Diktatoru nitko ne vjeruje

Iako je u prošlotjednoj eksploziji u metrou glavnoga bjeloruskoga grada Minska poginulo 13 osoba a 200 je ozlijeđeno, vodeći su svjetski mediji o tome izvještavali oprezno, u pravilu koristeći navodnike kada bi napad opisivali kao teroristički. Čak je i Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda učinilo neobičan presedan, pa je u službenoj izjavi, koja se rutinski daje kada se bilo gdje u svijetu dogodi napad na civile, upotrijebilo izraz “izgledan” teroristički čin. Međunarodna zajednica time je jasno pokazala da “posljednjem europskom diktatoru” Aleksandru Lukašenku nimalo ne vjeruje, a Lukašenkove naknadne izjave to su nepovjerenje mogle samo ojačati.

Bjeloruska sigurnosna služba KGB već je sutradan uhapsila pet osoba, stvorivši konfuziju izjavama da je glavni počinitelj “neslavenskog porijekla”, a odmah zatim da su sva petorica ipak “mladi Bjelorusi”, da bi na kraju odbila objaviti njihove fotografije. KGB je kao tri moguća motiva naveo “destabilizaciju sigurnosne situacije”, “osvetu ekstremističkih organizacija” i “djelo luđaka”, da bi sam Lukašenko u televizijskom obraćanju naciji rekao kako je poznato “tko je to učinio i kako, ali ne i s kojim ciljem”.

Slični nerazjašnjeni napadi

No, poznavatelji situacije u Bjelorusiji motiv “osvete ekstremističkih organizacija” odbacuju, jer ta zemlja nema povijest terorističkih napada, niti etničkih ili vjerskih tenzija. Negiraju i motiv “destabilizacije sustava”, očigledno usmjeren protiv unutarnje opozicije, ne samo zato što je ta opozicija nenasilna nego i zato što je većina njezinih pripadnika još od izbora krajem prošle godine u zatvoru ili kućnom pritvoru pod nadzorom KGB-a.

U Bjelorusiji se, doduše, u 17 godina Lukašenkove vladavine dogodilo još nekoliko sličnih napada, poput eksplozije na koncertu kojemu je prisustvovao, te serije napada na plinsku infrastrukturu, no ti događaji nikada nisu razjašnjeni. Spomenuti napad dogodio se 2008. uoči parlamentarnih izbora, a Lukašenko je tada za njega optužio “zapad”, baš kao što je i ovog puta rekao da bi bomba u metrou mogla biti “poklon iz inozemstva”.

Rekao je i da su navodni počinitelji napada na metro priznali i dva ranija napada, te jasno pokazao kakve će biti posljedice: “Naredio sam da se istraže izjave svih političara”, rekao je, “tražimo suučesnike i nalogodavce. Ti predstavnici pete kolone sigurno nam mogu reći tko im je klijent. Svi će biti ispitani bez obzira na demokraciju i jadikovanja njihovih stranih sponzora.” “Ovo je svetogrđe”, nastavio je, “nama se dogodila tragedija, a ti takozvani ‘europski partneri’ u Strasbourgu govore o ljudskim pravima, a naša peta kolona poziva na sankcije.”

Odvraćanje nezadovoljstva?

Nakon ovih riječi, švedski ministar vanjskih poslova Carl Bildt Lukašenka je pozvao da ne “koristi napad za obračun s političkim protivnicima”, a opozicijska web-stranica Charter97, koja je i sama ubrzo blokirana, objavila je da se “pripadnici opozicije boje objavljivati protuvladine materijale i spavati u svojim domovima”.

Vođa opozicijske skupine Izbor Viktor Ivaškevič zapadnim je medijima rekao da je Lukašenkov govor zvučao kao “objava izvanrednog stanja”, dodavši da će on situaciju “iskoristiti za gušenje građanskih sloboda i prosvjeda zbog inflacije”.

Sociolog Oleg Manajev rekao je kako mnogi ljudi nagađaju da su “napad počinile sigurnosne službe kako bi odvratile nezadovoljstvo zbog sve goreg stanja ekonomije, sve jače policijske kontrole i rastuće izolacije režima nakon prošlih izbora”, a slično misli i Andrej Soldatov, urednik ruskog portala Agentura.ru, koji smatra da u Bjelorusiji “nema nikoga tko bi bio u stanju izvesti takav napad – ako isključimo vlast”. “Zapadnim ušima to može zvučati kao luđačka urota”, rekao je Soldatov, “ali u ovom dijelu svijeta ljudi imaju dugogodišnje iskustvo s režimima koji zlostavljaju građane da bi ostali na vlasti.” Andrej Suzdalcev, bjeloruski azilant i profesor na moskovskoj Visokoj školi ekonomije smatra, pak, da Lukašenko “očajnički treba rusku ekonomsku pomoć, a sada će Kremlju moći pristupiti kao kolega u borbi protiv terorizma”.

