Danci znaju tko je kriv

Nakon 16 godina šutnje, danski je vojnik ispričao kako je sa svojim kolegama, kao dio misije UN-a, bio nijemi svjedok ubistva devetero hendikepiranih srpskih civila u osnovnoj školi u Dvoru, dan nakon službenog završetka “Oluje”, 8. avgusta. Danski vojnici, vjerojatno mučeni savješću, ispričali su televiziji BT svoje viđenje tog događaja.

Egzekucija nemoćnih civila, koji su bili u kolicima ili na štakama, odvijala se samo nekoliko metara od 200 danskih vojnika koji su, pod punom ratnom spremom, bili stacionirani na školskom nogometnom igralištu. Dvojica su bila na krovu škole, dvojica u obližnjem bunkeru, dok je 30 Danaca bilo zapadno od škole. Kako navode, primijetili su 12 vojnika u maskirnim uniformama, bez oznake kojoj vojsci pripadaju, kako ulaze u školu. Naoružani granatama i automatskim oružjem, poredali su devetero psihički i fizički hendikepiranih ljudi i poubijali ih. Pokolj je trajao 15 minuta, a danski mirotvorci, iako su imali pravo da interveniraju i, po riječima tadašnjeg višeg narednika Jana Vela Dorfa, čak pobiju počinioce zločina, nisu reagirali jer su imali naređenje da samo promatraju.

Odsječeni od svijeta

Inače, nesrećna grupa psihičkih bolesnika i invalida evakuirana je iz staračkog doma u Petrinji i izbjegličkom kolonom dopremljena do Dvora, gdje je ostavljena uz UNPROFOR-ov kamp u nadi da će tu biti zaštićena.

Nakon izvještaja danske televizije, u hrvatskim medijima postavilo se pitanje kojoj su vojsci pripadali masakrirani muškarci, aludirajući na to da su smaknuće izvršile “krajiške paravojne formacije”. Žarko Puhovski ističe da su se u tom trenutku u Dvoru srele tri vojske: srpska u povlačenju, hrvatska i bošnjačka. Pripadnici Druge gardijske brigade HV-a, koja je djelovala na tom području, tvrde da je hrvatska vojska u Dvor ušla tek 9. avgusta.

Atif Dudaković, bivši general Armije BiH i ratni komandant Petog korpusa, čije su jedinice na nekoliko mjesta prekinule izbjegličku kolonu na Žirovačkoj cesti prema Dvoru i ostavile iza sebe masakr, ističe da je to što se danas dešava braniteljima Hrvatske i BiH žalosno do bola.

– Odjednom te razne priče, snimci, mirotvorci, kao da ne znaju kakav je ovdje rat bio – kaže Dudaković.

Svjedočenje iz Danske nije prva vijest o ovom masakru. Prvi put o stradanjima u Dvoru, uključujući i događaje u školi, pisale su 19. decembra 1996. holandske novine “Het Parool”. U tom članku holandski istoričari Jan Balast i Jan Blau, specijalizirani za bivšu Jugoslaviju, iznijeli su nepoznate detalje o pokoljima počinjenima 1995. od strane HV-a nad stotinama srpskih izbjeglica. Kako u članku piše, u hrvatskom selu Dvor, 7. avgusta 1995. poubijano je više od dvije stotine srpskih izbjeglica od strane HV-a. Neka tijela svjedoci su vidjeli u parku, čije su izjave potvrđene i od strane visokih funkcionera UN-a, koji su se u vrijeme hrvatske akcije nalazili na zadatku. “Ja znam da je u dvorskom parku počinjen pokolj nad nemoćnim izbjeglicama”, izjavila je “Het Paroolu” Stefani Bond, zadužena za humanitarne poslove u tadašnjem UN-ovom Sektoru sjever, stacioniranom u Topuskom.

U istom članku Jan Vel Dorf izjavljuje da su i neuniformirane osobe srpskim izbjeglicama pucale u glavu, te da su Danci kasnije pronašli četvero ubijenih invalida u školi u Dvoru. Poručnik Moesgrad, zamjenik komandanta danskog bataljona, izjavio je autorima teksta da je njegovo ljudstvo bilo primorano do 10. avgusta ostati u bazi, čime su bili odsječeni od vanjskog svijeta.

