Figure neprijatelja u doba heroja

Naporedni procesi u kulturi i politici Srbije, koji su se poslednjih meseci sasvim približili i na trenutak objavili kroz praksu pojedinih delatnika, pokazuju možda da je vreme retoričke konfuzije, bar kada je u pitanju nedavna prošlost, sasvim pri kraju i da nastupa doba konačnog fiksiranja sećanja, bilo da se radi o kulturnim artefaktima ili vojnim ritualima kićenja revera. Nekako u isto vreme kada je film “Neprijatelj” Dejana Zečevića otpočeo svoj bioskopski život, u javnost je iz Uprave za tradiciju, standard i veterane Ministarstva odbrane dospela informacija o pripremi osam novih spomen-medalja i vojnih spomenica kojima će biti odlikovani “učesnici borbenih dejstava na teritoriji SFRJ, SRJ i Republike Srbije”. U simboličkom smislu, to bi značilo da će i Zečevićevi filmski junaci, bar oni koji su umakli Neprijatelju, biti obuhvaćeni novim sistemom odlikovanja. Ali da krenem redom. Najpre film.

Transformacija drekavca

Film “Neprijatelj” Dejana Zečevića tematizuje zbivanja unutar jednog inženjerskog voda Vojske Republike Srpske, koji prvu postdejtonsku nedelju provodi u vrletima Bosne, neznano gde, u polusrušenoj kući, čekajući da se komanda (tj. u filmu neimenovani Ratko Mladić, Radislav Krstić, Vidoje Blagojević) oglasi preko rupovke i raspusti vojsku. U međuvremenu, događaju se čudne stvari. Vojnici u ruševinama jedne fabrike nalaze zazidanog misterioznog čoveka u civilu (tumači ga Tihomir Stanić) koji niti jede niti pije, voli da “filozofira” na temu zlog demijurga i sa sobom nosi princip nereda, haosa i masovnih zločina, što će nam jedan filmski kadar u fabrici na trenutak približiti (pomešana su tela “i naših i njihovih”). Puštanjem ovog fantoma iz fabrike počeće i velike nevolje naših filmskih junaka.

Ukratko, oni se skoro svi međusobno poubijaju, preživi samo komandir voda Cole koji tokom filma, od zarobljenog bošnjačkog oficira saznaje da se radi o šejtanu kog su on i jedan srpski vojnik zazidali u fabrici. Coletov greh, dakako po komandnoj odgovornosti, samo je u tome što je šejtan izveden ponovo na svetlo dana. Šejtan je kriv za međusobna ubijanja Srba i Muslimana (Hrvati se ovog puta ne pominju), jednostavno rečeno, on je taj zajednički Neprijatelj, vinovnik zločina i genocida, element destrukcije koji će na kraju filma srpski komandir herojski vratiti nazad u katakombe uništenog socijalističkog fabričkog kompleksa, koji bi se prema ponuđenom interpretativnom ključu mogao pročitati i kao pakao Jugoslavije, tj. socijalistička privreda kao izvor destrukcije.

Možda bi to i bilo zanimljivo tumačenje da scenarista Vladimir Kecmanović, pisac i zagovornik ćosićevskih ideja o ratu u BiH, nije insistirao na drugim stvarima. Pre svega na prenošenju odgovornosti na metafizičku instancu, te na nivelaciji zločina i konstruisanju (ne)očekivanog koncepta “pomirenja” po formuli ni mi ni vi, nego neko treći, đavo bi ga znao ko je kriv. Kao uzor je svakako poslužio Dragojevićev film “Lepa sela lepo gore”, tj. idejna rešenja scenariste Vanje Bulića, koji je patentirao “drekavca iz tunela” kao glavnog krivca za rat. Kecmanovićeva transformacija “drekavca” nije išla faustovskom linijom, već očekivanom narodskom, populističkom, koja je publici zamaskirala sve (npr. imena ljudi u komandi i netom počinjeni genocid), a istakla samo nanovo figurisano Ništa koje će poneti breme naše odgovornosti.

Koga odlikovati?

Ovo pitanje za ljude iz Uprave za tradiciju, standard i veterane izgleda da nije teško. Oni kažu: “Najbolje od najboljih.” Ko su onda ti najbolji u vojsci čiji su generali i politički lideri uglavnom završili u Hagu? Za čijeg načelnika Generalštaba Haško tužilaštvo ovog časa zahteva doživotnu kaznu. Opšte je poznato da je najsvetije pravilo u vojsci pravilo subordinacije. Tako se prenose komande i isto tako se izvršavaju. Ono što pomisli onaj na vrhu, podrazumeva se da izvršava neko na dnu hijerarhije. Dakle, ako je glavnokomandujući pomislio da je “došlo vreme da se osvetimo Turcima na ovim prostorima”, onda je to moralo da se sprovede u delo. (Napomena: to nije izgovorio šejtan već general Mladić.) Ukoliko neko ne čini tako, onda se to ponašanje u vojsci tretira kao “nevojničko, dezertersko i izdajničko”.

Postojali su u JNA i takvi ljudi. Generalu Vladi Trifunoviću suđeno je 1994. za izdaju jer je u septembru 1991. iz varaždinske kasarne bez ljudskih žrtava izveo oko 280 vojnika. Zbog toga je skoro dve godine proveo u zatvoru i nastavio da se bori sa državom koja je tek posle dvadeset godina skinula stigmu sa njega i to formulacijom u kojoj se kaže kako je “procenjeno da su oficiri JNA prilikom povlačenja iz kasarne u Varaždinu 1991. postupali u krajnjoj nuždi”. Drugim rečima, general Trifunović se nije suprotstavio neprijatelju na način kako je rukovodstvo to zahtevalo od njega i zbog toga je ostao “zazidan” u svojoj sobici samačkog hotela “Bristol” u Beogradu do današnjih dana.

Ova inverzija Kecmanovićeve metafore o zaziđivanju Nečastivog, na primeru iz života generala Trifunovića, može uputiti na jedan mehanizam koji u posttraumatskim društvima postaje dominantan. A to je mehanizam prikrivanja Istine. Slučaj generala Trifunovića baca potpuno drugačije svetlo na rat koji je Srbija vodila tokom devedesetih i na njegov mogući ishod u slučaju da su oficiri JNA većinski odstupili od načela subordinacije, tj. da su se opredelili za odbranu života postupajući u krajnjoj nuždi. Ali to nisu učinili. Oni su radili protiv života. Zato je general Trifunović kao Neprijatelj države morao biti zazidan, simbolički i pravno.

Slabosti metafore

Ostaje da se vidi šta će se dogoditi sa odlikovanjima u budućnosti. Hoće li doći do neophodnog diskontinuiteta sa Miloševićevim političkim projektom ili će jurišnici na Vukovar, masovne ubice u Srebrenici, opsadnici Sarajeva i egzekutori u Suvoj Reci postati kandidati za medalje. Dosadašnje političke poruke iz Srbije ostale su na razini Kecmanovićeve nivelišuće metafore iz “Neprijatelja”: i Ovčara i Paulin Dvor, i Srebrenica i Kravica…

Takav politički konstrukt podržavaju kako umetnički narativi tako i vojna mirnodopska praksa odlikovanja. Glas Drugog je blokiran, a ekscesi se tretiraju kao neprijateljski. Glib se samo produbljuje.