Pobuna šovena i druge priče

Broj 585, str. 4 i 5

Posljednjih dana Hrvatskom se valjaju dvije vrste uličnih protesta, uvjetno nazvani braniteljski i fejsbukovski. Ono što naglašavaju potonji dade se svesti na isključivo jedan suvisao zahtjev, bez daljnjih iole artikuliranih ciljeva – ostavka Vlade i raspisivanje prijevremenih izbora. S prvima, međutim, nešto je složenije. Pozicionirani nesumnjivo krajnje desno, čini se da branitelji – i to samo određeni, manji dio njih – socijalno nezadovoljstvo najširih društvenih slojeva nastoje iskoristiti tek kao pogonsko gorivo za politički pothvat svoje vlastite afirmacije na javnoj sceni. A njihovi su ciljevi pritom veoma jasni.

Demonstranti na čelu s ratnim zapovjednikom specijalne policije Željkom Sačićem, posljednjim zapovjednikom vukovarske obrane Brankom Borkovićem i pjevačem Markom Perkovićem Thompsonom, uz ratnog ministra unutarnjih poslova Ivana Vekića iz prikrajka, naime, zalažu se za totalni pravosudni redizajn Hrvatske, i to u dva osnovna smjera. Prvi je zaoštravanje odnosa prema Srbima i komunistima, s traženjem da se dokine Zakon o amnestiji i da se provede lustracija, začinjeno prigodnim parolama i usputnim šovinističkim grafitima. Drugi smjer tiče se olakšica za hrvatske branitelje kojima bi, po Sačićevim riječima, trebali biti u poziciji suditi jedino suci koji su i sami bili branitelji. Organizatori pod egidom otpora “progonu hrvatskih branitelja” tako ne misle reći da se hrvatskim vojnicima kojima je suđeno za ratni zločin uopće nema što navesti u optužnici, nego da za nj, bez obzira na tu mogućnost, ne smije biti kazne.

Kriza tek slijedi

Time organizatori ovih skupova zazivaju protuustavno ozakonjenje (para)vojnog suda u jednoj republici, namećući joj logiku isturene straže u bespućima povijesne zbiljnosti. Željko Sačić takvu Hrvatsku naziva i “Druga Republika”, jer “ova prva ne funkcionira”, a ne funkcionira prvenstveno po tome što njega osobno, baš kao i Ivana Vekića, još uvijek može stići ruka pravde u vezi s pojedinim ratnim zločinima, poput onog u dalmatinskom selu Grubori.

No, zanima nas koliki je uistinu društveni potencijal te patološke pojave koja zlorabi činjenicu sramotnog udesa Tihomira Purde i, paralelno, rastućeg socijalnog nezadovoljstva.

Radnički interes jednako Sačićev i Vekićev interes, glasi konačna formula, koju je među ostalim moguće podvaljivati i zbog toga što npr. radnice splitskog Uzora ne mogu od svojih sindikalista očekivati poziv na generalni štrajk hrvatskog radništva. Već sada se braniteljskom prosvjedu vjerojatno pridružilo radnika koliko i samih branitelja, znamo li da braniteljske udruge taj prosvjed smatraju neopravdanim. Ali, ne zbog razloga koje ovdje navodimo, nego zbog svoje uklopljenosti u koruptivni politički sustav, koji visokoprivilegirane udrugaške predvodnike još od rata koristi kao ideološke transmitere u samoj društvenoj bazi. Za odmetnutim organizatorima prosvjeda, naime, tako stupa tek manji dio braniteljske populacije, mada ne bez šanse da im se pokret uslijed preraspodjele moći razmjerno omasovi.

U međuvremenu će se među njima pojaviti još neki pljesnivi braniteljski lider poput, recimo, Zvonimira Trusića, koji Sačićevoj grupi, uz dodatno nastojanje proboja bivšeg specijalca na formalno-stranačko igralište, predbacuje i navodni pokušaj političkog oživljavanja Ante Đapića.

Od višerangiranih predstavnika parlamentarne opozicije, one koja smjera doći uskoro na vlast, pak, neuvijeno je pred braniteljskom prijetnjom ovome društvu reagirala u medijima jedino Vesna Pusić. Kod nje je zasigurno u pitanju svijest i o tome da će ista ta družina na ulici lako sačekati nakon izbora i eventualnu novu vlast, valjda s još većom žestinom negoli danas tretira HDZ.

