Sarah Kane za početnike

“Fedrina ljubav” u Zagrebačkom kazalištu mladih

Svatko tko se želi baviti dramskim pismom Sarah Kane mora znati da se upustio u posao visokog rizika. Autorica koja je, nažalost, završila život u 28. godini samoubojstvom, živjela je na rubu intimne histerije, stavljajući u pitanje sve oko sebe. Bila je dio britanske generacije buke i bijesa 90-ih, koja je konzervativnom progresu Margaret Thatcher bez pardona zalupila vrata. Bavila se mladima koji su imali sve, umirali od dosade i završavali u nasilju, a ona je životom platila ljubav koju nikada nije našla.

Jedan od njezinih najpoznatijih komada, “Fedrina ljubav”, obišao je svijet a da je praktički jedva neko etablirano kazalište znalo dobro i do kraja odigrati ovu antiheroinu modernog doba. To se prošle subote dogodilo i u Zagrebačkom kazalištu mladih, u vrlo konvencionalnoj režiji Božidara Violića.

Seksualni tsunami

Naime, mitsku priču iz stare Grčke o princu Hipolitu koji je u seksualnoj vezi s cijelim svijetom, pa i sa svojom pomajkom Fedrom, Sarah Kane je preobratila na radikalan način u modernu tragediju. U njoj je autorica stavila na kušnju sve: ljubav i požudu, međuljudske odnose, građanski moral, vladare i podanike. Junaci u komadu ne daju vam da dišete, jer se strmoglavo ponašaju u korist vlastite štete, seksualno se proždirući, uporni u ideji da sreći i smislu okrenu leđa. Cijelo vrijeme imate osjećaj da je nešto jako ružno na njih utjecalo kada tako tvrdokorno rastaču vlastiti život. A to jest atmosfera modernog doba u kojem ta ležerna neodgovornost i sveprisutna tiranija seksom govore da smo svi na mnogo načina ispali iz zgloba. Ili kako je govorila Sarah Kane: “Napisati nešto lijepo o beznađu ili izvan osjećaja beznađa, za mene je to najviše što jedna osoba može napraviti kako bi afirmirala sam život.”

Da bi se takav patološki društveni splin postigao, potrebna je visoka doza scenskog adrenalina i igra na sve ili ništa. ZeKaeM-ovi glumci, Nina Violić kao Fedra i Vedran Živolić kao Hipolit, imali su taj nemogući zadatak da na sceni prikažu današnje ljude koji, tjerani nekom dijaboličnom energijom koju zovemo seksualna požuda, odlaze u smrt. Problem je da tim dijalozima đavolskih ljubavnika jednostavno nismo povjerovali. Na taj način nismo uspjeli uhvatiti, osim nekoliko općih mjesta, ni društveni kontekst tog seksualnog tsunamija koji očito predstavlja dominantni duh današnjeg vremena, jednako kao i okolno moralno licemjerje.

Zašto je “Fedrina ljubav” u ZeKaeM-u djelovala tako mlako? Iako je u programskoj knjižici redatelj Violić napisao da se pozabavio Sarah Kane zato što ga je zanimalo “gdje je ljubav u svoj toj seksualnoj gimnastici”, pitanje je da li je to dovoljno za predstavu. Možda se razlozi za kazalište danas nalaze na ulici, a možda i nigdje? Možda danas u Hrvatskoj treba biti u središtu te buke i bijesa, kao što je to u 90-ima u Engleskoj bila Sarah Kane, pa onda preko seksa govoriti o društvenoj depresiji? Duha tog samoubilačkog buntovništva u ZeKaeM-ovoj “Fedrinoj ljubavi” nije bilo. Vidjelo se to i po scenskoj muzici Mate Matišića koja “glumi” avangardu, i po neduhovitim kostimima Doris Kristić, i po scenografiji Ive Knezovića – krevet na kotačićima bez strasti i erosa, i po scenskom rasporedu glumaca kao da se radi o korskom pjevanju.

Velika očekivanja

Najviše su stradali glumci “na prvoj crti”, Nina Violić, Vedran Živolić i Barbara Prpić, izgovarajući rečenice u koje ni sami ne vjeruju. Ostali, koji praktički predstavljaju čitav ZeKaeM-ov ansambl, od Sretena Mokrovića do Dorić Šarić-Kukuljice i od Rajka Bundala do Lucije Šerbedžije, pojavljuju se posljednjih deset minuta, naginjući dinamiku odvijanja na pozornici do maksimuma.

Mora se reći da su očekivanja od ove predstave bila velika, ali osim premijernog aplauza, bilo je, ruku na srce, puno nezadovoljnih u foajeu nakon izvedbe. Bila je to “Sarah Kane za početnike”, otkrivajući tek svu olovnu težinu ovog vrijednog komada. Za utjehu zagrebačkoj publici, ni nedavna beogradska “Fedrina ljubav”, u izvedbi Jugoslovenskog dramskog pozorišta i s Mirjanom Karanović u glavnoj ulozi, nije ništa bolje prošla.

Jednostavno, ničeg civilizacijski zastrašujućeg u ZeKaeM-ovoj predstavi nije bilo, kao ni tog “uznemirujućeg glasa generacije”. Bila je to uredna građanska predstava, sporog ritma i konvencionalne glume, koja se tek približila nekim bitnim pitanjima vremena. Nije umjela progovoriti autentičnom unutarnjom snagom i u vlastito ime. Šteta.