Napeti odnosi s Rusijom

Posljednjih je mjeseci, naime, Lukašenko pod velikim političkim i ekonomskim pritiskom, pa su, zbog brutalnog pritiska na opoziciju, Europska unija i SAD za njega i još gotovo 200 dužnosnika uveli zabranu putovanja i zamrznuli financijska sredstva. Istovremeno je poskupjela hrana, središnja banka ostala je bez strane valute, a predviđa se i devalvacija rublje. Iako je na predsjedničkim izborima krajem prošle godine “osvojio” četvrti mandat s navodno 80-postotnom podrškom, istraživanja poljskih agencija govore da ona nije veća od 30 posto, dok ono sociologa Manajeva pokazuje da je podrška Lukašenku ipak natpolovična, a on je objašnjava strahom stanovništva.

Andrej Suzdalcev nije jedini koji događaje u Minsku dovodi u vezu s Lukašenovim odnosima s Rusijom, koji su već mjesecima izrazito napeti. Minsk je često dolazio u sukob s Moskvom oko cijene plina koji se iz Rusije transportira u Europu preko Bjelorusije, pa bi Lukašenko, svaki put kada bi Gazprom najavio poskupljenje, ruski državni vrh pokušao ucijeniti približavanjem Europskoj uniji. Sukobi oko cijene plina, kao i tada osnovane carinske unije Rusije, Bjelorusije i Kazahstana, bili su na vrhuncu prošlog ljeta, kada je Rusija njome pokušala zamijeniti nikad zaživjeli Savez Rusije i Bjelorusije.

Carinsko “anektiranje”

No, carinsku uniju većina analitičara drži više “anektiranjem” dviju manjih zemalja, negoli integracijom po uzoru na Europsku zajednicu, te smatraju da će od nje najviše profitirati sama Rusija. Ona, primjerice, od njih može tražiti političku podršku, kao što je od Lukašenka navodno tražila da prizna odmetnute republike Abhaziju i Južnu Osetiju, što se, doduše, nikada nije dogodilo. No, unatoč lošem ugledu Bjelorusije na međunarodnoj sceni, čak ni njezina podrška u nekim situacija Rusiji ne bi bila naodmet. Isto tako, Rusija će carinskom unijom dobiti pristup privatizacijskim ugovorima u Bjelorusiji te njezinoj energetskoj infrastrukturi, a Gazprom je zainteresiran i za kupnju preostalih 50 posto bjeloruskog Beltransgaza.

No, kako pišu analitičari, Lukašenko nije uvijek spreman svoju moć dijeliti s Rusijom, pa u tome leže korijeni tenzija između njega i ruskog vrha, tenzija koje su kulminirale prošlogodišnjih ruskim propagandnim udarom na Lukašenka, koji se sastojao od emitiranja dvaju dokumentarca na ruskim državnim televizijama u kojima je bjeloruski predsjednik prikazan kao notorni tiranin i kriminalac.

Lukašenko je tada odgovorio najavom diversifikacije svoje plinske industrije, kako bi se osamostalio od Rusije, te diplomatskom ofanzivom na zapadu, a Europska unija i SAD zauzvrat su mu ponudile financijsku pomoć i otvorene granice ako provede slobodne predsjedničke izbore. No, Lukašenko je u međuvremenu izgladio odnose s Moskvom, vrativši se sa sastanka s ruskim predsjednikom Dmitrijem Medvjedevim s obnovljenim plinskim ugovorom i kreditom za gradnju nuklearke.

Rusija i Bjelorusija, ispostavilo se, suviše su snažno povezane ekonomski, vojno i sigurnosno da bi njihovi sukobi bili fatalni, a, kako piše Ann Applebaum, novinarka i supruga poljskog ministra vanjskih poslova Radoslawa Sikorskog, “za razliku od Moskve, Europska unija Lukašenku ne može garantirati osobno bogaćenje i koruptivne poslove, već samo dugoročnu mogućnost integracije i ekonomski rast”.

Podrška s figom u džepu

Jačanje veza sa zemljama na istočnoj periferiji Europska unija provodi kroz Istočno partnerstvo, no taj program još nije potpuno zaživio. Početkom veljače u Varšavi je održana konferencija “Solidarnost s Bjelorusijom”, na kojoj je 40 zemalja obećalo izdvojiti 87 milijuna eura za tamošnju opoziciju, medije i civilno društvo. Vodeću ulogu u europskim nastojanjima u toj zemlji igra upravo Poljska, koja je program inicirala zajedno sa Švedskom, s kojom zagovara oštrije sankcije protiv režima. No, takvoj strategiji protivi se Njemačka, koja posljednjih godina jača suradnju s Rusijom, pa nastoji izbjeći otvorenu konfrontaciju s njom. Litva, koja je Bjelorusiji najbliža od baltičkih zemalja, najviše se protivi jačanju utjecaja Rusije, no protivi se i sankcijama, kako se time ne bi ugrozilo tamošnje građane. Što se tiče SAD-a, on financijski podržava bjelorusku opoziciju, no nakon iskustava s organiziranjem “obojanih revolucija” u istočnoj Europi, više nije sklon aktivnijoj ulozi u regiji, tim više što mu je potrebna podrška Rusije u ratu u Afganistanu i sankcijama protiv iranskog režima.