečavanje afričkih imigranata da zakorače na europsko tlo te da ih se zadrži u zemljama “sanitarnoga kordona”, gdje su često izloženi brutalnom tretmanu. Posebno je dobra bila suradnja s Gadafijevim režimom, pa je Italija namjeravala Libiju opremiti sa 300 milijuna eura teškim satelitskim sustavom, kojim bi se nadzirale njene južne granice prema saharskim zemljama kao što su Čad ili Niger. Dio je to nove vizije “europske sigurnosti”, u koju spada i najava Grčke da će duž 206 kilometara granice s Turskom podignuti 4,5-metarski zid, po uzoru na onaj s američko-meksičke granice, nadziran kamerama i radarskim sustavom.

Bili smo crni od krpelja

Desetak dana nakon ceremonije sjećanja, sjedimo na ulici u bamaškoj četvrti Hamdallaye s tridesetogodišnjim Issiakom Cisséom i njegovim prijateljima. Pijemo čaj, kako je i običaj – svi iz iste čašice. Opora, no istodobno i izrazito slatka tekućina zato se brzo iskapi, da svi što prije dođu na red.

– Trebalo nam je šesnaest dana do Maroka. Najprije treba švercerima platiti milijun i dvjesto tisuća franaka, oko 1.800 eura, pa još par stotina eura za vodiče na putu. Alžirska granica je minirana: ako kažeš da ne želiš vodiča, pokažu ti humke uz riječi: “Ovo je grob jednog Senegalca, ono Kongoanca, tamo je poginuo Nigerijac.” U pustinji smo nas petnaestorica dijelili jedan komad kruha. Bili smo crni od krpelja. Jedan je, to nikada dotada nisam vidio, mokrio u plastičnu bocu i potom to pio – prisjeća se Issiaka. Njih četrdeset i četvero uspjelo se ukrcati na pirogu u Sredozemlju, no uskoro je motor stao.

– Plutali smo tri dana, ljudi su plakali, molili se… Plačem svaki put kada se toga sjetim. Pokupio nas je veliki brod, završili smo u zatvoru u Tangeru. Uvjeti su bili strašni, neke su žene tamo i rađale. U Europi ne znaju ništa o tome, nemoguće im je to objasniti – kaže.

Neki nakon deportacije jave obitelji da im pošalju još novca, za novi pokušaj. Issiaki njegova obitelj to nije dopustila, možda i stoga što se njegov brat uspješno dokopao Barcelone, gdje radi kao građevinski radnik. Uspio je sazidati i kuću ovdje u Bamaku, u četvrti u kojoj sjedimo.