Cilj pothvata – protjerivanje Srba

Suština prvostupanjske presude Haškog tribunala hrvatskim generalima, čiju analizu “Novosti” donose u ovom tekstu, mogla bi se sažeti u nekoliko rečenica. Pripadnici hrvatskog političkog i vojnog vrha odlučili su trajno protjerati većinu krajiških Srba. Plan je izvršen granatiranjem civilnih meta tijekom operacije “Oluja”, čime je stanovništvo gradova zastrašivanjem natjerano u bijeg. Predvidive posljedice protjerivanja bile su palež, pljačka, ubojstva i maltretiranje preostalih Srba u tjednima nakon “Oluje”, što su odgovorni poticali nekažnjavanjem počinitelja. Istovremeno su doneseni diskriminirajući propisi koji priječe povratak Srba, a Hrvatima omogućuju da zaposjednu njihove kuće. General Ivan Čermak nije u tome sudjelovao, dok su generali Ante Gotovina i Mladen Markač krivi jer su sudjelovali u pripremi takve vojne operacije, u granatiranju civilnih ciljeva, a zatim u nesprječavanju, a Markač i u prikrivanju zločina.

Centralno mjesto u presudi zauzima tvrdnja da su Gotovina i Markač bili članovi udruženog zločinačkog pothvata (UZP), kojem je na čelu bio predsjednik države i vrhovni vojni zapovjednik Franjo Tuđman, a čiji je cilj bilo trajno protjerivanje krajiških Srba. Logika presude funkcionira tako da se postojanje plana za protjerivanje izvodi iz Brijunskog sastanka, održanog četiri dana prije “Oluje”. Zatim se neselektivno granatiranje uzima kao način izvršenja pothvata, dok je usvajanje diskriminirajućih propisa dokaz da je protjerivanje trebalo biti trajno. Sami zločini počinjeni nakon “Oluje” nisu kvalificirani kao cilj UZP-a, već kao “prirodna i predvidljiva posljedica” njegova izvršenja. Budući da su članovi UZP-a bili svjesni da će protjerivanje većine civila dovesti do uništavanja imovine i zločina nad preostalim civilima, kaže logika presude, snose odgovornost i za te događaje.

Detaljna analiza dokaza

To je, ukratko, priča čiju istinitost presuda Sudskog vijeća, koje su činili suci Alphons Orie, Elizabeth Gwaunza i Uldis Kinis, utvrđuje na gotovo 1.400 stranica. Približno 1.000 stranica bavi se činjenicama o zločinima, od čega oko 500 obrađuje ubojstva, uništavanje i pljačku imovine, nehumana djela i okrutna postupanja u ukupno 14 općina, a nekih 300 stranica posvećeno je granatiranju Knina, Benkovca, Gračaca, Obrovca, Donjeg Lapca i Strmice, te deportacijama i prisilnom premještanju stanovništva.

Tekst presude ostavlja snažan dojam detaljne analize predočenih dokaza, u kojoj su sva svjedočenja i dokumenti oprezno odvagani prije nego što će biti uvaženi kao činjenice, dok su situacije o kojima nije bilo dovoljno informacija isključivane iz daljnjeg razmatranja. Primjerice, Sud je nakon detaljne analize granatiranja Donjeg Lapca i Strmice oba slučaja zanemario, jer se nije izvan svake sumnje moglo zaključiti da je granatiranje bilo usmjereno na civile. No dokazano neselektivno granatiranje preostala četiri grada, pokazat će se u drugom dijelu presude, imat će ključno mjesto u osudi Gotovine i Markača.

Posljednjih 400 stranica presude razmatra odgovornost optuženih za utvrđene zločine, a počinje ispitivanjem teze Tužiteljstva o UZP-u s ciljem trajnog uklanjanja Srba. Dokazi za postojanje UZP-a također su oprezno vagani, počevši od Brijunskih transkripata, preko različitih izjava Tuđmana i drugih dužnosnika, do politika prema Srbima nakon “Oluje”. UZP se, potvrdilo je Vijeće, provodio najkasnije od srpnja do kraja rujna 1995. godine, a plan da se Srbi trajno i prisilno odstrane kristalizirao se na Brijunskom sastanku 31. srpnja, da bi u kolovozu i rujnu ušao u punu primjenu.

Sudskom je vijeću prilikom detaljne analize Brijunskog sastanka bilo jasno da su njegovi sudionici – Tuđman i njegov sin Miroslav, ministar obrane Gojko Šušak, generali Zvonimir Červenko, Ante Gotovina, Mladen Markač, Davor Domazet, Mirko Norac i drugi članovi vojnog vrha – najvećim dijelom razgovarali o vojnim aspektima predstojeće operacije, pa je trebalo razlučiti koje se od brojnih referenci na Srbe odnose na vojsku, a koje na civilno stanovništvo.

