Pritvor po mjeri mučitelja

Izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Splitu prošloga je tjedna ukinulo pritvor Tvrtku Pašaliću, Željku Maglovu, Damiru Boršiću i Miloradu Pajiću, bivšim pripadnicima Specijalne policije optuženima za ratne zločine počinjene 1992. nad ratnim zarobljenicima u vojnom zatvoru Kuline u Šibeniku. Vijeće je naložilo mjere opreza: svakih petnaest dana moraju se javiti u nadležnu policijsku postaju i imaju zabranu napuštanja mjesta boravišta.

Ta je sudska odluka podigla buru nezadovoljstva u dijelu javnosti i Županijskom državnom odvjetništvu, koje je nakon podizanja optužnice zatražilo produljenje pritvora zbog posebno teških okolnosti kaznenog djela, radi čega su optuženi u splitskom pritvoru Bilice bili od rujna prošle godine.

Primjer Grubora

Optužnica ih tereti da su, nakon što je Hrvatska vojska 2. ožujka 1992. oslobodila selo Nos Kalik, 21 ratnog zarobljenika vojske tzv. Republike Srpske Krajine svakodnevno mučili i zlostavljali: tukli su ih nogama, rukama, gumenim palicama, puščanim kundacima, električnim kabelima i drugim predmetima po glavi i cijelom tijelu, mučili ih ogoljelim žicama i elektrošokerima. Tukli su ih i nakon što su iz nemoći padali na pod nakon trčanja s vrećama pijeska težine 50 kilograma. Željka Maglova i Milorada Pajića tereti se i da su dvojicu zarobljenika prisiljavali na međusobni seksualni odnos. Boršić, zapovjednik zatvora i Pašalić, zapovjednik Druge satnije 72. bojne Vojne policije, nisu u zapovjednoj domeni ništa učinili da spriječe takve radnje.

Unatoč nepobitnim činjenicama, Izvanraspravno je vijeće procijenilo da zlostavljače nema potrebe držati u pritvoru. Županijsko državno odvjetništvo, pak, ne misli tako: ekspresno je protiv toga rješenja uložilo žalbu Vrhovnom sudu.

– Njima je pritvor bio određen samo zbog mogućnosti utjecaja na svjedoke, a to više ne postoji, jer su oni ispitani. Vodi se još dio postupka u istrazi za ratne zločine protiv civilnog stanovništva, no svjedoci za to su u Kanadi i Americi. Prema Zakonu o kaznenom postupku, čim postoji mogućnost da se pritvor zamijeni nekom blažom mjerom, to se i čini – objasnio je odluku vijeća Neven Cambi, sudac i glasnogovornik Županijskog suda u Splitu.

Uz blagoslov zakona, zlostavljači su privremeno slobodni i s putovnicama u rukama mogu razmisliti kuda i kako dalje. Ostavimo li ironiju po strani, valja pitati trebaju li se optuženici za ratne zločine braniti sa slobode, pogotovo uzme li se u obzir moguća opasnost od bijega, što je već dovoljan razlog za produljenje pritvora.

Za ilustraciju uzmimo slučaj ratnog zločina počinjenog nad civilima u selu Grubori, u kolovozu 1995. Za taj su zločin optuženi Frane Drljo, Božo Krajina i Igor Beneta, trojica bivših pripadnika Antiterorističke jedinice Lučko. Nakon što su u pritvoru proveli godinu dana, protiv njih je podignuta optužnica, pa im je Izvanraspravno vijeće zagrebačkoga Županijskog suda ukinulo pritvor. Nakon žalbe Županijskoga državnog odvjetništva, Vrhovni je sud naložio da se trojac zbog izrazito teških okolnosti djela vrati u pritvor: u konačnici se u Remetinec prije dva mjeseca vratio samo Krajina, a drugu dvojicu policija još traži. No, indikativno je da se njihove fotografije ne mogu naći na MUP-ovoj potjernici, jer Županijski sud od policije nije ni tražio da raspiše tjeralicu. Zašto?

“Policija ih nije pronašla na njihovim adresama – u Splitu i Zagrebu – niti je obavijestila sud o eventualnoj promjeni adrese. Ukoliko u dogledno vrijeme sud ne dobije obavijest da su ovi optuženici uhićeni i sprovedeni u zatvor, za njima će biti raspisana tjeralica”, stoji u dopisu Krešimira Devčića, glasnogovornika zagrebačkog Županijskog suda.

To je diskriminacija!

Ne prebacuje li time sud lopticu policiji? Može li ovaj slučaj biti upozorenje za hrvatsko pravosuđe, koje nakon što konačno krene u predmet, isti iz bizarnih razloga ispušta iz ruku?

– Vi i s osobnom iskaznicom možete napustiti državu, jer je po zakonu nikomu ne možete oduzeti. Kada bi policija primijetila da su napustili mjesto boravka, ona bi izvijestila sud koji bi ih mogao vratiti u pritvor. Ako se ne jave u policijsku postaju, dolazi do identične situacije. Oni su zbog mjera opreza u startu ograničeni u ustavnim slobodama – kaže Neven Cambi. Zaključuje i da ne postoji mogućnost od ponavljanja djela. Optužnicu nije vidio, no prema onome što zna, njima se ne stavlja na teret ubojstvo nego zlostavljanje i tu leži razlog zašto su pušteni da se brane sa slobode.
Odvjetnik Luka Šušak kaže da bi optuženici svakako trebali biti u pritvoru, jer je riječ o posebno teškom djelu, što je po sebi dovoljno da im se pritvor produži, a svakako postoji i opasnost od bijega.

– Recimo da je ovdje riječ o diskriminaciji: za istu se stvar optuženi Srbi ne puštaju iz pritvora. Barem im je trebalo oduzeti putovnice, jer su i u slučaju Lore neki pobjegli u susjedne države, pa na kraju suđenje jako, jako dugo traje – kaže Šušak.

S njim se slaže i Zoran Pusić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava, koji kaže da je Državno odvjetništvo sasvim sigurno šokirano sudskom odlukom o puštanju optuženika iz pritvora.

– Vrhovni bi ih sud trebao vratiti u pritvor. Zločin za kojih ih se tereti sugerira dugogodišnju zatvorsku kaznu – zaključuje Pusić.

Od pet do 20 godina zatvora

Optužnica protiv bivših specijalaca proizlazi iz članka 122. Osnovnoga krivičnog zakona, koji za ovakvo djelo propisuje kaznu od najmanje pet do čak dvadeset godina zatvora. Posebno teške okolnosti kaznenog djela stvar su postupka nakon glavne rasprave, koja se tek čeka. Žalba je uložena i Vrhovni je sud taj koji će na koncu odlučiti hoće li optuženike vratiti u pritvor. To se može dogoditi tek nakon isteka prava prigovora optuženika i kad optužnica postane pravomoćna. Iz Vrhovnog suda poručuju da se u ovakvim slučajevima žalba rješava hitno. Samo da hitno ne postane prekasno.