O tome je za “Novosti” progovorio splitski profesor prava, nevladin aktivist i publicist Nikola Visković, upozoravajući na veći potencijal radikalne desnice u opisanom te očekivanom postizbornom slučaju.

– Tada bi se branitelji opet mogli ujediniti, pa bi i prosvjedi mogli biti češći. Kriza će biti najdublja u godini nakon izbora, i SDP – ukoliko pobjedi sa svojom koalicijom – morat će povući razne nepopularne poteze. Jedan od njih mogao bi biti i rezanje prevelikih braniteljskih materijalnih privilegija – kaže Visković. Dalje tumači kako se ulično nezadovoljstvo doima nedorečenim zato što danas u ovom društvu nema oformljenoga revolucionarnog subjekta.

– Polovi sukoba ne nalaze se više između radništva i buržoazije, nego između nezaposlenih i zaposlenih. Radnici su postali element konzervacije, a ne pobune; oni strahuju za svoja radna mjesta. Ali, sve te priče oko naših partikularnih gluposti su na izmaku, jer uskoro vjerojatno bezrezervno ulazimo u europsku i globalnu arenu neoliberalnog divljaštva. Tamo su jedini mogući subjekt izglednog revolta mladi i nezaposleni, a izuzetno dobro povezani internetom. Inače ćemo ostati na nezadovoljstvu zbog skupljih namirnica i režijskih troškova, no bez daljnjeg programa, onako kako bi mogla proći i revolucija u arapskom svijetu. Jer, bojim se da će i tamo sve otići ne u socijalnom smjeru, nego kompradorskom spram Zapada – kaže Visković.

Thompson gubitnik

Zajednički nazivnik posvema heterogene mase ljudi koja protestira kontra vlasti očito je baš elementarno njihovo nezadovoljstvo samom tom vlašću, što je ujediniteljski poduhvat koji možemo smatrati najvećim njezinim uspjehom.

Sociolog Dražen Lalić s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu dijeli prosvjednike na tri grupe: fejsbukovci, branitelji i – uz branitelje, no jasno odvojeni – nogometni navijači te skinheadsi. Činjenica da su se svi oni našli faktički zajedno, govori dosta o uopćenosti cilja i širini fronte otpora koja se time uspostavila, dok o samoj desnici zastupanoj odmetnutim braniteljskim vođama Lalić misli kako baš i nisu osobito politički kalibrirani. Da jesu, kaže on, ne bi preda se isturali političkog gubitnika Thompsona, podmićenog od HDZ-a te odnedavno kompromitiranog i u očima desničara.

– Postoji mogućnost da se braniteljski prosvjedi omasove zbog pritiska na suzdržane udruge iz članstva koje shvaćaju da je ova vlast delegitimizirana – kaže Lalić – i to nipošto samo zbog Purde, to je bio tek povod. A što se tiče njihovih daljnjih zahtjeva, jasno je da oni traže revolucionarni sud i revolucionarnu pravdu. Kao što je Tito govorio na suđenju u Kraljevini Jugoslaviji da priznaje samo sud svoje partije. Ali, jedno je to što oni sada dovikuju, drugo je ono što misli ukupno članstvo braniteljskih udruga, a treće je bavljenje politikom kao uspostavom mogućeg. A takve njihove ideje u današnjem europskom i europskounijskom kontekstu sasvim sigurno nemaju nikakvih realnih šansi.

Istinska ljevica još u povojima

Institucionalna ljevica, po tko zna koji put u Hrvatskoj, omanula je i posljednjih dana kao medij za organizaciju narodne energije isprovocirane socijalnom nepravdom, a to, po  mnogočemu sudeći, doista jest bio osnovni motiv demonstranata okupljenih pomoću internetske društvene mreže Facebook. Mahom su zakazali sindikati, od kojih se drugo nije ni očekivalo, a SDP – glavni formalni nositelj radničkog interesa u parlamentu – suzdržao se od pristajanja uz ulični protest. Čini se kako su zapravo više napora uložili u pobijanje optužbe iz HDZ-a da su okupljanja čak i financirali. S druge strane, nepobitno postoji nešto sasvim demokratski autentično u strukturiranju otpora bez izrazitih vođa – autoritet jednog Ivana Pernara, srećom, ipak ima stanovitih ograničenja – pa taj vid organiziranja zahvaljujući modernim tehničkim sredstvima donosi u našu uličnu praksu i svojevrsnu žilavost kakvom inače raspolažu samo policentrični i direktnodemokratski sustavi.