Slobodno išli i “čistili”

“Kada smo ponovo mogli da napustimo naš kamp, vidjeli smo mnoštvo novih grobova, a samo poneki su bili označeni brojevima u izuzetku sa imenom. U okolini Dvora nalazi se otprilike šest ovakvih masovnih grobnica. Samo na pravoslavnom groblju, na jednoj uzbrdici, stoji 112 krstova, na pet od njih sa bijelom plastikom navedena imena. Najvjerojatnije su srpske izbjeglice u parku bile žrtve hrvatske vojske i rezervista Domovinske pukovnije Sunja. Ova mobilizirana hrvatska jedinica svjesno je negirala naređenja o nenapadanju izbjeglica jer je 1991. godine mnogo Hrvata izginulo tokom napada srpske vojske u okolini Sunje”, rekao je tada Moesgard “Het Paroolu”.

Kakva su kretanja vojski tada bila u Dvoru mogu posvjedočiti i stanovnici susjednog Bosanskog Novog, koji su preko Une u popodnevnim satima 7. avgusta gledali elitnu izviđačku četu hrvatskih vojnika koja je išla iz pravca Hrvatske Kostajnice prema Dvoru. Po kazivanju svjedoka, hrvatska vojska je slobodno išla i “čistila” teren.

Među svjedocima strašnih događaja avgusta 1995. bio je i današnji zamjenik načelnika Općine Dvor Miloš Mrkobrada, koji je unski most uspio preći 7. avgusta u popodnevnim satima.

– Sutradan, hrvatska vojska je ušla u Dvor i počela su stradanja kolone. Srpske vojske u Dvoru više nije bilo. Unski most prelazili su samo istraumatizirani pješaci sa zavežljajima u rukama. Samo rijetki od njih u prolazu su imali snage govoriti o proživljenim strahotama u Dvoru. Pričali su da Žirovnicom teče krv i da je u Dvoru ostalo mnogo mrtvih ljudi iz kolone. Osmog avgusta više nitko nije iz Dvora izišao s traktorom. Taj dan Srbi Dvora danas obilježavaju kao dan velike tragedije i stradanja – priča Mrkobrada i dodaje da je suludo i pomišljati da je zločin u osnovnoj školi počinila srpska vojska.

UN odustao od istrage

Šef “Veritasa” Savo Štrbac potvrđuje da je srpska vojska 7. avgusta uveče bila istisnuta iz Dvora i da su te večeri i sljedećeg dana hrvatski vojnici izvršili masakr kolone.

– Već 7. avgusta uveče nigdje u Dvoru nije bilo Vojske RSK, a nije reagirala ni Vojska Republike Srpske, jer su se bojali napada Hrvatske vojske na srpsko civilno stanovništvo u Bosanskom Novom i okolnim selima uz Unu. Oko deset sati naveče jedan naš general sa 12 vojnika zaputio se prema Dvoru, ali stigli su samo do Matijevića, na pola puta. Dočekala ih je oružana paljba i nisu mogli dalje. S još jednim vojnikom pokušao je ući u Dvor u ranim jutarnjim satima 8. avgusta. Već tada je zatekao strašne prizore u Matijevićima: jednu preklanu ženu na “fići” i jednog čovjeka koji je još krkljao, također likvidiranog 8. avgusta. Izbjeglička kolona je bila razbijena i tek su se pojedine grupe okolnim, šumskim putovima pokušavali izvući do unskog mosta – kaže Štrbac.

O zločinu u dvorskoj osnovnoj školi svih ovih godina šuti Županijsko državno odvjetništvo (ŽDO), iako službeno za njega zna od 2006, kada je policija sisačkim tužiteljima podnijela kaznenu prijavu protiv nepoznatih počinitelja. Iako nemaju dovoljno podataka o tom zločinu, u ŽDO-u navode da su prema spoznajama ispitanih, zločine počinili pripadnici paravojnih formacija srpske vojske pri povlačenju. Sisačko tužiteljstvo navodi da je zatražilo pretragu baze podataka Haškog suda kako bi moglo ustanoviti identitet žrtava i počinitelja, ali mu do sada još nije udovoljeno. Istragu o tim zločinima pokrenuo je i UN. Međutim, od nje se odustalo zbog premalo dokaza o počiniteljima.

Za zločine u Sektoru sjever, posebno za brojna stradanja srpskih civila u izbjegličkoj koloni, još nitko nije odgovarao ni pred domaćim sudovima ni pred Haškim tribunalom.