Crna prašina nad plodnom crvenicom

Na dva i pol hektara ledine nedaleko ravnokotarskih Biljana Donjih niknulo je 15-metarsko brdo od stotinu hiljada tona otpadne troske: na zaprepaštenje malobrojnih srpskih povratnika, lanjskog su maja kamioni zagrebačke MLM grupe iz 60 kilometara udaljene šibenske Tvornice elektroda i ferolegura (TEF) počeli dovoziti sitnu crnu prašinu, kameni agregat što preostane nakon prerade silikomangana.

Naime, već nekoliko godina Grad Šibenik pokušava više od 27 hektara atraktivnog zemljišta pogodnog za elitnu stambeno-poslovnu i turističku zonu očistiti od preko 800.000 tona troske i oko 40.000 kubika opasnog otpada iz ugaslog TEF-a. Sanacija, prije nekoliko godina nazvana “poslom stoljeća”, pretvorena je u sramotu – MLM grupa probila je sve rokove, pa je na brzinu oformljeno odlagalište kraj Biljana Donjih, u kraju s uvijek jakim vjetrovima, koji podižu oblake sitne crne prašine i raznose je na sve strane i nekoliko kilometara dalje.

Iako je odlagalište najavljeno kao privremeno, na godinu dana, posljednji je kamion stigao polovicom februara, pa se mještani pribojavaju da će nepoželjna troska u njihovom selu ostati mnogo dulje. Kako u mjestima oko odlagališta još nema pitke tekuće vode, nego se kišnica s krovova slijeva u gusterne, strahuju i za svoje zdravlje.

Život u smradu i prašini

– Ovaj će nam otrovni otpad i sunce skriti da nam ne izađe, ali to nikoga nije briga. Ovdje stalno puše, ili jugo ili bura, pa se oko nas razvija ta crna prašina. Poslije svake kiše nesnošljivo smrdi. Pijemo prljavu vodu s troskom, jer za kupovnu vode nemamo para. U vrtovima nam je povrće i voće zasuto tom prašinom koja se ne da isprati. Ni veš nemamo gdje osušiti, zamislite samo kako izgleda tek oprano rublje nakon udara crne prašine – priča Ljubica Škorić, čija je kuća preko puta umjetnog brda. Otpad, istovaren u najbližem susjedstvu, dobrim joj je dijelom zaklonio pogled na prelijepi krajolik Ravnih kotara.

– Nitko nas ništa nije pitao. Samo su nam rekli da će ovdje biti privremeno skladište. Ali ovo nije skladište, nego brdo otrovnog otpada koji nam zagorčava život. Pokušavali smo se udružiti, ali ne vrijedi, jači je netko odozgo; mi smo ionako samo srpski povratnici koji nikoga ne zanimaju – ogorčeno dodaje Ljubica.

U tri su navrata na teren izašli i inspektori Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, koji su ustvrdili kako se ne radi o opasnom otpadu, nego o zamjenskom kamenom agregatu, prema analizama pogodnom za upotrebu u graditeljstvu. Po zakonu, naime, troska je građevinski materijal izjednačen s pijeskom, šljunkom i sličnim materijalima, čije odlaganje ne podliježe odredbama Zakona o zašiti okoliša.

Međutim, stanovnici ovog kraja ne vjeruju tim analizama: ako je doista riječ o bezopasnim kamenim ostacima, zašto je deponij tako daleko od izvorišta, nekoliko općina udaljen od Šibenika? S druge strane, zašto je, jer ipak se radi o odlagalištu otpada, u centru naseljenog mjesta, a ne negdje u zabačenim dijelovima, daleko od kuća i ljudi? Isto se pitaju i mještani susjednih sela Nadina i Škabrnje.

– Zašto su to baš nama uvalili, kao da na šibenskom području nije bilo dovoljno mjesta? – nejasno je načelniku Škabrnje Luki Škari.