Brijunski sastanak

Iz transkripata je vidljivo da operacija nije do Brijuna bila do kraja definirana i da će baš tada, uz najveći doprinos Tuđmana, dobiti konačan oblik. Primjerice, prilikom razmatranja vojne situacije, Domazet je isprva predložio da se neprijatelja zaokruži. Na to je Tuđman odgovorio da njegov plan ne ostavlja Srbima mogućnost izlaska već ih prisiljava na borbu, što će rezultirati i većim gubicima za Hrvatsku. Po njemu, Srbi su već bili demoralizirani i djelomično su se povlačili iz Knina, pa je trebalo razmotriti mogućnost da im se ostavi izlaz. Nadalje, ustvrdio je da će opća ofenziva uzrokovati porast panike u Kninu, pa dodao da bi određene snage trebalo usmjeriti direktno na Knin, podsjetivši koliko je mnogo hrvatskih sela i gradova razoreno, a da to još uvijek nije situacija u Kninu.

Rekao je da bi protunapad iz Knina dao Hrvatskoj opravdanje za artiljerijski napad, za potpunu demoralizaciju. Na to mu je Gotovina odgovorio da HV potpuno kontrolira Knin te da ga, u slučaju zapovijedi, može kompletno srušiti za nekoliko sati. Tuđman je još jednom naglasio važnost ostavljanja izlaza za civile jer će, kada krenu njihove kolone, krenuti i vojska, pa će psihološki djelovati jedni na druge. Gotovina je dodao da već postoji veliko iseljavanje civila iz Knina, pa će, nastavi li se hrvatski pritisak, ostati samo oni koji ne mogu otići. Ostavljanje otvorenog puta spomenuto je i nakon što je Norac predložio brzo zatvaranje pravca prema Lapcu, na što ga je Miroslav Tuđman upozorio da Srbima treba dati vremena za povlačenje. Kada se govorilo o potrebi uštede municije, Franjo Tuđman kazao je da bi, kada bi je imali dovoljno, i on bio za to da najprije sve unište granatiranjem, pa da onda krenu. Na jednom mjestu kasnije spomenuo je i da Gotovina, kada vidi kakva je situacija u Kninu, pomogne u razaranju jednog dijela i po mogućnosti uđe.

U nastavku sastanka Miroslav Tuđman predložio je emitiranje radio-poruka s pravcima koji su otvoreni za izvlačenje, a Franjo Tuđman preformulaciju po kojoj se civili povlače tim i tim putovima. Kada je Šušak predložio bacanje letaka s pravcima za izvlačenje kako bi se izazvala “duplo veća” pomutnja, Tuđman je rekao da ih treba formulirati tako da se Srbi već povlače, a da ih Hrvatska poziva da se ne trebaju povlačiti. Dodao je da im se na taj način daje put, a jamče tobože građanska prava.

Pritisak na civile

Na suđenju je Tuđmanov ministar vanjskih poslova Mate Granić svjedočio kako mu je Tuđman na dan Brijunskog sastanka telefonski rekao da će učiniti sve da poštuje civile i da će to prenijeti Šušku i vojnicima. Doista, 2. kolovoza visoki vojni dužnosnici, među kojima su bili Gotovina i Markač, sastali su se sa Šuškom, koji im je kazao da vojna policija mora biti energičnija u sprječavanju svih prijestupa, a da zapovjednici moraju zabraniti svako nekontrolirano ponašanje, kao što su palež i pljačka, te da treba spriječiti da se heroje Domovinskog rata odvede na sud. Postojanje ovakvih upozorenja navest će Sudsko vijeće da utvrdi kako takvi zločini nisu bili dio cilja UZP-a, no ono će ipak zaključiti da su članovi UZP-a morali biti svjesni da će njihov plan do toga prirodno dovesti.

Na Brijunima je Tuđman rekao i da treba nanijeti takve udarce da “Srbi praktično nestanu”, što su mnogi hrvatski mediji nakon izricanja presude citirali kao jednu od njegovih najspornijih izjava. No zanimljivo je da je Sudsko vijeće utvrdilo da se ta izjava nije odnosila na civile, već na vojne snage. Ipak, za niz drugih gore spomenutih izjava Vijeće je utvrdilo da su se odnosile primarno na civile i da su sudionici sastanka, uključujući i Gotovinu, razgovarali o tome kako da im otvore putove i natjeraju ih na odlazak.

Granić je u svojem svjedočenju govorio kako je Hrvatska koridorima za izvlačenje htjela izbjeći civilne žrtve, no Sud mu nije povjerovao, jer je zaključio da na Brijunima uopće nije bilo govora o provođenju operacije tako da se izbjegne ili minimalizira utjecaj na civile. Upravo suprotno, govorilo se o upotrebi topništva za demoralizaciju, o održavanju pritiska na njih, o ukazivanju na putove povlačenja dok ih se tobože poziva na ostanak. Vijeće je utvrdilo da je spominjanje civila bilo u smislu istjerivanja i da je iz sastanka jasno da su akteri bili svjesni teške situacije krajiških Srba, koje s malo truda mogu prisiliti na odlazak.

