Centar Cvjetni je kvazi-javni prostor

Foto: Jovica Drobnjak

Knjiga “Urbano društvo na početku 21. stoljeća” sociologa Ognjena Čaldarovića, redovitog profesora na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, nije mogla doći u boljem trenutku. Njezina je aktualnost višestruka: na kritički način progovara o urbanoj svakodnevnici našeg tranzicijskog društva, gradovima kao poprištima kaotičnog razvoja, privatizaciji javnih prostora, problemima korporacijske izgradnje… Dio knjige posvećen je Zagrebu, njegovoj revitalizaciji u sjeni kontroverznog projekta Cvjetni prolaz, što je, između ostalog, bio povod za ovaj razgovor.

S kakvim se dilemama danas suočava hrvatsko urbano društvo?

– Na prijelazu ovog stoljeća znanstvenica Saskia Sassen razvila je teoriju o globalnom gradu. Po njoj su najveći gradovi – New York, Tokio, London – važniji od država u kojima se nalaze. Teoretičar informatičkog društva Manuel Castells govori o povezivanju i globalnom kretanju kapitala koji naziva prostorom tokova, za razliku od prostora mjesta u kojima ljudi žive. “Prostori mjesta” su, primjerice, zagrebački kvartovi Utrina, Siget, Centar, jer u njima obitavamo. Mi samo općenito i načelno živimo u Zagrebu. Dileme se svode na pojačavanje razlike između bogatih i siromašnih u velikim urbanim centrima. To je teorija dualnoga grada: onih uključenih i bogatih naspram isključenih koji, recimo, nemaju priključak na internet, ali ni pristup urbanim resursima. Kod nas 20 do 25 posto ukupnog stanovništva živi u Zagrebu. Još nismo dosegli Budimpeštu u kojoj živi 40 posto stanovništva Mađarske.

Što se tiče problematike reguliranja urbanog rasta, nije došlo do umanjivanja razlike između razvijenijih i nerazvijenijih područja. Gradovi poput Splita i Zagreba su nastavili rasti. Sreća je, pak, da imamo gradove kao što su Zadar, Šibenik, Pula i Rijeka, koji na neki način pravilnije raspoređuju tu brojku. Razvijaju se elementi kooperacije i konflikta, pa su možda Splićani zavidni Zagrebu. Istraživanja na svjetskoj razini su pokazala da što je veći grad, to je veći i obrt kapitala.

Zagreb – nakupina objekata

U uvodu knjige pišete da su naši gradovi poprišta sve kaotičnijeg razvoja i da nam preostaju samo kritika i djelovanje. Na primjeru Varšavske ulice i Cvjetnog prolaza bilo je i kritike i prosvjednog djelovanja, no ništa od toga nije urodilo promjenom, već je, nažalost, pobijedio diktat kapitala. Zašto?

– Promijenio se način urbanističkog planiranja. Od generalnog, detaljnog i provedbenog planiranja grad se sve više razvija kao nakupina posebnih objekata što se grade prema situacijskim okolnostima, odnosno onoga što se naziva “projektno planiranje”. Pogledate li danas vizuru Zagreba, vidjet ćete da tu nema neke logike, grade se prvenstveno objekti koji reprezentiraju moć i ideju arhitekture i urbanizma. Nedefinirana je uloga privatnog poduzetnika, korporativnog investitora koji želi oploditi svoj kapital i novac. Strukturno nije dovoljno dobro utemeljena u postojećim zakonima, u smislu da se njegovi “apetiti” moraju zauzdati idejama javnog interesa. Ovako ispada da privatni poduzetnik koji želi investirati novac definira što je to javni interes, pa onda ispada da je interes svih građana Zagreba garaža ili tome slično.

Tomislav Horvatinčić je, dakle, u ime građana definirao vlastiti interes?

– On je na neki način samo jedan slučajni i prvi primjer, koji je po tadašnjem postupku formirao tim stručnjaka, a grad je dao dva-tri člana povjerenstva koji su samo razmatrali jedan projekt. Zašto Gradska skupština, Urbanistički zavod i tko god, nisu kazali da u Zagrebu imamo 25 interesantnih područja koja bi trebalo podvrgnuti procesu revitalizacije ili rehabilitacije ili šire, procesu urbane obnove? Onda bi potencijalni investitor mogao doći u Skupštinu i Zavod i reći da ima toliko i toliko sredstava te da želi revitalizirati nešto. Tada bi mu oni ponudili takvu mogućnost, ili ne bi, čime bi javni interes bio prodiskutiran. Dakle, čuo bi se glas građana, predstavnici Gradske skupštine bi izrazili svoje stavove, nešto bi se izglasalo, jer postoji zakon na koji bi se način neki investitor mogao uklopiti u cijelu priču. A ne da investitor kaže ja hoću baš tu graditi, nema veze koje je to mjesto.

