U Magrebu su na djelu socijalne revolucije

Kakva je trenutačno situacija u Egiptu?

– Formalno je u Egiptu vojska preuzela vlast, svjedoci smo vjerojatno prvog vojnog puča u povijesti koji je s oduševljenjem prihvaćen od građana jedne države – naravno, zbog toga jer je snažni egipatski prosvjednički pokret izborio ostavku Hosnija Mubaraka i jer u toj situaciji nije bilo nikog drugog tko bi u prelaznom periodu mogao preuzeti vladu. Međutim, u vojnom savjetu su mnogi ministri koje je imenovao još Mubarak, čak je i premijer Ahmed Šafik još uvijek na dužnosti, dok su neki drugi ministri već u istražnom zatvoru zbog korupcije. Zato je dobro što prosvjednici i dalje vrše pritisak. Vojska je više puta naglasila kako sadašnju situaciju razumije samo kao prijelaz i kako neće biti na putu demokratskom razvoju i slobodnim izborima. Pitanje je u kolikoj se mjeri može vjerovati ovim uvjeravanjima, no činjenica je da vodeće strukture vojske imaju puno toga za izgubiti, ne samo ogromne privilegije, nego je i velik dio gospodarstva u vlasništvu vojske. I zbog toga je također važno da demokratski pokret ne smanji pritisak.

S druge strane, političke su stranke prilično nepregledne i tek su počele s promjenama, tako da bi prebrzo organizirani izbori mogli predstavljati opasnost. Nobelovac Muhamed ElBaradei je na ovo upozoravao i prije Mubarakove ostavke. Što će se dogoditi s donedavno vladajućom strankom NDP-om? Hoće li – kao u Tunisu – biti razbijena? Hoće li se raspasti u nekoliko pojedinačnih stranaka? To je trenutno neizvjesno. Kako će se dalje razvijati Muslimansko bratstvo? Kako će se pozicionirati stare stranke, npr. konzervativna stranka Wafd ili, pak, socijalistički orijentirane stranke? Ali naročito je važno pitanje hoće li glavnim nositeljima demokratskog pokreta – mladim ljudima koji su se dosad uglavnom povezivali preko interneta – uspjeti razviti nove političke modele, koji bi vjerodostojno mogli zastupati demokratske opcije.

Yes, we can too!

Koja je uloga ElBaradeija u svemu tome?

– U proteklim je tjednima ElBaradei sigurno igrao značajnu ulogu, za prosvjednički pokret bilo je važno da je on kao prominentna ličnost uz njih i da može komunicirati sa Zapadom, a do solidarnosti Zapada prosvjednicima je bilo stalo – to se vidjelo i po mnogim porukama napisanim na engleskom jeziku koje su bile upućene stranoj javnosti, npr. po sloganu “Yes, we can too”. No njegov je značaj u Egiptu ipak manji nego na Zapadu, jer težište njegove djelatnosti posljednjih godina nije bilo u Egiptu. Nešto više izgleda kao budući predsjednik države od njega bi imao Amr Musa, generalni sekretar Arapske lige, koji je u Egiptu jako cijenjen, no o kandidatima za predsjednika još je rano govoriti. ElBaradei je poznat ne samo zbog Nobelove nagrade, nego i zato jer je bio direktor Međunarodnog ureda za atomsku energiju u Beču i time prisutan u javnosti na Zapadu. No u Egiptu postoje i drugi zanimljivi intelektualci, pisci i znanstvenici demokratske orijentacije, koje bi Zapad tek trebao upoznati.

Zapadni mediji nerijetko pišu o opasnosti od tzv. islamizacije pobune, konkretno navodeći Muslimansku braću kao problem. Koliko je ta opasnost realna?

– Muslimansko bratstvo ili Muslimanska braća iz Egipta smatraju se “majkom svih islamističkih pokreta”, budući da je taj pokret osnovan još dvadesetih godina prošlog stoljeća. Za vladavine Mubaraka pokret Muslimanske braće bio je formalno zabranjen, iako je imao izvjesne slobode, naročito u socijalnim djelatnostima. Sve izjave koje se u posljednje vrijeme mogu čuti od predstavnika Muslimanske braće ukazuju na to da se oni danas u svojim političkim ciljevima orijentiraju više prema Turskoj nego prema Iranu – u Turskoj je na vlasti islamski orijentirana stranka, kojoj je uspjelo povećati ekonomsku moć Turske i dovesti zemlju u status kandidata za pristup EU-u.

