Roda leti preko krova, deca nova

POVRATAK LEGENDE

On je živ, koliko-toliko zdrav i ima srpsko državljanstvo! Timothy John Byford, točnije Timoti Džon Bajford (1941), ukazao se prošlog petka u jutarnjem programu TV Srbije i priopćio da će ponovno raditi u dječjem programu te kuće. Ima li bolje vijesti? Nema i biti ne može!

Byford je, ako netko ne zna, legenda srpske televizije, režiser kultnih dječjih serija “Neven”, “Poletarac”, “Babino unuče”, “Nedjeljni zabavnik” (“Pitam se, pitam se”, “Ih, ta nemojte kasti”…). Nešto neviđeno prije, a ni, nažalost, kasnije. Iz svakog kadra njegovih serija izbijali su vedrina, spokoj, lepršavost, radost, ljubav prema životu, šarm, ljupkost… mogli bismo tako unedogled nizati atribute jednog izgubljenog vremena koji danas, u ovo surovo doba, jedva da još imaju nekog smisla osim nostalgičarsko-prigodničarskog, dakle nikakvog. Jova Jovanović Zmaj, Dragan Zarić, Laboratorija zvuka braće Vranješević, cijela jedna vojska iščašenih i simpatičnih likova činila je čaroban Byfordov svijet. Tko god ih je vidio i bio dotaknut njima, postao je bar mrvicu bolji, nije moglo drukčije. Bio je to, kako bi rekao Branko Kockica – jedini koji mu je možda bio ravan – “svijet u kojem caruje drugarstvo”.

U autorskom pogledu te su serije, naročito “Neven”, predstavljale neviđen iskorak: fantastičan spoj engleske otmjenosti i srpske ležernosti, razigrane ničeanske amor fati, bezuvjetne ljubavi prema životu i sudbini, zapanjujuće originalnog autorskog prosedea. Englezima smo izvezli jednu dinastiju na zalasku, a dobili princa na bijelom konju. Dotad je takva “klirinška” razmjena (roba za robu) s perfidnim Albionom bila nezamisliva. “Ideje koje sam imao, nisam mogao realizirati na BBC-ju”, priznao je režiser, “ali sam to uspio ovdje”.

Ne bi Balkan, dakako, bio to što jest da se jednom Englezu baš sve tako posreći. Byford godinama nije mogao dobiti srpsko državljanstvo, a kako je teško obolio, imao je užasnih problema s liječenjem. Takvih da su mu neki već nekrologe pisali. “Zbir administrativnih zavrzlama ostavio me je bez mogućnosti da kao slobodan umetnik uplaćujem sebi staž i time jednog dana steknem pravo na penziju. Kada sam počeo da snimam televizijske serije za decu u Beogradu, predao sam zahtev da postanem član Udruženja dramskih umetnika SFRJ. Rekli su mi da je to nemoguće jer sam strani državljanin. Bez članstva u Udruženju, kao slobodan umetnik nisam mogao za sebe da uplaćujem staž i tako sam ostao bez penzije. Do pre šest godina nisam imao državljanstvo Republike Srbije. Čim sam ga stekao otišao sam u Penzioni fond gde su mi objasnili da bih pravo na redovnu penziju stekao tek ako bih svakog meseca narednih petnaest godina uplaćivao staž. Sve do svoje 80. godine života, što je potpuno neizvesna stvar. Ko mi garantuje da ću živeti do tada. Imam ozbiljne probleme sa zdravljem i sav novac koji supruga i ja zaradimo ide na moje lečenje. Neki siguran novac bi mi dobrodošao jer mislim da sam svojim autorskim radom u Srbiji zaslužio da dostojanstveno proživim koliko mi je još ostalo…”, pojadao se početkom godine. Sramota? Neviđena!

Aleksandar Tijanić ga je vratio na Televiziju, Boris Tadić omogućio mu je da dobije penziju i državljanstvo, pa su tako skinuli strašnu ljagu s kulture u kojoj je Kusto dobio Kustendorf, a Byford šipak. Ipak se kreće… Povratnik će prve radove isporučiti na jesen. Bit će zanimljivo vidjeti jesu li strašna privatna kalvarija koju je prošao i društvena kataklizma koja ga je okruživala posve razorile onaj vedri, kreativni duh koji smo toliko voljeli. I kako će snimati za djecu 21. stoljeća, koja više nisu ona s početka 70-ih godina prošlog vijeka. Ali, i nije toliko važno što će Byford napraviti; neka ga samo, nek’ radi, samo da još prizdravi… A to mu, sasvim sigurno, od srca žele milijuni zahvalnih štovatelja njegova djela, kojima je on ionako već besmrtan.

POVRATAK FEREDŽE

Ajatolasi prisavske “katedrale duha” prošlog su tjedna zabranili djelatnicima Facebook i time se pridružili sličnim naprednim režimima Kine, Libije, Sjeverne Koreje i ostalih demokratskih zemalja. Očekuje se da na HTV-u uvedu i zabranu pojavljivanja ženama bez feredže, što je Stjepan Mesić, okorjeli vicmaher, još odavno predlagao Hloverki.

