Nećemo Europu kapitala, već radničku Europu!

Lako je uočiti da su aktualne protuvladine demonstracije u Zagrebu već nakon nekoliko izdanja dobile prepoznatljivu lijevu retoriku. Gotovo na svim protestnim šetnjama zagrebačkim ulicama dominiraju transparenti s antikapitalističkim porukama, poput “Kapitalizam? Ne hvala!”, “Generalni štrajk”, “Kapitalizam = legalizirana korupcija” i dr. Međutim, od samog početka nose se i transparenti s porukama protiv ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Pa dok je u slučaju onih prvih jasno da njihovi zagovaratelji dolaze uglavnom s lijeva, s antiunijskim porukama stvar je kompliciranija, jer ih dijeli i lijeva i desna opcija, dakako s različitim sadržajem.

Nas u ovom tekstu zanima taj lijevi anti-EU spektar, pa smo odlučili riječ dati nekim od aktera u demonstracijama. Radno smo ih nazvali lijevim euroskepticima, premda su npr. sugovornici iz Mreže anarhosindikalista i anarhosindikalistkinja (MASA) ispravno primijetili da smo svi mi pomalo “žrtve plaćeničkih medija koji žele ‘euroskepticizam’ prikazati kao zatucani guslarski nacionalistički inat. I sama riječ ‘euroskepticizam’ je perfidna, kao da se, eto, može samo biti oprezno skeptičan, ali ne i protiv”. Uz njih tu su još i Crvena akcija, Udruga mladih antifašista grada Zagreba (Antifa Zagreb) i Radnička borba, a anketi smo pridružili i Sekciju mladih antifašista grada Splita. Posebno dobro artikulirani na ovu temu bili su sugovornici iz Demokratske inicijative protiv Europske unije, čije smo odgovore izdvojili u okvir. Tu je još i dvoje sugovornika koji su se predstavili: Gordana Obradović Dragišić, aktivistica i izvršna direktorica Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI), te Marko Ciprijanović, član “Bijelih anđela”, navijačke skupine NK Zagreb, koji je naglasio da odgovara u vlastito ime, a ne kao njihov predstavnik.

EU kao instrument kapitala

Prvu zamjerku asocijaciji poput EU-a naši sugovornici većinom nalaze u tome što će budući položaj Hrvatske u njoj biti drugorazredan. Tako iz Crvene akcije kažu da “EU nije nikakva zajednica naroda i zemalja, nego instrument zapadnoeuropskog kapitala. Kapitalu je EU potrebna iz dva razloga: da tobože međunarodnim ugovorima lakše uvodi proturadničke mjere i da međunarodnim pritiskom olakša izvoz kapitala i iskorištavanje istočne Europe. Svijet se dijeli na imperijalističke zemlje i polukolonije. Hrvatska pripada ovim drugima i dok god živimo u kapitalizmu ona će biti polukolonija”.

Mladi splitski antifašisti na istu temu dodaju: “Glavna zamjerka EU-u je njihovo licemjerno propagiranje jednakopravnih država, dok se u praksi provodi katalogizacija država na poluperiferiju i periferiju, koja je konkretno namijenjena i Hrvatskoj.”

Nešto slično misle i u Radničkoj borbi kad kažu: “Umjesto da predstavlja ravnopravnu zajednicu naroda, EU osigurava potpunu dominacije država koje predstavljaju najveće europske ekonomske sile, čiji se položaj temelji na izrabljivanju nerazvijenih područja. Procesi donošenja političkih odluka prepušteni su uskom sloju oligarhije i birokrata, bez ikakve mogućnosti utjecaja od strane radnog stanovništva. Stvaranje prostora zajedničkog slobodnog tržišta između nerazvijenih i razvijenih zemalja dovodi do daljnjeg propadanja i usporavanja rasta perifernih gospodarstava.”

Srodan problem vezan je uz neoliberalni i antiradnički ustroj EU-a. Tako MASA kaže da je “EU, kao apologet neoliberalnog kapitalizma, izgradila posebnu strategiju zapošljavanja nazvanu fleksigurnost, koja se sastoji od rezanja svih socijalnih prava koja su radnici izborili kroz povijest. Dakle, ovdje mislimo na fleksibilizaciju radnog vremena, nepoštivanje  kolektivnih ugovora, ekspanziju neizvjesnog i privremenog rada, gubitak stalnih radnih ugovora itd. Ovo sve rezultira konstantnom brigom radnika za radno mjesto, gubitkom bilo kakve solidarnosti među radnicima, te nemogućnošću sindikalnog organiziranja”.