Posljednjih su se tjedana Muslimanska braća držala upadljivo po strani; pridružili su se protestima, ali nisu se nametali kao vođe pokreta. Moguće je da će iz ovog udruženja nastati jedna stranka, ali ima naznaka i da će ih nastati nekoliko, u svakom slučaju procjenjuje se da će se između 20 i 30 posto biračkog tijela odlučiti za kandidate iz redova Muslimanskog bratstva. Za Zapad to znači da ne smije unaprijed osuđivati ovu stranku odnosno stranke, već da se mora potruditi uspostaviti dijalog s njima i, koliko je u njegovoj moći, podržati uključivanje i ove stranke/ovih stranaka u proces demokratizacije. Međutim, važno je naglasiti da se za vrijeme protesta u Egiptu nisu mogle čuti islamističke parole, iako su protesti bili masovni, te bismo morali razmišljati o tome treba li Zapad preispitati svoje predrasude. Taj proces preispitivanja je već započeo, mnogi komentatori na Zapadu su npr. primijetili da je kultura protesta bila na visokom nivou. Prosvjednici su od Mubaraka tražili samo ostavku, a najveća uvreda koju su pokazivali bila je simbolična – cipela. Pritom nisu vrijeđali nikog drugog, zanimao ih je samo odlazak diktatora, kojemu nisu prijetili smrću ili progonom, samo su tražili predaju vlasti.

Dva dolara dnevno

Kako bismo mogli okarakterizirati pobunu u Egiptu i drugim zemljama, npr. Tunisu, Libiji itd.? Neki su je skloni nazvati arapskom 1989. godinom.

– Ako se stvari budu dalje razvijale ovako kao u Tunisu i Egiptu – situacija u Libiji je problematičnija, ali ide u sličnom smjeru – onda je moguće da će ovaj period u okviru svjetske politike biti jednako značajan kao 1989. godina. Na kraju ovog procesa mogli bismo biti suočeni s jednom potpuno izmijenjenom regijom, koja za sebe traži način uključivanja u procese demokratizacije. Osnove su jednake u svakoj od ovih zemalja: radi se o borbi za demokraciju i slobodu, istodobno su to socijalne revolucije, jer je ekonomska situacija ljudi npr. u Egiptu, ali još više u Jemenu, uistinu katastrofalna. Recimo, cijene osnovnih namirnica u Kairu u siječnju ove godine bile su na povijesno najvećem nivou. Istodobno je javnost obaviještena o milijardama koje su korumpirani diktatori i njihove obitelji, kao i njihovi suradnici, strpali u svoje džepove, odnosno na račune stranih banaka – besprizornost njihovog bogaćenja čini razliku prema 1989. i tipična je za današnje doba.

Kako je došlo do toga da je obećavajuća ideologija naserizma potonula u doba Mubaraka u klasičnu diktaturu i protunarodni režim? Naime, naserizam je bio poznat kao emancipacijski pokret mladih arapskih elita pedesetih i šezdesetih godina, u kojima dominiraju protuimperijalističke, antikolonijalne i socijalističke ideje.

– Naserizam je uistinu povezan s pojmovima koje ste spomenuli. U najranijem periodu njegove vladavine, nacionalizacija Sueskog kanala i potom uspješno završena sueska kriza bile su na neki način uspjesi ovog emancipacijskog pokreta. U tom smjeru treba promatrati i njegov angažman u pokretu nesvrstanih. Tome moramo pridodati još i pojam panarabizma, koji je čak vodio privremenom ujedinjenju Egipta, Sirije i Sjevernog Jemena u Ujedinjenu Arapsku Republiku. Ove su tendencije imale za cilj novo pozicioniranje arapskog svijeta kao cjeline u postkolonijalističkom periodu i njegovo određivanje prema svjetskim silama, ali su vrlo brzo propale, a od arapske emancipacije nije puno preostalo.

