Dva susjeda

Za dvije politike važno je da paralelno (su)postoje na području Jugoslavije. Jednu bismo mogli uvjetno nazvati redovnom tranzicijskom politikom zagovaranja (i provođenja) prijelaza iz “totalitarne” komunističke prošlosti u stranačku liberalnu demokraciju. To bi bilo nešto kao, bez obzira na euroatlantsko “integriranje”, uvođenje kapitalizma u jednu zemlju. No, još uvijek je važno da ovdje postoji i druga politika: nju bismo mogli označiti kao poseban slučaj tranzicije (pustimo sada koliko i kakvog izvanrednog stanja je on zahtijevao). To je slučaj kada jednu “nenormalnu” socijalističku federativnu zajednicu naroda treba rastaviti u “normalne” kapitalističke nacije-države. Pa onda te batrljke, kada se vlast u njima unutarnje stabilizira, natjerati na novu, ovaj put ne socijalističku, već kapitalističku – suradnju. To je proces koji je od nekritičkih umova slavljen, a od kritičkih prokazan kao proces pomirbe i Velike priče normalizacije.

Normalizaciju možemo definirati kao širenje osjećaja da, otkada su u nas političke programe zamijenile etničke pripadnosti, stvar zajednice/zajednica ne može postati “normalnom” dok se ti novokomponirani identiteti ne stabiliziraju. I to ne samo unutar jedne države, one koja nam se pukim bivanjem na njenom teritoriju nudi kao “naša”, već i među tim novim državnim entitetima međusobno. Manje apstraktno: što će biti politika Srba u Hrvatskoj zavisi, u mjeri većoj od one njih samih, u najmanju ruku od politike Hrvata u Hrvatskoj, politike Srba u BiH (Crnoj Gori, na Kosovu…) i Srba u Srbiji. Tako je barem dok vjerujemo kako identiteti kao društvene činjenice MORAJU proizvesti identitetske ideologije koje, u najboljem slučaju (kada nisu u različitim stupnjevima zatrte), proizvode identitetske politike. I opet manje apstraktno: to je ono stanje u kojem nam govore kako su naši odnosi na prostoru Jugoslavije još daleko od normalnih, ali se, na tom krivom putu, stalno popravljaju.

Taj nalog beskrajnog separiranja pa mirenja (ono što su pronicavi ljudi u Bosni, a povodom aktualne politike hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, posprdno nazvali proizvodnjom “sukobića civilizacijica”), očito je iznalaženje lokalne verzije perpetuum mobilea, sprave kojoj ne treba gorivo (osim ljudskih života) da bi bila u pogonu. Ono što je najvažnije uvodno zaključiti jest da te identitetske politike NISU dokaz zaostalosti, već su novitet u ovim krajevima i kao takve dio su “velike” politike kapitalizma, a to znači klasne borbe. Kako?

Uzmimo aktualni primjer, “slučaj Viškova”, općine kraj Rijeke gdje je planirano da Srbi povratnici dobiju od države stanove. Planu se usprotivio riječki HSP, no pokušaj mobilizacije lokalnog stanovništva nije mu uspio. Uz planove stambenog zbrinjavanja stale su strukture općine i županije. No, nešto drugo je tu zanimljivo. A to je reakcija generalnog konzula republike Srbije u Rijeci Zorana Milivojevića. U razgovoru s novinarom “Novog lista” Nevenom Šantićem, ovaj je izrazio naoko čudan višak tolerancije spram ovih nemilih događaja. Rekao je kako ga je ova priča s inače idiličnog, multikulturnog, tolerantnog Kvarnera i Rijeke (tradicionalnog uporišta Srba, gdje su već izvojevane i dobivene mnoge bitke u kulturi i gdje se on famijalizirao, pa se ne treba seliti u Knin) neprijatno iznenadila. “Međutim, to je odraz i demokratskog sistema u kojemu djeluju stranke različitih opredjeljenja, pa i one krajnje desne koje zastupaju antieuropske, neprihvatljive stavove kada su u pitanju odnosi Srbije i Hrvatske.” Konzul zaključuje da sve to dokazuje kako moramo još dosta zajednički raditi, a na pitanje novinara koliko će nam vremena trebati da popravimo klimu u ukupnim srpsko-hrvatskim odnosima, odgovara: “Tu se ne mogu davati vremenske prognoze. No, činjenica je da su, gledajući dvadeset godina unatrag, upravo sada stvoreni najbolji mogući uvjeti. U obje zemlje su na vlasti političke elite, pri čemu nije bitno jesu li lijeve ili desne, koje nisu opterećene prošlošću nego su okrenute suradnji i konkretnim rješenjima. Postoji dakle konsenzus u obje države da na tome treba raditi.” Gospodin konzul prema kraju razgovora, kao svaki pravi normalizator, prelazi s “političke” na “privrednu” problematiku, te izjavljuje: “Imamo kompatibilna tržišta, nema jezičnih barijera, a i politička situacija u posljednjih godinu dana je puno bolja nego prije, što znači da postoje uvjeti za bolju ekonomsku suradnju.”