Na primjeru Cvjetnog prolaza vidljivo je i da grad ne mari za svoju prošlost?

– Za potrebe gradnje Cvjetnog srušene su kuća u kojoj je rođen pjesnik Vladimir Vidrić i susjedna zgrada, jer je Konzervatorski zavod, ili netko drugi, smatrao da nisu toliko vrijedne, pa su ih izvukli iz zaštite. Ako se na takav način razmišlja o prošlosti grada, onda se može čitav srušiti. Po čemu su te građevine lošije od ostalih zgrada, po čemu ne reprezentiraju Donji grad? To su bile dvije klasicističke zgrade koje su tipične za donjogradsku strukturu Zagreba, stare više od sto godina. Ključni element je da u procesu donošenja odluka grad mora definirati što je javni interes u njegovoj urbanoj obnovi. Kod nas još uopće ne postoji pojam revitalizacije ili rehabilitacije, nego postoji samo rekonstrukcija – rušenje staroga i izgradnja novoga.

Zaobiđena volja građana

Dakle, nepovratno je izgubljen javni prostor, odnosno Hoto grupa, na čelu s Horvatinčićem, svjesno je zavarala građane prodajući im iluziju o javnom prostoru, unatoč 55.000 glasova skupljenih u peticiji protiv projekta?

– To ilustrira da proces donošenja odluka u tom slučaju nije bio demokratski. Sigurno je došlo do zaobilaženja demokratske većine građana. Građani su bili protiv procedure, ljudi su osjetljivi na građevinsko nasljeđe, na povijesnu sredinu, i to je u redu. Desilo se samo to da se nešto rekonstruiralo: nešto se srušilo i napravilo se nešto drugo. Gdje su sada ti stanovnici kojima su sada poboljšani uvjeti života zbog urbane rehabilitacije? Gdje je interes grada za nekom urbanom obnovom? Dobili smo šoping-centar u centru, vrlo luksuzne stanove za prodaju bogatim ljudima i tu se stvara osnovica za gentrifikaciju, za pojavu dualnoga grada koji smo već spomenuli. Na neki način imate proizvodnju socijalne stratifikacije u gradu koji bi trebao biti javni prostor. Pitanje je koliko je taj šoping-centar bilo kakav javni prostor. On je kvazi-javni prostor i funkcionira samo dok radi, njegov cilj je da se potroši novac.

Kako komentirate izgradnju rampe za ulaz u garažu u Varšavskoj ulici?

– Kontradiktorna je ideja da se usred pješačke zone napravi mega-garaža komercijalnog, a ne javnog tipa. Ona će uvijek na sebe navlačiti promet, bez obzira na to koliko bila puna. Ljudi će dolaziti iz Velike Gorice i Zaprešića želeći se parkirati. Ne sjećam se postoji li primjer grada koji je usred pješačke zone počeo vraćati automobile. Tendencija je svih većih razvijenih sredina da se automobili stavljaju pred sve veće poteškoće ukoliko hoće u grad. Mislim da je tu napravljena najveća pogreška zato što će i Gundulićeva ulica izgubiti pješački karakter. Garaže se moraju graditi na širokom obodu centra; treba pojačati javni prijevoz, njega nikada nije dovoljno ni previše. Treba povećati mrežu prigradskih željeznica. To su strukturni problemi koji nisu bili promišljeni.

Kada su na otvorenju Cvjetnog neki od prosvjednika ušli u centar kako bi vidjeli gdje je prolaz do Gundulićeve na osnovu kojeg je projekt dobio dozvolu, zaštitari su ih napali. Pa u kojoj državi na svijetu to ima?

– To je taj kvazi-javni prostor koji funkcionira dok rade trgovine. Šoping-centri, restorani brze prehrane, benzinske crpke, to su sve prostori u kojima zapravo ne boravite, nego prolazite kroz njih. Zagreb nije dobar u opremanju javnih prostora: probajte naći na Trgu bana Jelačića jednu drvenu klupu da možete ugodno sjesti, umjesto na mramornu ploču. Snaga kapitala je bila jača od strane nevladinih udruga, iako su djelovale na pametan način, osvješćujući građanstvo o tome što je javni interes i koje su proceduralne pogreške napravljene. Živimo u tranzicijskom društvu, gdje je moć pojedinca koji je zaštićen kapitalom i političkim utjecajem jača od nevladinih udruga. Jednog dana će se i to promijeniti.

Diktatura kapitala

Pretvara li se čitav Zagreb u poslovni prostor?