To se dobro moglo vidjeti na zagrebačkom prosvjedu u ponedjeljak, 28. veljače, kada su ad hoc odlukama i neočekivanim manevrima po gradu demonstranti uvelike zbunili dodijeljenu im policijsku pratnju. Zbog manjka artikuliranih programskih zasada, međutim, često se u vezi s fejsbukovskom akcijom spominje bojazan da korist od toga društvenog vrenja u konačnici ne odnesu npr. rigidni desničari koji se roje oko žarišta socijalnog bunta.

S obzirom na to pitanje, Mreža anarhosindikalista i anarhosindikalistkinja (MASA) objavila je proglas na svojoj internetskoj stranici www.masa-hr.org, a jedan od njihovih aktivista dao je o istoj temi izjavu za “Novosti”, želeći pritom ostati anoniman zbog spomenutog načela neizdvajanja pojedinačnih i stalnih predstavnika organizacije.

– Prosvjed fejsbukovaca krenuo je prema samoorganiziranju, i ljevica teoretski ima značajan potencijal, no problem je što to ostaje na teoriji. Prosvjednici nemaju jasno artikuliran cilj, što bi došlo do izražaja u slučaju da zaista uspiju srušiti Vladu, a potom da vlast preuzme druga opcija koja neće suštinski donijeti sobom znatniju mjeru socijalne pravde. Idemo prema ulasku u EU, a antisocijalna politika dolazi nam upravo s te strane, što otvara pitanje angažmana istinske ljevice u Hrvatskoj općenito. A takva je ljevica u nas tek u povojima.

Po mišljenju našeg sugovornika, u Hrvatskoj još uvijek nema nikoga s osjetnijim mobilizacijskim kapacitetom. Naročito to nisu sindikati, službeni predstavnici i zaštitnici radnika, čiji birokrati prvenstveno brinu o svojim namještenjima. A to je dobro došlo do izražaja kada je jedan od njih, Krešimir Sever iz NHS-a, nedavno izjavio da se problemi ne rješavaju na ulici, eto, baš kao da su sami sindikati nastali možda negdje sasvim drugdje.

Mesić: S opravdanim nezadovoljstvom branitelja bezočno se manipulira

Foto: Sandro Lendler

Stjepan Mesić, bivši predsjednik Republike, o prosvjedima branitelja kaže:

– Kao prvo, jasno mi je da braniteljska populacija ima itekako razloga za nezadovoljstvo. No, kao drugo, moram naglasiti da se s tim opravdanim nezadovoljstvom bezočno manipulira i da dio branitelja na to nasjeda. Moram ponoviti ono sto sam bezbroj puta rekao dok sam još bio predsjednik. Nema kriminalizacije Domovinskog rata. Tko tvrdi suprotno, laže. Nema progona branitelja samo zato što su bili branitelji. Tko tvrdi suprotno, laže. Dakle, nitko se ne mora bojati nikakvog progona i nigdje samo zato što je bio hrvatski branitelj. Istina je, nažalost, da je i u redovima časnih i hrabrih branitelja bilo pojedinaca koji se nisu držali pravila ratovanja, pa su čak počinili i ratne zločine. Takve pojedince, naglašavam pojedince, treba privesti pravdi u interesu svih onih ostalih koji su se časno borili. I ginuli.

Sada se, međutim, organiziraju braniteljski prosvjedi – gradeći na nezadovoljstvu koje je, ponavljam, opravdano – kako bi se uz iskazivanje brige za branitelje obnovile šovinističke poruke najgore vrste kakve pamtimo iz početka devedesetih godina prošloga stoljeća. To je opasno i naše bi društvo tu opasnost trebalo prepoznati, razotkriti i razobličiti, prije no što bude kasno.

U slučaju branitelja Purde očito su zakazale institucije našega društva, ali to nikome ne daje pravo da Hrvatsku kroz braniteljske prosvjede predstavlja kao društvo netolerancije i nacionalne diskriminacije.