Vesela mitomahija

Svetislav Basara: “Početak bune protiv dahija” (Dereta, 2010)

Svetislav Basara (Bajina Bašta, 1953) podnaslovom svoj roman određuje kao sotiju. Slobodan Vitanović u “Rečniku književnih termina” sotiju definiše kao “naziv za ona prozna dela u kojima neobavezno ruho izmišljene priče ima alegorijski karakter na teme iz filozofije, morala, društvenog, političkog ili umetničkog života”. Sotija dolazi iz srednjovekovne pozorišne prakse, gde je predstavljala predigru misterijama i moralitetima.

Basarina sotija obrušava se na istoriju i politiku. “Početak bune protiv dahija” nije ograničen samo na početak Prvog srpskog ustanka (1804-1813), kako sugeriše naslov, već uzima poslednja dva veka srpske nacionalne istorije. Fokus pripovedanja je na oba ustanka, vladavini Miloša Obrenovića, balkanskim ratovima i na periodu posle Slobodana Miloševića, gde poseban tretman dobiva Vojislav Koštunica (u romanu Gojislav Lojanica, premijer sačinjen od loja koji pripadnici tajne službe svake noći presipaju iz odela u kantu i stavljaju u zamrzivač da prenoći, da bi ga ujutru presuli iz kante u odelo i vratili u kabinet).

Istoričar protiv “lakrdijaša”

U ovom romanu stalno su otvorene sve vremenske dimenzije. Tako se javlja čudan kolektivni lik Nerođenih Istoriografa, pod kojim Basara misli na grupu savremenih srpskih istoričara koji iz budućnosti svojim spisima direktno utiču na tok događaja u prošlosti. Oni ustanicima doturaju poverljive izveštaje o brojnom stanju i naoružanju turske vojske kao i spiskove viđenijih Turaka koje treba eliminisati. Takođe, propisuju nacionalni program koji ustanici moraju ispuniti, u koji spada proterivanje Turaka u Malu Aziju, rušenje minareta i izlaz Srbije na četiri mora. Meta Basarine kritičke invektive je ona savremena istoriografija sklona kanonizovanju istorijskih ličnosti i opakih nacionalnih programa, ali i njegove stare “mušterije”, od Vuka Karadžića do Dobrice Ćosića (Dositej Obradović je čudom ostao pošteđen).

Naporedo sa linijom istorijske burleske i pamfleta, sklopljena je jedna pekićevska saga o trgovcu Gvozdenu Avakumoviću. Tu su svoje mesto našli i faustovski motiv ugovora sa đavolom i različiti motivi bildungs i pikarskog romana (učenje, putovanja, hajdučija…), a sve to je začinjeno imaginacijom po kojoj, recimo, lik bivšeg ustanika i komite decenijama živi kao bukov trupac, hrani se fotosintezom, pije rakiju i vreba priliku da ubije austro-ugarskog prestolonaslednika.

Zanimljivo i retko, negativnom kritikom na Basarin roman reagovao je ne filolog ili književni kritičar već istoričar Radoš Ljušić, redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu i istaknuti član naprednjaka Tomislava Nikolića, stranke evro-evoluiralih šešeljevaca. Basarin roman Ljušić karakteriše kao “lakrdijaški roman-paskvilu”, optužujući autora da je u svom romanu “zloupotrebio istoriju” i “naružio vlastiti narod”. Ljušić pita: “Krajnje je vreme da se svi skupa upitamo (…) čemu služi ovakvo i ovoliko blaćenje sopstvene povesti? Za koga i po čijoj naredbi se to radi?” i odgovara da je reč o pokušaju “preoblikovanja srpske istorijske svesti”. Za Ljušića je to pokušaj “neskriveno loših namera” jer roman pokazuje da je “sve negativno u istoriji Srba”, a “osim Franje Josifa i Nenada Čanka u knjizi nema pozitivnih ličnosti”.

Iako Ljušić potencira temu upotrebe istorijske građe u romanu, njegova reakcija je politički motivisana. Ona predstavlja svojevrsnu optužbu za svetogrđe jer su očevi države i kulture predstavljeni kao vlastohlepne bratoubice (Karađorđe), nepismeni sadistički samodršci (knez Miloš), udvorice i jezički vandali (Vuk Karadžić). Ono što Ljušić ne uviđa je osobena postmoderna poetika Svetislava Basare koja rastvara pouzdano značenje teksta. Uistinu, Basarin lik Karađorđa jeste tragički bratoubica, ali i lik iz parodije koji upada na sednice sovjeta spuštajući se niz odžak, dok pred njim uplašeni ustanici sami sebi počinju da seku glave. Dakle, Basarino pismo kombinuje postupke cartoon karnevalizacije i pamfletske groteske. Sa druge strane, Basarin tekst namerno provocira, participirajući u političkom diskursu. Basarini romani zahtevaju čitaoca sviklog na metafikciju i mistifikaciju, ali i čitaoca koji neće biti politički idiot; u zbiru, čitaoca koji roman čita kao književni tekst koji se angažovano upliće u savremene društvene kontroverze.

Basarin kod

“Zasnovana na ideji da je ceo svet carstvo luda, sotija se služi prividno zbrkanim govorom tobože umno poremećenih ljudi, čime se vešto prikriva zajedljiva kritika, katkad i na račun najviših dostojanstvenika” (Vitanović). Basarina zajedljivost je zabavna i komički lekovita, što ne znači da je imuna na zamerke. Često je u dosluhu sa amaterskim i nategnutim uvidima (Vukova jezička reforma se obezvređuje jer je označila diskontinuitet sa srpsko-slovenskom jezičkom tradicijom) ili duhom teološke mistike (svet je varka čula koji hrli u svoju propast jer se permanentno udaljava od Boga).

Za razliku od prethodnog romana gde se Basara bavio “tajnom istorijom komunističkog pokreta”, što je delovalo anahrono i izlišno, “Početak bune protiv dahija” je roman koji je ne samo učinkovito provokativan, o čemu svedoči pomenuta polemika, već i veštog stila i funkcionalne kompozicije. U takvu postavku sasvim se lepo uklapa i završni pamflet o junacima našeg doba, ljudima od voska i loja, Borisu Papiću i Gojislavu Lojanici.