Razgovor s Radićem

Kao što će se vidjeti u nastavku presude, granatiranje gradova, za što je Sudsko vijeće utvrdilo da je bilo usmjereno i na civilne ciljeve, bit će drugi ključan moment za osudu Gotovine i Markača, jer je ono bilo način na koji su članovi UZP-a civile natjerali na bijeg. No osim ovoga, Sud je razmatrao i druge dokaze o postojanju UZP-a, a koji govore o tome da je protjerivanje trebalo biti trajnog karaktera. Oni se odnose na politiku prema povratku Srba, na zakone o njihovoj imovini i na politiku istraživanja zločina.

O Tuđmanovoj politici prema povratku svjedočio je bivši američki ambasador Peter Galbraith, koji se s njime i njegovim dužnosnicima svakodnevno sastajao. Sudu je kazao da je Tuđman odobravao transfere stanovništva, pa je po Galbraithu poziv Srbima da ostanu bio usmjeren Zapadu, a prava namjera bila je etničko čišćenje. Osim toga, Galbraithu i jednom američkom kongresmenu Tuđman je nakon “Oluje” kazao da se Srbi ne mogu vratiti, a američkom dužnosniku Richardu Holbrookeu rekao je da će biti zadovoljan ako ih se vrati deset posto.

Vijeće je ispitivalo i Tuđmanove javne izjave, kada je govorio da ne treba rušiti srpske kuće, jer su one sada hrvatsko vlasništvo, tvrdio da će one biti korištene za prihvat hrvatskih prognanika te izjavljivao da su Srbi otišli u par dana kao da ih nikada nije ni bilo i da se njihov povratak ne može dopustiti. Citirani su dijelovi razgovora između Tuđmana i tadašnjeg ministra obnove Jure Radića, gdje oni govore o tome kako je paljenje kuća loše, jer u njih treba naseliti Hrvate iz drugih dijelova zemlje, BiH i dijaspore, i to tako da Srba bude manje od deset posto na tim područjima. U to je trebala biti uključena i vojska, pa je Radić kao prvi korak ka repopulaciji ovih područja predložio preseljenje članova HV-a s obiteljima u napuštene stanove JNA, a taj je plan predstavljen na sastanku na kojem je bio prisutan i Gotovina. Paleži su se Tuđman i ostali jasno protivili, ali uvijek u kontekstu ideje da se u objekte nasele Hrvati.

Tuđman ključni član

Potom je Vijeće razmotrilo zakone o oduzimanju imovine. Tuđman je na sastanku vrha HDZ-a u kolovozu 1995. predložio da se imovina može oduzeti svakome tko je otišao u “Oluji” ukoliko se u roku od mjesec dana ne vrati u Hrvatsku, nakon čega je Vlada usvojila Uredbu o privremenom oduzimanju određene imovine, koju je Radić tom prilikom opisao kao “historijski dokument koji odlučuje o demografskoj budućnosti oslobođenih područja”. Oduzeta imovina mogla se dodijeliti hrvatskim prognanicima, invalidima rata i obiteljima poginulih branitelja, o čemu su odlučivale lokalne komisije pod Radićevim nadzorom. Kada je u rujnu uredba pretočena u zakon, rok je sa 30 ipak produžen na 90 dana, a početkom 1996. i potpuno uklonjen. Galbraith je svjedočio da je do toga došlo tek nakon snažnog međunarodnog pritiska, pa čak i američke prijetnje sankcijama. No Tuđmanove vlasti donijele su i zakonsku odredbu koja je naseljenicima omogućavala da nakon deset godina korištenja mogu steći vlasništvo nad srpskim objektima, što je ukinula tek SDP-ova vlada 2000. godine. Vijeće je stoga je zaključilo da je motivacija ovih propisa bila otežavanje povratka i da je deportacija Srba, provedena u “Oluji”, trebala imati trajan karakter.

Ispitujući, pak, istrage koje je hrvatsko pravosuđe poduzimalo o zločinima nakon “Oluje”, Vijeće je utvrdilo da ih je bilo, a da se njihova manjkavost dijelom može pripisati kadrovskim i tehničkim okolnostima. Iako su dokazani i slučajevi kočenja istraga i preblagih kazni, Vijeće nije izvelo zaključak da su vlasti provodile i politiku neistraživanja zločina nad Srbima.