Očito je da svijet srpsko-hrvatskih odnosa NIJE isti svijet kao i svijet odnosa u Hrvatskoj, odnosno odnosa u Srbiji. Jer, dok vijesti iz Hrvatske govore o potonuću privrede, rastućoj nezaposlenosti i pobuni dijela stanovništva protiv aktualne vlasti, vijesti iz Srbije govore – što? Pa to isto. Samo što na međudržavnom putu dvije zemlje u podosta katastrofalnom stanju postaju poprište pastorale dobrih privrednih odnosa, koji mogu postati i boljima.

Iz ovog riječkog primjera moguće je analitički izvesti gotovo sve prednosti identitetske politike za vladajuće. To je politika koja nije nepovezana s kapitalističkim načinom proizvodnje (a baš se takvom, svojim glomaznim inzistiranjem na kulturaciji /vjeri i običajima/ reklamira), već koja ideološki reproducira odnose podređenosti i iskorištavanja (“elite okrenute konkretnim rješenjima”), kao i uvjete proizvodnje viška vrijednosti (“imamo kompatibilna tržišta”). Politika identiteta vodi se u interesu mikroelita, onoga sloja što su ga neki teoretičari svjetskog sistema nazvali lumpenburžoazijom. Ona traži priznanje od nekoga većeg od sebe: Srbi u Hrvatskoj od Hrvata, no jedni i drugi od cjelokupnog svjetskog kapitala. Jer, u situaciji kada više NEMA nacionalne privrede, koju privredu štite tzv. nacionalne države? Pa nijednu. One su, pa tako i Srbija i Hrvatska, samo skrbnice svoga teritorija, na koji vabe dijelove svjetskog kapitala pod svoju jurisdikciju. To se vidi i iz primjera kojim se srpski konzul u Rijeci naoko udvara Hrvatskoj, namigujući da je riječki lučki pravac Beogradu primamljiviji od onoga luke Bar. No, gdje je proizvedena roba koja se pretovaruje u riječkoj i barskoj luci, o tome srpske i hrvatske vlasti ne informiraju rado svoje stanovništvo.

Kako se dogodilo da nešto što je nastalo kao spontana reakcija podređenih, radnih klasa – identitetska politika – postane ideologija vladajućih klasa, koju one ne samo da više ne potiskuju, ne samo da toleriraju, već sada i potiču? Očito to ima veze s potrebom da se rasap socijalne države nadomjesti drugim krpežom, koji će stanovništvo držati na okupu. Krpežom koji zagovara obiteljske vrijednosti, vjeru i etničku solidarnost. Riječima konzula Milivojevića: “Naši vanjskopolitički stupovi su suradnja sa susjedima, regionalni odnosi i EU. To su tri pravca koji su ravnopravni, ali su susjedi ipak najvažniji.” Možda zato što za razliku od untarnacionalnih odnosa, u međunacionalnima nema toliko procedure.

Nije li takvo susjedstvo samo puko carstvo neoliberalne deregulacije? U kojemu su i međunacionalni šovinistički i rasistički ispadi samo dokaz postojanja “demokratskog sistema u kojemu djeluju stranke različitih opredjeljenja”.