Pitam se što ću sutra raditi

Foto: Mare Milin

Dvostruka dobitnica “Srca Sarajeva” i “Zlatne arene” za najbolju žensku ulogu u filmu “Majka asfalta”, Marija Škaričić na ovogodišnjem je festivalu u Berlinu dobila nagradu “Shooting Stars”, koju osvaja deset najboljih europskih glumaca i glumica, te je ovih dana, čini se, medijski najtraženija glumica u Hrvatskoj.

– Ne mislim da sam zvijezda, prije je to neka vijest koja je iskočila, pa se onda novinari javljaju u ovolikom broju. No, sve će to trajati jako kratko, navikla sam na to. Neki su  intervjui bili dobri, a neki su mi bili potpuno bez veze; u posljednje se vrijeme sve češće događa da ni ne upoznam čovjeka koji me intervjuira, pitanja dobijem e-mailom, a to je malo apsurdno – kaže glumica, ispijajući piće nakon neprekidne šestosatne probe u zagrebačkom Teatru &TD.

Pobijedila strahove

Iako je već od srednje škole glumila u lokalnom dramskom studiju, a vikendima satima gledala filmove, mlada je glumica zagrebačku Akademiju dramske umjetnosti uspjela upisati tek iz trećeg pokušaja. Međunarodnu promociju ostvarila je ulogom u filmu “Gospođica”, koji je u njenoj karijeri ostao veoma specifičan projekt.

– Ne mogu reći da imam neku međunarodnu reputaciju, slučajno se dogodilo da sam snimila dva filma vani. “Gospođica” je za mene posebna, to mi je najdraže što sam dosad radila, i zbog okolnosti i zbog odnosa s redateljicom Andreom Štakom i glumicom Mirjanom Karanović. Ulogu sam dobila preko noći, kao zamjena za već odabranu glumicu: spakirala sam se i u roku od 24 sata otišla nekamo gdje se govori jezik koji ne poznajem i na kojem trebam glumiti. Ali, moja je karijera započela s filmom “Ta divna splitska noć”, kada sam kao mlada glumica prvi put pokušala nadići neke stvari u svojoj glumi. Doista sam tu ulogu prihvatila do kraja. S Arsenom Ostojićem, redateljem koji debitira u četrdesetoj, snimali smo s malim budžetom, u veljači, po splitskoj buri. Od svoje uloge i od filma nisam očekivala ništa, naprosto sam radila, no na kraju se sve pretvorilo u popriličan uspjeh, film je, nakon godina mrtvila, postao dobra vijest hrvatske kinematografije – prisjeća se Marija Škaričić.

“Ta divna splitska noć” jedan je od inventivnijih poteza u našoj kinematografiji: snimljen u crno-bijeloj tehnici i visoko estetiziran, zahvaljujući ponajprije velikom trudu direktora fotografije Mirka Pivčevića, film je originalnom pričom osvojio i naklonost kritike. Za mladu je glumicu to bio iskorak, jer je prvi put pobijedila svoje strahove i iracionalne limite.

– Uvijek sam se povlačila kada bih trebala igrati neku snažnu scenu, povišenih stanja i emocija. Bojala sam se ulaziti u takve stvari. Taj sam put to napravila, ušla sam u ulogu unatoč strahu da ću pretjerati, a najstrašnije mi je kada glumac pretjera – objašnjava.

Žena je puno više objekt

Za razliku od drugih glumica koje se vole pojavljivati u modnim i ženskim časopisima,  naša se sugovornica rijetko pojavljuje u medijima, iako ih ne izbjegava. Obično nenašminkana i opušteno odjevena, uglavnom se ne nastoji predstavljati kao seksipilna zavodnica. Kaže da je to nikada nije zanimalo, ali svjesna je uloge koju žena danas ima u društvu.

– Od žena se očekuje da budu više u medijima. Imam fantastične prijatelje i glumce kojih gotovo nema u medijima. Žena je puno više objekt od muškarca: rekla sam vam da se večeras ne bih fotografirala zato što nakon šestosatne probe nemam šminku, a i kosa mi je prljava. A da s vama sada sjedi, recimo, Bojan Navojec, vjerojatno bi bez problema pristao na fotografiranje. Mi zaista jesmo u drugačijoj situaciji, to je naprosto tako. Neke zakonitosti u okviru društva postoje i žene se zaista moraju depilirati i na crvenom tepihu nositi haljinu i cipele s visokim petama. Ne brani mi nitko, naravno, da se pojavim u svakodnevnoj odjeći,  ali je pitanje bih li time nešto pokazala i tako poslala neke poruke na temu tretiranja žena. To je naprosto pitanje toga tko si, trenutačno sam netko tko će takvu večer naprosto istrpiti, a bit će mi čak i zanimljivo što sam tako obučena. Meni je to jednostavnije, nemam potrebu ispravljati neke stvari u društvu. Nemam potrebu obračunavati se sa svijetom na taj način, mislim da mogu birati hoću li u nečemu sudjelovati ili neću. Nemam potrebu suprotstavljati se, ali imam potrebu unutar društva slijediti i poštovati i sebe i druge. Bez tih osnovnih stvari, nisam sigurna da bi se ovom ludom svijetu moglo zdravo pridonijeti – kaže Marija Škaričić.

Glumačka fleksi-sigurnost

Odnedavno je i asistentica na Akademiji dramske umjetnosti, na kojoj svake godine diplomira između desetero i dvanaestero glumaca. Tek nekolicina njih uspijeva pronaći angažman u nekom kazalištu, a većina tavori u egzistencijalnoj nesigurnosti, živeći od  neredovitih honorara.

– I sama sam se počela pitati što će glumci raditi nakon Akademije, a pitam se i što ću ja raditi. Bez obzira na to što meni, kao, ide i što sam imala sreće i radila neke dobre filmove, što me se percipira kao super-mega-zaposlenu, istina je da sam trenutačno bez love i da radim predstavu u &TD-u za veoma mali honorar. Ne vidim da će se nešto značajno dogoditi u bliskoj budućnosti: sredstva izdvojena za kulturne potrebe u Gradu Zagrebu stravično su mala, filmova se snima malo, između ostalog i zato što HRT i ostale televizije ne uplaćuju zakonski dio Hrvatskom audiovizualnom centru, a filmovi se bez novca ne mogu raditi. U situaciji smo da je prostor sve manji, a kvalitetnih je ljudi sve više. Nije nam neka dobra perspektiva, osim što je moguće da se u krizi, kakva je sada, nešto promijeni i da ljudi nešto pokrenu. Ako se stvori i ojača generacija koja nije lutka na koncu velikih korporacija i zatupljujućih medija, postoji šansa da uzmemo neki svoj prostor i da se izrazimo – zaključuje Marija Škaričić.