U Radničkoj borbi misle da nam nije potrebna nikakva EU da bi se radništvo povezalo i zajednički borilo. Upravo suprotno, “ne treba nam Europa u službi krupnog kapitala, već ujedinjena radnička Europa – koja ne može nastati reformiranjem EU-a, već njezinim ukidanjem, odnosno rušenjem. Ova ideja ne nastaje iz apstraktnog razmišljanja, već iz pouka radničkih borbi na europskoj razini. Radi se o potrebi zajedničkih mobilizacija protiv proturadničkih mjera štednje, pri čemu je osnovni imperativ što čvršće povezivanje hrvatskih i ostalih europskih radnika u cilju pripremanja napada na vladajući europski krupni kapital. U samoj borbi europskih radnika, koja će morati biti sve više i više ujedinjena, internacionalna i solidarna, postavljat će se temelji za novu, ujedinjenu radničku Europu”.

Između fašizma i rasizma

Treći set problema koji nam ne ginu kad/ako uđemo u EU, vezan je uz rast rasističkih i fašističkih tendencija u Uniji. U nas je, kao što se zna, uobičajeno misliti da smo mi ovdje po tom pitanju daleko najgori. Međutim, naši sugovornici misle drukčije. Tako u Antifa Zagreb misle da se nemamo čemu radovati “kad pogledamo kako je narasla rasistička desnica u nekim zemljama otkad su ušle u EU. U Mađarskoj su se fašisti popeli s četiri na 17 posto na izborima, u Češkoj se drastično povećao broj napada na Rome itd. Nisu samo ultradesne stranke problem, nego sve više i one najveće stranke počinju koketirati s ekstremnom desnicom, pogotovo Angela Merkel, Nicolas Sarkozy i Silvio Berlusconi. Osim toga, EU u sklopu borbe protiv ‘komunističke’ prošlosti rehabilitira ljude koji su se borili na strani nacističke Njemačke kao borce ‘protiv komunizma’, pogotovo u baltičkim zemljama. Ukratko, perspektivne za antifašizam u EU su jako crne”.

U Crvenoj akciji smatraju da je “zadnjih godina vidljiv proces militarizacije i fašizacije EU-a koji nije slučajnost, nego logična posljedica politike u interesu kapitala. Unutar Unije sve je raširenija službena diskriminacija i rasizam prema onom dijelu stanovništva koji je radno najiskorištavaniji – imigrantima, a EU se istodobno sve više priprema za vojne intervencije izvan Unije, što je vidljivo iz nedavnog razvoja zajedničke vojske”.

Mladi splitski antifašisti slikovito opisuju taj problem – između domaćeg fašizma i europskog rasizma – kao položaj između čekića i nakovnja. Njihovim riječima kazano: “Sama EU naginje konstruiranju jedne gigantske fašističko-rasističke fronte. Ako i ne uđemo u EU, postoji bojazan da se u budućnosti u nas konstruira jedna mini fašističko-rasistička fronta, čije se naznake mogu iščitati iz nedavnih poruka pojedinih samoprozvanih lidera na tekućim antivladinim prosvjedima.”

Manjinama se loše piše

Dio odgovora odnosio se i na položaj nacionalnih manjina i imigrantskih skupina u novoj Europi. U Radničkoj borbi misle da se “neke od dominantnih država EU-a zasnivaju na otvorenoj represiji nad manjinskim narodima i nepriznavanju prava na samoodređenje (Sjeverna Irska, Baskija, Katalonija), a vanjska politika EU-a uz to nerijetko implicitno ili eksplicitno podupire slične prakse u drugim dijelovima svijeta (agresorska politika SAD-a i države Izrael)”. Dodaju i da “dominantne članice EU-a (Velika Britanija, Njemačka, Francuska), kao i EU u cjelini, provode represivnu politiku prema imigrantima, što uključuje pritvaranja, racije, fizička zlostavljanja od državnog represivnog aparata, zadržavanje u sabirnim centrima, protjerivanja i progone iz zemlje (slučaj nedavnog progona Roma iz Francuske), nemogućnost ostvarivanja temeljnih prava, poticanje islamofobije, te diskriminiranje drugih kultura i načina života”.