– Na djelu je točkasto planiranje u gradu. Jedan neboder ovdje, drugi ondje, Hypo banka na Slavonskoj aveniji, City na Radničkoj cesti, zgrada Sunca; područje Trnja desetljećima čeka rekonstrukciju, ništa se još nije desilo. Ne razmišlja se o prioritetima, što je za revitalizaciju najpodobnije. Sve se pretvara u poslovni prostor, sve se mora naplatiti, grad time postaje manje društven, manje prijatan. Pogledajte Bogovićevu ulicu – ona je jedan ogroman kafić i ljudi vole tamo doći subotom, trebalo bi to malo razrijediti. Ljudi na zagrebačkoj špici traže simboličku participaciju.

Spominjete i korporacijsku izgradnju uslijed koje nestaju javnost i javni prostor. Ne provode li kapitalisti, u sprezi s lokalnom politikom, jedan oblik političke diktature?

– Naravno da to može imati oblik političke diktature, dakle vjerojatno je određeni broj ljudi nakupio dovoljno kapitala, a njegova je logika da se mora investirati kako bi se oplodio. Te zgrade ne mogu niknuti same od sebe, grade ih pojedinci koji su se obogatili na razne načine, za koje ja nisam stručnjak. Zato se i postavlja pitanje treba li nam toliko toga.

Kakva je veza između tipa vlasništva i urbanog planiranja?

– U socijalizmu je bilo društveno vlasništvo i bilo je privatno vlasništvo. Kada je država gradila, to je bilo neupitno, poput novih naselja u Novom Zagrebu. Kada je nestalo samorazumljivo društveno vlasništvo, pojavilo se privatno i pretežno državno vlasništvo u javnim poduzećima. Tu je nastao rasap u definiranju toga što je javni interes. Država je uvijek bila legitimni financijer, iza nje je bila nekakva procedura, možda rigidna i tvrda, ali su rezultati bili mnogo bolji od ove kaotične urbanizacije o kojoj govorimo.

Gradovi rastu doseljavanjem

Problem s uzurpacijom javnog prostora primjetan je u cijeloj Hrvatskoj. U tijeku je golfersko-apartmanska saga na Srđu, najavljuje se izgradnja gotovo pedeset golf terena u Hrvatskoj, primjerice onih u šibenskom kraju. Što će nam golf tereni? Kako je moguće da Hrvatska jedina na svijetu ima Zakon o golfu, koji je proglašen djelatnošću od posebnog državnog interesa?

– Zanemarujemo prirodne karakteristike i osnovice razvoja turizma. Imamo prirodne ljepote, čisto more, dobru hranu, gostoljubive domaćine. Država želi da se prilagodimo željama i potrebama turista koji će najviše potrošiti. To je priča o mega-marinama i golf terenima. Premala smo zemlja da bismo svoj teritorij pretvarali da bude vrlo sličan drugim teritorijima. Sve su destinacije postale slične jedna drugoj i nude slične stvari. I ja se pitam što će nam golf tereni. Mi mamo druge stvari: Kornate, nacionalne parkove, parkove prirode. Kod nas ne postoji dovoljno jaka zaštita prirodne osnovice za život. Trebali bismo još više teritorija izuzeti iz bilo kakvog razvoja. Prirodnost kao karakteristika razvoja turizma trebala bi biti naša glavna karakteristika, a ne elitni turizam s pripadajućom apartmanizacijom. Na djelu su diznifikacija i lasvegasizacija zemlje. Živimo u divljem kapitalizmu, nedovoljno reguliranom.

Koliko je rat utjecao na velike gradove, na njihovu današnju strukturu?

– Činjenica je da je rat doveo do prisilnih migracija, što se naziva etnizacija teritorija, posebno u Bosni i Hercegovini. To je vidljivo na primjeru kantona, što je u suvremenom dobu, kada govorimo o multikulturalizmu i kozmopolitskom karakteru grada, potpuno apsurdno. Došlo je do ruralizacije grada, seoski slojevi iz manjih naselja nahrupili su u Zagreb, čime je promijenjen karakter grada. Postoji nostalgija za nekakvim boljim vremenima, primjerice Zagrebom kao “belim gradom”, a sada su tu neki ljudi koji pljuju po ulici ili bacaju žvakaće. No, nemojte zaboraviti da neovisno o ratnim događanjima, svi gradovi rastu dvije trećine doseljavanjem, a samo jednom trećinom reprodukcijom unutar grada.

Ne mislite li da je izostala veća podrška struke, recimo urbanista i arhitekata, u sprečavanju kaotične urbanizacije na primjeru Cvjetnog prolaza?

– Mislim da se dosta intelektualaca angažiralo u tome, pa i struke koje ste naveli. No, bilo je i onih koji su taj projekt podržavali s tezom da svaka generacija ima pravo ostaviti nešto za budućnost. Privatno je pravo svakog pojedinca koliko će se i na koji način angažirati. Osobno sam držao izlaganja, objavio sam neke tekstove o tome, fizički sam bio prisutan i na nekim prosvjedima. Podsjećam da je ukupna moć nevladinih udruga i ostalih puno manja nego što je to moć, primjerice, grada i privatnog kapitala.