Već u Sadatovo doba Egipat je bio isključen iz Arapske lige zbog potpisanog mirovnog sporazuma s Izraelom; ovaj mirovni sporazum izolirao je Egipat unutar arapskog svijeta. Nacionalizacija privatne imovine u doba Nasera protekla je slično kao u drugim socijalističkim zemljama, no sedamdesetih godina, u doba Sadata, prvobitni socijalistički elementi u gospodarstvu opovrgnuti su kroz privatizaciju državnih firmi, od čega je profitirala samo vladajuća elita. Egipat je, dakle, već tada prošao kroz jedan razvoj kroz koji su prošle neke od bivših socijalističkih zemalja poslije 1989. Ne smijemo, osim toga, zaboraviti da je već Naser uveo zatvore u kojima su torture bile pravilo, te da su već u njegovo doba demokratska prava Egipćana bila zgažena. U tom se smislu u posljednjih 50 godina nije puno promijenilo. Dopisnik njemačkog “Der Spiegela” Volkhard Windfuhr, koji od 1955. živi u Egiptu, napisao je nedavno da je Naser ipak imao određenu karizmu koja mu je donijela podršku naroda, njegov nasljednik Sadat imao je barem viziju mira s Izraelom, pa se nameće pitanje čega ćemo se sjećati kad budemo govorili o Mubaraku? Sjećat ćemo se diktatora koji se samo osobno obogatio i koji je milijarde dolara iscijedio iz zemlje u kojoj prosječni građani žive od dva dolara dnevno.

Zapad je predugo čekao

U Libiji je situacija dosta složena, s dosta stradalih ljudi. Što to govori o tamošnjoj pobuni i Moameru Gadafiju?

– Teško je odgovoriti na ovo pitanje – Gadafi je psihopat, koji je spreman žrtvovati tisuće ljudskih života da bi se mogao i dalje držati svoje lude ideje. Nadam se da je pitanje dana kad će pasti no, nažalost, dotad može načiniti puno zla. I onda dolazi pitanje: što će biti poslije? Za razliku od situacije u Egiptu, u Libiji nema struktura (nema ni političkih stranaka) koje bi mogle odmah pokrenuti odnosno uključiti se u demokratske procese. Pa ipak su ljudi koji se ovih dana bore protiv režima zaslužili svu našu podršku – međunarodna zajednica ne smije unedogled diskutirati o tome hoće li sprovesti sankcije niti smije svoje aktivnosti ograničiti samo na evakuaciju vlastitih građana. Neophodno je odmah pomoći ugroženima, mislim da bi UN trebao razmisliti o humanitarnoj intervenciji, npr. zatvaranjem zračnog prostora.

Koja je uloga Amerike u tim događajima, s obzirom na dosadašnju jaku vezu Mubaraka i Washingtona?

– SAD, kao uostalom i sve druge zemlje Zapada, predugo je čekao – mislim da je puno prije trebao odustati od Mubaraka i tražiti njegovu ostavku. To bi bio jasan znak prema demokratskom pokretu i učvrstilo bi povjerenje mladih ljudi prema vrijednostima koje Zapad zastupa. Međutim, bliski odnosi Egipta i SAD-a bili su dugogodišnji garant stabilnosti režima. Poslije Izraela, Egipat je glavni partner SAD-a u regiji, godišnje SAD donira Egiptu 1,3 milijarde dolara samo za vojsku. I onda je iznenada trebalo ostaviti važnog saveznika na cjedilu! Nije čudo da se američka vlada nije brzo snašla. Za pretpostaviti je, međutim, da su na kraju ipak ove bliske veze s vojnim vrhom u Egiptu utjecale na razvoj događaja; većina visokih časnika školovana je u Americi i vjerojatno su te veze igrale ulogu pri donošenju odluke o preuzimanju vlasti i sklanjanju Mubaraka. Pritom je Amerikancima uglavnom važno da Egipat ne promijeni svoju politiku na Bliskom istoku, za što postoje dobri izgledi – zasad sve naznake govore da će i demokratizirani Egipat ostati pri toj politici. Bilo bi, međutim, lijepo kad bismo mogli prepoznati da je Zapadu stalo i do demokratizacije zemlje i do socijalne pravde, ali to dosad nije bilo naročito vidljivo.

Ali el Baya rođen je 1961. godine u Kairu kao sin Njemice i Egipćanina. Doktorirao je molekularnu biologiju na Sveučilištu u Münsteru. Devedesetih godina bio je glasnogovornik Mirovne inicijative Münster. Trenutačno je član šireg odbora za pripremu izbora u Egiptu. Njegov otac je kemičar i potječe iz obitelji znanstvenika i liječnika; npr. očev je ujak, kao profesor na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Kairu i stručnjak za dijabetes, bio Naserov liječnik.