Službeni portretist američkog društva
Jonathan Franzen: “Sloboda” (VBZ, 2011)
Pompa kojom je prošlog ljeta u SAD-u popraćen izlazak novoga romana Jonathana Franzena vjerojatno je vrhunac medijske pažnje na koju knjiga suvremenoga pisca uopće može računati. Devet godina nakon razvikanih “Korekcija”, prvo su ga najavili ulomci u nezaobilaznom “New Yorkeru”, potom se u igru uključila svemoguća promotivna mašinerija Oprahina književnoga kluba, “Time” mu je rezervirao naslovnicu, a svi ugledniji časopisi brzo objavili kritike koje su varirale od suspregnutijih pohvala do raspamećene adoracije; feministkinje su se refleksno obrušile na sustav koji protežira bijele muškarce, a vijest da je Barack Obama na godišnji odmor ponio baš primjerak “Slobode” bila je samo konačna potvrda onoga što se već moglo pretpostaviti – da je Franzenu jednoglasno povjeren simbolički mandat punovažeće fikcionalne elaboracije aktualnog Stanja Stvari.
Epopeja građanske klase
Kako eho američke medijske buke odjekuje nadaleko, tako smo i u sramežljivim kulturnim rubrikama domaćih medija mogli mjesecima unaprijed slušati i čitati najave prijevoda, koji je odmah po objavljivanju ambiciozno gurnut u mrežu kiosk-distribucije, a mrzovoljnijim je čitateljicama i čitateljima preostalo prebrojavati kolateralne žrtve nakladničke žurbe da se ide ukorak s globalnim trendovima: tipfelere, povremene prevoditeljske nezgrapnosti i promotivni tekst na stražnjoj strani korica koji ne razlikuje pripovijedanje u prvom od pripovijedanja u trećem licu. Nasuprot onome što taj tekst, naime, tvrdi, cijeli je roman ispripovijedan u trećem licu – što je tehnika u čiju se superiornost Franzen javno kune – a iznosi povijest Berglundovih, tipične američke disfunkcionalne četveročlane obitelji, fokusirajući se prvenstveno na proteklih desetak godina.
Nemoguće je ukratko mapirati zamršene narativne rukavce priče: bračne nevjere i preljubi, svađe i sukobi, profesionalna posrnuća i moralne dileme likova orkestrirani su onim karakteristično širokim narativnim zamahom, koji pamtimo iz “Korekcija”, u epopeju o životu građanske srednje klase. Nađe se u toj epopeji, doduše, i naivnih motivacijskih mehanizama i banalnih rješenja, ali, nakon što se podvuče crta ispod više od petsto stranica teksta, jasno je da Franzen suvereno vlada ovim modelom romana: “Sloboda” lako hvata i do kraja čuva čitateljsku pažnju.
Preliminarni uspjeh “Slobode” proizlazi dobrim dijelom i iz toga što se precizno stopila s horizontom očekivanja. Franzen nam je iznova ponudio grandioznu pripovjednu konstrukciju koja se prvenstveno bavi privilegiranim mjestom suvremene američke fikcije, obiteljskim odnosima, razvijajući ih pažljivo na pozadini ekstenzivnijih društvenih konfiguracija i rutinski punktirajući konsenzualno prihvaćene prijelomne trenutke prošloga desetljeća – od jedanaestorujanskih napada, preko vojne intervencije u Iraku pa do prvih dana financijske krize. Dodajte tome promišljen presjek različitih socijalnih slojeva, probrane pop-kulturne reference, diskretno uklopljeno tematiziranje novih medija i njihovih društvenih funkcija, upućenost u probleme ekologije, financijskog sektora i svakodnevnog života na sveučilištima… i dobivate, manje-više, foto-robot “velikog američkog romana” s početka milenija.
Neskrivene ambicije
Nije da Franzen bježi od pozicije koja mu je namijenjena: baš kao što nije slučajno njegovo referiranje na “Rat i mir”, koje su gotovo svi kritičari detektirali kao nedvosmislenu poruku o vlastitim ambicijama, tako je i odabir naslovnog lajtmotiva pretencioznost s kojom bi malo koji pisac uspio izaći na kraj. Sloboda, temeljni ideologem američke povijesti i suvremenoga Zapada, varirana je ovdje kroz različite značenjske potencijale, od dogme slobodnoga tržišta, preko političkoga slavljenja osobnih sloboda pa do emancipacije od obitelji i neodredivih, lelujavih granica slobode u intimnim odnosima. Cijela je ta skala razvijena manje-više jednakim intenzitetom, pa je konačni dojam da je Franzen uistinu najbolji izbor za ulogu novoga službenog portretista američkoga društva.
Sasvim je drugo pitanje, naravno, jesu li poetičke premise njegovih romana, zacrtane na liniji koja vodi daleko u 19. stoljeće, uopće primjerene fikcionalnoj dijagnozi svijeta u kojem živimo. S tim se osobno, recimo, baš i ne bih lako složio, ali – s obzirom na to da najugledniji kritičari, Oprah Winfrey i predsjednik Obama misle drukčije – bit će da sam u krivu…