Šminkanje političkog mrtvaca
Ništa od tih ciljeva nije ostvareno: ni očuvanje Kosova u okviru srpske države, ni napredak u evropskim integracijama (jer Vlada nema odlučnosti da povuče poteze poput potpune suradnje s Haškim tribunalom i izruči preostale optuženike, Ratka Mladića i Gorana Hadžića), ni razbijanje monopola, denacionalizacija i stvarni obračun sa sistemskom korupcijom i organiziranim kriminalom. Sve što Vlada Srbije radi više liči na očuvanje ravnoteže rđavih interesa, nego na odlučne korake da se krene ka suštinskoj promjeni. Ekonomska je situacija takva da se ne može osigurati socijalna odgovornost vlasti, pa velik dio građana Srbije živi na egzistencijalnom minimumu.
Rekonstrukcija koja teče
Lanjskoga oktobra počinje priča o tome da je “Vlada preskupa, neefikasna i preglomazna, pa je treba rekonstruisati”. Čuju se prve ideje iz stranačkih izvora da to treba napraviti do kraja godine no, naravno, ništa od toga. Danima se licitira koji ministri trebaju otići. Mediji su puni podataka “iz provjerenih izvora”, ali službenih potvrda ni od korova. Iz Vlade počinju dolaziti informacije da će se “rekonstrukcija dogoditi do kraja januara”. Ali, kad god se to kaže, ako je imenovan izvor, bez obzira na to iz koje stranke, netko od ključnih partnera (DS, G17 plus, SPS) izjavi da o tome ništa ne zna ili da je u predizbornoj godini glupo rekonstruirati Vladu.
Konačno, kad je Mlađan Dinkić napao Mirka Cvetkovića i Borisa Tadića te zatražio da se promijeni premijer i rekonstruira Vlada, premijer se probudio: smijenio je Dinkića, svog potpredsjednika, i obećao rekonstrukciju. Prijedlog i rekonstrukcija obećani su do kraja februara, pa je i izvanredna sjednica srpskog parlamenta sazvana kako bi se to moglo dogoditi. Partneri DS-a u Vladi izjavljuju “kako još nisu vidjeli prijedlog”. G17 plus, koji tradicionalno ruši Vlade u kojima je partner i čiji predsjednik sada, umjesto ministarske, obnaša funkciju šefa poslaničke grupe i izjavljuje da njegova stranka ostaje u Vladi i pored svega, promatra događaje, odnosno gleda kako da bude istovremeno i na vlasti i u opoziciji.
Premijer je dugo bio u raskoraku želi li spajanje ministarstava ili samo personalne promjene. Ne može to sam odrediti, iako je već desetak dana u kampanji dokazivanja kako “njegove poteze ne diktiraju Tadić i njegov kabinet”, u što ne vjeruje nitko u Srbiji. Na kraju je izašao s mutnom informacijom da je dogovorena rekonstrukcija Vlade Srbije koja će “imati manje od 20 resora i nešto više od 20 članova, uključujući i premijera”. Jedno je sigurno, što god da se desi s Vladom Srbije, suštinskih i nasušno potrebnih političkih promjena neće biti.
Već viđeno
Kriza je zapravo prebačena iz Vlade u parlament. I Vlada je “pala”, premda će različiti partneri gledati da u nepriznavanju te činjenice zauzmu što bolje pozicije, odnosno da trguju što povoljnije za svoje interese, sve dok se to zvanično ne objavi. Dakle, stanje opće nemoći trajat će još neko vrijeme, pod formalnom Cvetkovićevom a stvarnom Tadićevom palicom.
Ovdje uopće nije bitna opozicija, ona kao da želi da ova Vlada još potraje. Tomislav Nikolić prijeti “sjedenjem na stiroporu”, ali on i ne želi biti alternativa. Uz to što ne želi, on to i ne umije i dojam je da se toga strašno plaši. Zato stalno govori kako je “Srbiji neophodan dvopartijski sistem” i da ne bježi od sljedeće, moguće koalicije s Tadićem.
Dok se Vlada potpuno ne kompromitira i dok DS ne pronađe krivca za slab rezultat svoje vladavine, neće biti prijevremenih izbora. Ono što brine građane Srbije, bar one politički pismene, jest činjenica da ne postoji formirana politička alternativa sa suvislim zahtjevima i programom za izlazak iz blata. Sve što sada postoji na sceni već je viđeno i nije po dobru upamćeno.