U Crvenoj akciji također apostrofiraju Sarkozyjevu politiku kad kažu: “Ako se pažljivo analizira EU, postaje jasno da svi oni mitovi koje mi imamo još od devedesetih o ljudskim pravima u EU-u zapravo padaju u vodu. Sarkozyjevo protjerivanje Roma, višegodišnji aparthejd u Italiji, općenito odnos prema imigrantima, zatim sustavno kršenje osnovnih ljudskih prava u svijetu, jasno pokazuju da zaštita ljudskih ili manjinskih prava nije uopće dio politike EU-a. Uostalom, EU uopće ne prisiljava članice da priznaju vlastite manjine.”

Na kraju smo ih upitali misle li da bi nas eventualni neulazak u Uniju bacio u samoizolaciju i provincijalizam.

“Ostanak izvan EU-a ne podrazumijeva izolaciju, ni političku ni ekonomsku. Mi smatramo da nam ostanak izvan EU-a otvara brojne mogućnosti, npr. lakši utjecaj na vlast i očuvanje određenih socijalnih prava koja neoliberalna politika EU-a uništava”, kaže MASA. “Kada govorimo o očuvanju socijalnih prava, prvenstveno mislimo na Zakon o radu (ZOR) koji još uvijek bolje štiti radnike nego u ‘zapadnom svijetu’. Svjesni smo toga da će hrvatska vlada provoditi neoliberalnu ekonomsku politiku bili mi u EU ili van nje, ali ako ostanemo izvan EU-a uvijek ćemo se moći, figurativno rečeno, prošetati do Markovog trga, dok bi nam put do Bruxellesa bio znatno teži”, dodaju iz Mreže anarhosindikalista i anarhosindikalistkinja.

Mit o Europi

U Crvenoj akciji smatraju da su “od mitova o Europi kao rješenju svih problema gluplji samo mitovi o nezavisnom hrvatskom nacionalnom kapitalizmu koji vodi u sretnu budućnost. Bez obzira na ulazak ili neulazak u EU, Hrvatska će ostati provincija ne zbog izolacije, nego upravo zbog uključenosti u svjetski imperijalistički sistem u kojem igra ulogu polukolonije. Izlazak iz te pozicije može omogućiti jedino antiimperijalistička revolucija, a nikako nada u spas sa ‘zapada'”.

Gordana Obradović Dragišić iz CESI-ja bitno je optimističnija od ostalih sugovornika glede vrijednosti koje nas čekaju u EU-u. Kaže: “Naravno da postoje pozitivne strane ulasku u EU jer mi živimo u Europi i dio smo nje i stvar je političke odluke i volje da konačno postanemo i punopravni članovi te političke unije, a samim time imamo i neko pravo glasa. Pozitivno je to da konačno moramo urediti različita područja u kojima, nadam se, neće biti više moguće malverzacije i zloupotrebe, od ekologije do zaštite ljudskih prava.”

Slično njoj rezonira i Marko Ciprijanović, član navijačke skupine NK Zagreb: “Osobno, definitivno želim da Hrvatska uđe u EU što prije, ali pod uvjetom da istinski provede reforme, naročito u pravosuđu. Slažem se s vašom tezom da je ostanak izvan EU-a put u samoizolaciju i provincijalizaciju Hrvatske. Mislim da je najveća korist koju imamo od EU-a upravo u setovima vrijednosti koji s njom dolaze (jačanje tolerancije, građanskog društva, suočavanje s ratnom prošlošću i sl.), kao i veće poštivanje zakona, koje će nastupiti kad se prilagodimo Europskoj uniji.”

Demokratska inicijativa protiv Europske unije

Negativan stav o Uniji relevantan je politički stav

Reakcije na dominantnu anti-EU obojenost trenutnih prosvjeda koje smo mogli čuti od vladajućih, oporbenih i “neovisnih” analitičara spadaju u žanr patronizirajuće tolerancije. Iskazuje se razumijevanje stavova prosvjednika, ali se istovremeno ukazuje na krivo artikuliranu političku frontu – postoje objektivni razlozi narodnog nezadovoljstva kao što je ekonomska kriza i upravo ti razlozi onemogućuju narod u pravilnoj dijagnozi problema i proizvode kognitivno-političke deficite. Negativan stav o Europskoj uniji tretira se kao simptom artikulacijske dezorijentiranosti uslijed teške materijalne situacije, a ne kao relevantan politički stav. Strategija buđenja naroda iz ovaj put ne-samoskrivljene nezrelosti neprekidno je upućivanje na potpuni izostanak alternative, što ne znači ništa drugo nego da je riječ o pitanju za koje se smatra da nije političke naravi. Otuda i retorička rješenja prisutna u toj strategiji poput, primjerice, nedavne izjave predsjednika Ive Josipovića u intervjuu na javnoj televiziji – europejstvo je naš jedini put.