Posebno su zabrinuti mještani kilometar-dva udaljenog Nadina, najekološkijega hrvatskog mjesta, s najvišim brojem poljoprivrednih ekoproizvođača koji su dosegli evropsku razinu.

– Državna inspekcija laže da nije otrovno, mi imamo dokaz da jest: poslali smo uzorke vode u laboratorij zadarskog Doma zdravlja. Rezultati su zastrašujući, dobili smo jasno obrazloženje da voda nije zdravstveno ispravna za piće – kaže Šime Odžaković, predstavnik Zbora mještana Nadina. Sa svojim su buntom upoznali i upravu Benkovca, koja je najavila da će započeti mjerenja kakvoće zraka, kakva je svojedobno provodio i šibenski TEF.

Direktor tvornice u sanaciji Krešimir Šakić istakao je da je nekoliko stručnih analiza i mjerenja pokazalo da troska nije opasna.

– Nema razloga za brigu – poručio je Šakić Ravnokotarcima.

Analize je radio i Institut “Ruđer Bošković”, zaključivši da je troska opasna koliko i vapnenac: problem je u tome što ružno izgleda, iako je posve neškodljiva, tvrde.

Otpisani kraj

Šimi Odžakoviću nije jasno zašto je troska proglašena najvećim ekološkim problemom Šibenika ako nije opasna po zdravlje.

– Pozivam sve koji tvrde da otpadna troska nije otrovna da dođu do nas, napiju se vode i pojedu nešto iz naših vrtova. Mi častimo! – nudi Odžaković.

– Na osnovi nezavisne analize koju su zatražili sami građani, utvrđeno je da uzorak vode nije bakteriološki ispravan za piće, a ljudima se serviralo da voda nije opasna po zdravlje. Kemijska struka će reći da troska sama po sebi nije kancerogena, ali i da ništa previše nije dobro, pogotovo u količinama s kojima su zasuti stanovnici Ravnih kotara – tvrdi Linda Šušteršić iz udruge Eko Zadar. Dodaje kako su sve njihove inicijative da se pomogne ljudima iz Biljana Donjih, Nadina i Škabrnje završile pred zatvorenim vratima nadležnih institucija, koje su tvrdile da nisu odgovorne i da problem ne postoji.

– Svi su upoznati sa situacijom, ali nitko ništa ne zna i ne poduzima, a mali ljudi pate i nemaju drugog izbora nego živjeti kraj toga otrovnog otpada – kaže Linda Šušteršić.

– Narod je ovdje svašta proživio u posljednje dvije decenije. Ravni kotari spadaju među najljepše i najplodnije krajeve Hrvatske. Brdo otrovnog otpada ne ide nam u prilog: ovdašnji su ljudi puno uložili u proizvodnju vina po najvišim ekološkim standardima i boje se da će sada izgubiti sve certifikate koje su teško dobili i skupo platili. Nekome je u interesu da sve  uništi, da spriječi obnovu života u našim selima. Bavimo se i seoskim turizmom, ljudi iz inozemstva dive se našem kraju, a što će reći kada vide tu nakaradu od troske, slikati je i poslati razglednicu s pozdravom iz Ravnih kotara?! Samo je politika odlučila da se toliko troske odloži u Biljanama, mi smo ovdje otpisani kraj – kaže Šime Odžaković.

S obzirom na to da je MLM grupa sklopila ugovor s privatnim zakupcem, sve nadležne institucije negiraju svoju odgovornost. Osim toga, pitanje je je li Branko Ćupić, s kojim je ugovor sklopljen, doista vlasnik zemljišta? Naime, inspekcija Ministarstva zaštite okoliša ustvrdila je kako je riječ o ostalom šumskom zemljištu, koje je obično u vlasništvu Republike Hrvatske, a činjenica da su nesređene zemljišne knjige među gorućim problemima Ravnih kotara, samo povećava sumnju.

Unatrag nekoliko godina Grad Benkovac, na čelu s gradonačelnikom Brankom Kutijom, raspisuje natječaje za zakup zemljišta čiji su korisnici pokoljenjima bili mještani srpske nacionalnosti, koji sada ne mogu obrađivati svoju zemlju jer je dana u zakup drugim korisnicima.

