A od čega živim…

Od čega živim? – umjesto odgovora Damir Trogrlić zvani Vas, lagano klimajući glavom, ponovio je pitanje. Splitska Željezara, u kojoj je bio zaposlen, upala je u probleme i plaće jednostavno više nije bilo. “A od čega živim…”, ponovio je još jednom i zapravo kazao da je riječima nemoguće artikulirati egzistencijalni užas u kojem se našao zajedno sa svojih 460 kolega.

Prema najnovijim sindikalnim podacima, između 18 i 25 tisuća radnika radi a ne dobiva plaće. Simbol patnje, ali jednako tako i ponosnog štrajka, svakako su radnice Kamenskog. Njihova agonija trajala je osam mjeseci. Osam mjeseci rada bez kune plaće. Tvrtka Kamensko otišla je u stečaj, a radnice na burzu. Govore kako ih stečajni upravitelj uvjerava da će im biti plaćena posljednja dva mjeseca koja su radile dok je tvrtka bila u stečaju, a one kažu da su više umorne od vjerovanja.

Rad bez plaće

“Govorili su da će nam to platiti, a onda smo od toga dobili samo 500 kuna prije nekih deset dana. Eto, to je sve što su nam platili za osam mjesec rada”, ogorčena je četrdesetšestogodišnja Danica Sabljak koja je dvadeset godina radila u ovoj uništenoj tekstilnoj tvornici. “Kako živim?” ponovila je Danica Sabljak pitanje na identičan način kao i Damir Trogrlić Vas. Ni njoj nije jasno kako uspijeva prehraniti sebe i svog dvadesetjednogodišnjeg sina koji je također bez posla.

“Puno je tvrtki koje ne izvršavaju obaveze prema svojim radnicima. Najveće su svakako Industrogradnja, Trimot iz Imotskog, koji se bavi tekstilom, i Adriahem iz Kaštela, tvrtka koja spada u kemijsku industriju. To su velike tvrtke s velikim brojem zaposlenih, a plaće im kasne mjesecima”, kaže predsjednik Hrvatske udruge sindikata Ozren Matijašević.

Brojka od 70.000 ljudi koji rade a ne dobivaju plaću, s kojom se baratalo u javnosti, ipak je netočna. Tu brojku sačinjavaju i radnici čije tvrtke za njih nisu uplaćivale mirovinske i zdravstvene doprinose.

“S Vladom smo prošlog tjedna usuglasili nekoliko mjera koje bi mogle utjecati na pad ove brojke, a to su da se za nelikvidne tvrtke ubrza procedura pokretanja stečaja, te se tako spriječi daljnja nelikvidnost, da se donese zakon koji će onemogućavati da dužnici, prije nego plate stare dugove u tvrtkama čiji su bili vlasnici, otvore nove tvrtke, te da se radnicima omogući da imaju uvid u to uplaćuju li im uredno njihovi poslodavci mirovinske i druge doprinose”, nabrojao je Matijašević mjere koje bi, kako kaže, trebale uvesti red na tržištu. Dodaje da bi trebalo organizirati jamstveni fond za poduzeća koja upadnu u probleme s isplatama plaća, premda ni sam u cijelosti ne zna kako bi on trebao funkcionirati.

Preživjeti 1. maj

“Na izmaku sam! Ne mogu više! Režije ne plaćam, uskoro će me isključiti. Ne znam ni sama kako dalje. Za sada se nekako uspijevamo prehraniti. Dobijem s burze tisuću kuna, a pomogne mi i sestrična, ali ne mogu više ovako”, govori Danica Sabljak.

I splitska Željezara i Kamensko otišli su u stečaj, čime je agonija njihovih radnika nestala s malih ekrana i s novinskih stranica. Prestala je biti atraktivna medijska roba, sad je ponovo samo njihova užasna svakodnevica.

“Više nas nitko ne doživljava. Kucamo i molimo za pomoć na svim vratima, ali ni jedna se više ne otvaraju”, očajna je Danica.

U nedjelju je 1. maj. Ona kaže da ga neće slaviti, da će i taj dan ostati doma i nekako ga preživjeti sa svojim sinom. Preživjeti.