Sve što želim u ovom trenutku

Velika žetva koju novi rumunjski film polučuje na najuglednijim svjetskim festivalima ne prestaje. Prošle je godine u Berlinu dugometražni debi Florina Serbana “Ako mi se fućka, fućkam” nagrađen Srebrnim medvjedom, drugom glavnom nagradom festivala. Za razliku od većine novih rumunjskih filmova međunarodnog odjeka, koji se najčešće nalaze u fluidnom (ne)žanrovskom prostoru “općenite” drame (s eventualnim primjesama komedije odnosno neke vrste krimića), Serbanov se uradak smješta u čvrsti podžanrovski okvir zatvorske drame.

Radnja se, što je već posve u skladu s modelom suvremene rumunjske kinematografije, odvija u svega nekoliko dana (u popravno-odgojnoj ustanovi za mladež), a poetički pristup je, opet uobičajeno, naturalistički: distancirana autorska pozicija, fotografija krupnog zrna s monokromatskom sugestijom, česta kamera iz ruke, tematsko-motivske generalije i detalji poput oskudnog života u popravnom domu ili provale bijesa praćenog nasiljem.

Erupcija nasilja

U središtu narativa je 18-godišnji Silviu koji uskoro treba izaći na slobodu i stoga izbjegava svaki sukob, čak i po cijenu vlastitog ponižavanja. No kad mu u posjet dođe mlađi brat i kaže da ga majka želi odvesti u Italiju gdje radi, u Silviua se uvlači nemir, jer upravo majku i njezin nemar za njega dok je s njom boravio u Italiji krivi za svoju sudbinu. Pokušava na razne načine spriječiti odlazak brata za kojeg je godinama, kako se razabire, uglavnom sam skrbio, no kad shvati da mu to neće poći za rukom, pritisak u njemu sve više raste, a kap koja prelijeva čašu postaje spoznaja da intervju s njim, koji je pristao obaviti prije puštanja na slobodu, neće voditi mlada i zgodnička praktikantica škole za socijalne radnike, nego njezin nadređeni. Dolazi do erupcije brutalnog nasilja, iznuđivanja obećanja od majke da brata neće odvesti u Italiju i bijega s djevojkom koju je pretvorio u taokinju, da bi se sve smirilo Silviuovim shvaćanjem realnosti vlastita položaja i predajom specijalcima.

Strategija režisera i koscenarista Serbana jest kombinacija distancirana objektivističkog pristupa s protagonistovom subjektivnom perspektivom – naime, svi događaji u filmu sagledani su isključivo iz Silviuova očišta, u smislu da nema nijednog zbivanja u kojem on sam nije prisutan i gdje se gledatelji ne bi više-manje spontano identificirali s njim, pri čemu Serban nerijetko koristi tzv. polusubjektivne kadrove, s kamerom postavljenom iza protagonistove glave, čime se također naglašava kombinacija objektivnog i subjektivnog.

Sada i ovdje

Drugi važan sastojak autorove strategije jest “sada i ovdje” pristup. O tzv. pretpovijesti Silviuova lika ne doznajemo gotovo ništa – nešto minimalno o odnosu s majkom i bratom, bolesni otac spominje se samo jednom, o relacijama s drugim zatočenicima, koje je zasigurno na neki način izgrađivao kroz četiri godine boravka u domu, takoreći ništa. O njemu i njegovu slučaju gledatelji su prisiljeni prosuđivati gotovo ultimativno na temelju njegove sadašnjice. Pristup je to koji je istovremeno potencijalno efektan i riskantan, a ovdje uglavnom funkcionira.

No problem u cjelini solidnog filma ipak leži u posve oskudnom odnosu Silviua i otete djevojke, koji je trebao biti njegova “sol”, a ispao je ni simo ni tamo. Najdramatičniji trenuci narativa tako ostaju u sjeni njihove “nedramatične” pripreme, odnosno prikaz domske svakidašnjice doima se zanimljivijim i uvjerljivijim od kulminativne sprege violentnog i erotskog.