EU kao ahistorijska fikcija

Optuživanje prosvjednika za neartikuliranost i simptomatologiju počiva na tretiranju Europske unije kao ahistorijske fikcije po gotovo teološkom obrascu. Fraza kao što je “europejstvo” ne znači baš ništa osim aktiviranja konotativnog spektra kolonijalnih stereotipa o uređenom Zapadu. Osim onoga što ta i slične fraze aktiviraju, puno je važnije ono što deaktiviraju. EU ne predstavlja u javnom imaginariju konkretnu političko-ekonomsku formaciju izloženu svjetskoj ekonomskoj krizi i generatora perpetuacije te krize, već nekakav opskurni civilizacijski doseg koji bi bio krajnji rezultat tranzicijskog narativa – od socijalističkih zabluda preko nacionalističkih eskapada do smiraja savršenog blagostanja i neometanog odvijanja tržišnih procesa. Snažna ideološka uloga europskog svjetla na kraju tunela postavljena u opreku s iskonstruiranom kombinacijom socijalističkog mentaliteta parazitizma i nacionalističkih regresija služila je kao amortizator svih pogubnih socijalno-ekonomskih procesa, od privatizacije i uništavanja industrijske proizvodnje do rezanja dugogodišnjom borbom stečenih socijalnih prava. Historijska ironija je u tome što se pretpostavlja da je zapadna država blagostanja neminovan efekt reformi koje se provode u pristupu EU-u. Činjenica jest da je europska država blagostanja izložena postepenoj likvidaciji tridesetogodišnjim procesima neoliberalne kontrarevolucije čija je EU konstitutivni administrativni faktor.

Osim evidentnih raskoraka u legitimacijama historijskom te(le)ologijom, u činjeničnoj podršci oskudijeva i drugi tip legitimacijskih procedura vezan uz status ljudskih prava i borbe protiv nacionalizma i rasizma. Osim konstantne ideološke operacije uklanjanja radničkih prava iz korpusa ljudskih prava, Sarkozyjevo protjerivanje Roma, iznimno jačanje otvoreno diskriminacijskih stranaka u Švedskoj i Mađarskoj ili Berlusconijevo vladanje Italijom samo su najočitiji primjeri. Ali i da nam EU pomogne svojim dekretima u uspostavi više razine funkcioniranja ideološki ograničenog koncepta ljudskih prava, po kojoj to političkoj logici ili nužnosti bi ti dekreti morali biti popraćeni liberalizacijom tržišta, monetarizmom, restriktivnom fiskalnom politikom i sličnim političkim odlukama koje se donose na štetu radnog naroda, a u korist raznih frakcija kapitala?

Valja pitati narod

Također, stalno postavljano pitanje alternative neulasku u Europsku uniju treba izbjegavati artikulirati u historijskom vakuumu i van autorasističkih stereotipa o balkanskom nazadnjaštvu i antropološkoj nemogućnosti da upravljamo sami sobom i svojim resursima. Hrvatska je kroz tranziciju, privatizaciju, proces pristupanja, reforme i konvergencijske mjere već u potpunosti ekonomski ovisna o politici EU-a – kroz potpunu eurizaciju ekonomije, gotovo fiksni tečaj eura i kune, devizne klauzule na kreditima, potpunu uvoznu orijentaciju temeljenu na kreditnim linijama banaka u stranom vlasništvu, polurasprodane ključne resurse itd. Određene bitke već su izgubljene i služe kao tobože realistička podrška pričama o izostanku alternative. Ono za što se prosvjedima, raspravama o referendumu i budućim akcijama treba izboriti jest pozicija kojom se sve daljnje odluke neće moći donositi bez direktne participacije naroda.

Studenti znaju zašto ne u EU

Najčešći motiv aktualnih prosvjeda jest protivljenje javnosti ulasku Hrvatske u EU. Tako se u povorkama na ulici često mogu vidjeti transparenti s prekriženim zastavama EU-a, a jedna takva je u Zagrebu prije desetak dana i planula uz bučno odobravanje, što je izazvalo krajnje nervoznu reakciju dične nam pravne države.