Dok tako traje suludi džihad ratnika Prisavlja, HTV-ov sportski program se osipa. Ivica Blažičko deveti je novinar te redakcije u posljednje dvije godine koji odlazi, pa nam se ostaje samo pitati zašto nitko prijateljski ne uputi Hloverku, Kunića i Sutlića u to da potraže nove izazove, kad već ne znaju proizvoditi ništa osim starih egzodusa, koji su se nekoć, prije političke korektnosti, još prilično točno nazivali svinjarijama.

POVRATAK JEDIJA

Oni su živi, navodno posve zdravi i iz države Srbije, točnije s Košutnjaka – praćeni sa 46 kamera – ukazali su nam se u novom “Velikom bratu”. To je prvi regionalni “Big Brother”.

Ima li gore vijesti? Nema i biti ne može, ali tko voli nek’ izvoli. O sudbini ovogodišnjeg “Big Brothera” – koji se odvija pod motom “Ljubi bližnjega svoga”, što je još uvijek puno bolje od “Ubij bližnjega svoga” – prilično ovisi čija će mama crnu vunu presti, govorimo li o menadžmentu komercijalnih televizija koje ga proizvode.

POVRATAK KRLEŽE

HRT reklamira neku buduću znanstvenu emisiju foršpanom iz kojega vidimo da će na špici emisije biti i lik Miroslava Krleže, zakerala koje se uglavnom nije dalo dovesti pred kamere TV Zagreb. Tomislav Sabljak i Željko Senečić počinju snimati dokumentarac o istome i bit će veoma zanimljivo vidjeti u kojem će ideološkom ključu pročitati tog književnika.

Evo i jednog citata dotičnoga gospodina: “Da li je danas politika ‘manjeg zla’ boriti se zajednički u okviru Jugoslavije – za Jugoslaviju – sa ostalim narodima jugoslavenskim protiv monarhije Karađorđevića, ili se ponovo sniziti do toga da budemo okupirani od nekih madžarskih, talijanskih ili austrijskih osvajača, kao što žele neki naši politički slaboumnici? Pitanje je tako jasno da je svakome djetetu jasno i upravo iz toga razloga treba konačno pročistiti pojmove o toj osnovnoj tezi i ne dopustiti da padnemo ispod principijelnosti. Jer ako ne budemo umjeli da ravnamo svojim direktivama, bit ćemo poneseni događajima, postat ćemo objekt tuđe politike; izgubit ćemo sve izglede da postanemo to što hoćemo da budemo, slobodan proleterski narod koji misli ispravno jer je svoju politiku procijenio u prostoru i vremenu na temelju činjenica. Do potpunog uništenja svakog, pa i najmanjeg političkog prava proletarijata kod nas dovela nas je politika političkih varalica, lica bez svog unutrašnjeg obraza, nitkova koji su prodavali svoja politička uvjerenja iz uvjerenja da se lažna politička uvjerenja mogu prodavati baš zato što nijesu nikakva politička uvjerenja…”

Da ne znamo da je čovjek te retke napisao prije 59 godina, pomislili bismo da je – gledajući ove proletere koji se obespravljeno šeću zagrebačkim ulicama – mislio na nas i na onog salcburškog uznika, koji je “prodavao  svoja politička uvjerenja iz uvjerenja da se lažna politička uvjerenja mogu prodavati baš zato što nijesu nikakva politička uvjerenja…”

Elem, što će Senečić i Sabljak naraštajima reći o piscu koji je nekoliko redaka dalje općenito vidio svjetionik zvan Lenjin (citirali bismo i to, ali je predugačko), a još se specifičnije rukovodio prema svjetioniku zvanom Broz, protiv čijih se nedjela Karamarko danas bori “rovokopač-politikom”(S. Mesić), to ćemo tekar vidjeti, jer to dovesti u neku ravan prihvatljivu današnjoj mladeži i stareži, nije nimalo jednostavan zadatak. Ma kakvi.

UZAVRELI GRAD, KLASIK TV

Odličan film Veljka Bulajića iz 1961. godine. Prikazuje izgradnju visoke peći u Zenici, surovo realistički, s odličnom karakterizacijom likova… Da u jednom socijalističkom filmu tako otvoreno defiliraju kojekakvi smušenjaci i smutljivci, mutikaše i bezglavnici, jalnuški diletanti i prodane duše – na primjer, prostitutke i malograđanski mangupi iz naših redova, koji su nas kasnije došli glave – vrlo je hrabro za ono vrijeme, pa naš Bulajić zaslužuje prigodnu čestitku i puno repriza filma iz kojeg bi mladež vidjela kako su se teško gradile vrijednosti koje su kasnije tako lako razorene…