Kao što smo naveli na početku, logika presude kretala se od brijunskog plana o protjerivanju Srba, preko neselektivnog granatiranja kojim su civili natjerani u bijeg, do politika i zakona iz kojih je vidljivo da je protjerivanje trebalo biti trajno. Zanimljivo je da je Gotovinina obrana u određenim fazama postupka čak pokušavala uvjeriti Sud da Srbi koji su napustili Krajinu nisu bili hrvatski građani, već građani neprijateljske Republike Srpske Krajine, pa je, pozivajući se na etiopski slučaj, tvrdila da je njihovo protjerivanje bilo dopušteno međunarodnim pravom. No Sud je takav argument odbacio.

Vijeće je utvrdilo da je ključni član UZP-a bio Franjo Tuđman, koji je angažirao dijelove hrvatskog političkog i vojnog aparata radi realizacije svojih ideja. Okupio je grupu ljudi – između ostalih Šuška, Červenka i Radića – koji su s njime radili na postizanju cilja UZP-a.

Uloga Gotovine i Markača

Pri kraju presude, Vijeće je utvrđivalo odgovornost Gotovine, Čermaka i Markača. Budući da su Gotovina i Markač bili na Brijunskom sastanku, a nakon toga izdali naredbe o nezakonitom granatiranju koje je obuhvatilo i civilne ciljeve, smatra ih se članovima UZP-a.

Vijeće nije utvrdilo da su njih dvojica, kako je stajalo u optužnici, doprinijeli i kreiranju politika na kojima su se temeljile akcije protiv Srba. No utvrdilo je da je Gotovina značajno pridonio provođenju UZP-a naredivši nezakonito granatiranje Benkovca, Knina i Obrovca, a Markač naredivši nezakonito granatiranje Gračaca. Utvrdilo je da je Gotovina bio svjestan raširenog i sistematičnog napada na civile na terenu, što je dokazano iz svjedočenja stranih promatrača koji su ga na to upozoravali, iz izvještaja podređenih koje je dobivao, kao i iz njegovih vlastitih naredbi za discipliniranje vojske. Unatoč tim naredbama, Vijeće je zaključilo da njegov napor da se počinioci izoliraju i kazne nije bio adekvatan, čime je propustio spriječiti daljnja počinjenja.

Markačeva uloga tu je bila još izravnija jer je utvrđeno da je osobno bio u Gračacu i Donjem Lapcu, gdje je njegova Specijalna policija počinila zločine, te da je sudjelovao u prikrivanju zločina u Gruborima i Ramljanima, čime je stvarao atmosferu nekažnjavanja koja je ohrabrivala počinitelje.

Ne ulazeći u ovom prikazu u kvalifikaciju djela i odmjeravanje visine kazni, kao pravni laici možemo reći da smo stekli dojam da se protjerivanje Srba kao cilj UZP-a teško može osporiti. Neselektivno granatiranje dokazano je i bez famoznih “topničkih dnevnika”, pa je upitno može li obrana ikakvim novim dokazima u žalbenom postupku oboriti ove ključne elemente prvostupanjske presude.

Namjerno gađali civile

Neselektivno granatiranje Knina, Benkovca, Obrovca i Gračaca dokazivano je pomoću artiljerijskih eksperata koji su utvrdili tehničke karakteristike i preciznost HV-ovog topništva.

Nakon toga, za svaki pojedini grad prikupljene su informacije od UN-ovih promatrača i drugih svjedoka o mjestima udara granata, koje su dobrim dijelom pogađale i civilne objekte. Potom se razmatralo jesu li ti objekti bili unutar tolerancije preciznosti HV-ova topništva. Ako jesu, utvrđeno je da nisu namjerno gađani, međutim, za velik broj pogođenih objekata utvrđeno je da su bili na toliko velikoj udaljenosti da nisu mogli biti pogođeni slučajno, već samo kao rezultat neselektivnog granatiranja. Stoga je Vijeće granatiranje tih gradova ocijenilo kao “raširen i sistematičan nezakoniti napad protiv civila”.

Teško da će Žalbeno vijeće rušiti koncept UZP-a

Koncept UZP-a u praksu Haškog tribunala uveden je 1999. u predmetu bosanskog Srbina Duška Tadića, i to u žalbenom postupku, što znači da je iluzija očekivati da bi Žalbeno vijeće rušilo sam koncept. Sudsko vijeće pozvalo se upravo na Tadićev predmet, u kojem je primijenjen koncept UZP-a u proširenoj formi, naime tako da obuhvaća i odgovornost za zločine koji su počinjeni mimo glavnog cilja UZP-a, i to kada su ih počinili oni koji sami nisu bili članovi UZP-a. U slučaju hrvatskih generala, cilj UZP-a je bio protjerivanje Srba, a ne i zločini počinjeni nakon “Oluje”. No po proširenom konceptu UZP-a, oni su morali biti svjesni da će se takvi zločini dogoditi kao prirodna i predvidiva posljedica izvršenja njihovog pothvata.