Istina, uz tek dva-tri pro-EU natpisa koji su se znali ukazivati po kolonama, prošlog tjedna se u Zagrebu na demonstracijama istaknuo i jedan sudionik sa zastavom EU-a u rukama, pritom veoma zdušno uzmahujući nad glavama ljudi koji su ga gledali s priličnim čuđenjem. Moglo se čuti da se zacijelo radi o ekshibicionistu i provokatoru, što će se umnogome pokazati točnim, s malom dopunom: riječ je bila o novinaru jednog od vodećih hrvatskih dnevnika koji je na taj način testirao demokratičnost prosvjednika s dominantnim anti-EU nazorima. Budući da je mahao zastavom koliko mu se htjelo, ostaje nam vidjeti ono što bi u kontekstu odnosa Hrvatske i EU-a svakako bilo zanimljivije, a to su konkretni razlozi za kojima se protivnici EU-a vode.

Najartikuliraniji po tom pitanju su studentski aktivisti, koji su prosvjednicima više puta dijelili letke s naslovom “Zašto ne u EU?”, koji zasad predstavljaju najviđeniji sažetak onoga što vjerojatno muči većinu sudionika prosvjeda. Letak zahvaća niz aspekata u odnosu Hrvatske i EU-a; priča o korupciji u Hrvatskoj relativizirana je prikazom sistemski koruptivne politike i prakse EU-a, što je tim veći problem za malene i ekonomski slabe države poput Hrvatske. I radništvo nam je jednako inferiorno, pa i seljaštvo, tumače studenti, a okvir u koji dospijevamo bio bi sve samo ne njima naklonjen. Konkretan primjer za sve to, koji se navodi u letku, tiče se hrvatskih brodogradilišta i znanog odnosa EU-a prema nama u tom pitanju. Konačno, ovo “znanog” ipak treba shvatiti uvjetno, jer nas studentski aktivisti podsjećaju kako ni za to ne bismo čuli da nije bilo curenja informacija, budući da se upravo iz gornjih razloga pregovori o ulasku Hrvatske u EU vode u gotovo potpunoj tajnosti.

Igor Lasić

Stvaranje nove javnosti odozdo

Najbolji dokaz tome da mi, u smislu materijalnog opstanka ideologije, već jesmo u EU-u jest samo stanje političke diskusije o potrebi našega ulaska u tu naddržavnu tvorevinu. Ta je diskusija, što se tiče političkih okvira kojima bi se trebale baviti stranke i političari u nas, završena prije no što je i počela. Treba reći da u strankama i političarima leži i glavni razlog zašto mi nemamo pravih političkih debata o liberalizmu, konzervativizmu, narodnjaštvu ili socijalnoj demokraciji, te socijalizmu i komunizmu kao politikama koje se tiču i EU-u. Naše najveće stranke, kao i one u državama EU-a, danas su aparati za zatiranje, a ne poticanje politizacije mnoštva. No, i one “rade posao za nekog drugog” – krupni kapital, pa su po sebi postale ljudima širom Europe neinteresantnima. To se zove političkom krizom parlamentarizma, u koju smo i mi, čim smo u stranačje ušli, odmah i zapali.

Stranke su danas, “naše” i “njihove”, samo organi iniciranja proizvodnje pristanka na “nužne reforme”, koje s ulaskom u EU neće prestati. Dapače, otkada je konsolidiran odgovor centara kapitalske moći na krizu jednog tipa kapitalizma u obliku još više istog izvlaštenja radnih masa iz upravljanja, pogodovanja ekstraprofitima i špekulativnom kapitalu, te prebacivanja dugova pojedinih država i njihovih privatnih korporativnih partnera na najšire stanovništvo, EU je postala i generator krize u svjetskim razmjerima.

No, umjesto diskusije o novoj artikulaciji interesa pojedinih slojeva i klasa stanovništva spram EU-a, što bi jedino bio smisleni demokratski postupak, mi ćemo imati kampanje “tranzicijskih pobjednika”, vlasnika naše javnosti, o tome kako navodno napokon dolazimo do – njihove – pameti. Srećom, ni oni ne mogu sasvim onemogućiti diskusije potaknute odozdo – na pobunjenim ulicama, na radnim mjestima, u razgovorima u društvu – u novim oblicima politizirane društvenosti u nastajanju. A tu je i šansa za taktičku upotrebu autonomnih zona u medijima.

Srećko Pulig