– Na tom zemljištu nije bilo sređeno vlasništvo. Ali sve je na brzinu riješeno i zaglađeno, kao i uvijek kada treba nekom jačem, dok mi, povratnici koji ovdje živimo, nikako ne možemo srediti vlasničke odnose – kaže Ljubica Škorić.

“Ovo je hrvatski prostor!”

Da Biljane Donje nisu mjesto poželjno samo za deponij Sadika Čolića, vlasnika MLM grupe, nego i za političke strukture, dokazuje i Prostorni plan Zadarske županije i Grada Benkovca, po kojem je 49 hektara ovog povratničkog sela određeno kao lokacija budućeg centra za gospodarenje otpadom. Na pitanje zašto se centralno odlagalište otpada planira graditi upravo na području gdje je većinsko stanovništvo srpske nacionalnosti, zadarski župan Stipe Zrilić oštro je odgovorio da su Biljane Donje hrvatski prostor i da se silno vara svatko tko misli da je to srpski prostor.

– Jednako nam je stalo do Biljana Donjih i zdravlja njegovih žitelja kao i do Zadra, Nina i svih drugih prostora u županiji – tvrdi Zrilić, iako ga praksa demantira. U susjednom selu Biljanama Gornjim, u užoj naseljenoj zoni, već je podignut centar za sabiranje i preradu životinjskog otpada, što najbolje govori kako se tretiraju povratnička mjesta.

Isto tako, mimo odredbi Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina (kojima se na područjima nastanjenima nacionalnim manjinama izričito zabranjuje poduzimanje mjera koje mijenjaju omjer stanovništva i koje su usmjerene na otežavanje ostvarivanja ili ograničavanja prava i sloboda pripadnika manjina), u selu s autohtonim srpskim, pravoslavnim stanovništvom, planira se gradnja ženskog benediktinskog samostana. Da su radovi već počeli, svjedoči i križ podignut u centru Biljana Donjih, na mjestu gdje će biti novi samostan. Nepotvrđene su informacije da će u seoskom središtu biti i centar za ovisnike o drogama.

Svi ovi problemi uvelike otežavaju povratak i čine neodrživim život u nekad najvećem  naselju Benkovca, u kojem je prema popisu iz 1991. od ukupno 1.051 žitelja 1.020 bilo srpske nacionalnosti; do 2007. u Biljane Donje vratilo se samo tridesetak mještana, dok je broj onih koji su podigli hrvatske dokumente bio 231.

Vlasnik MLM grupe: Riješit ćemo problem

Iako će uskoro proći godina dana otkako je troska dovezena, nema izgleda da će je MLM grupa uskoro odvesti, kao što je bilo obećano. Vlasnik MLM grupe Sadik Čolić ističe da su rokovi prolongirani, no da se intenzivno radi na tome da do kraja godine troska kao sekundarna sirovina bude premještena na svoju konačnu adresu.

– Nastojimo problem riješiti iz dva razloga: ekonomskog, da troska ne stoji neiskorištena, i ekološkog, zbog čega je uz ostalo i maknuta iz Šibenika – priznaje Čolić.

– Sigurno smo mogli naći i bolje rješenje, ali imali smo malo vremena i teško je bilo naći adekvatan prostor. Morali smo trosku maknuti iz Šibenika i odlučili smo se za Biljane Donje, bliže konačnom odredištu troske, Luci Gaženica, gdje će biti upotrijebljena kao građevinski materijal. MLM grupa ima dobar odnos s mještanima Biljana Donjih, jer smo im asfaltirali cestu koju nikada nisu imali – napominje na kraju.

Ogorčeni mještani Biljana Donjih vlasniku MLM grupe odgovaraju da ju je asfaltirao za svoje potrebe: njima ionako ne treba cesta koja će im dovoziti ono što im truje život.