Film je htio sam sebe napraviti

Foto: Mare Milin

Kada su u zimu 1998. godine Damir Ludvig i Goran Štetić snimili album elektronske glazbe “Dogma – Land of Utopia” za diskografsku kuću “Blue Moon Production” iz Tajvana (ujedno i prvi trance album na kineskom govornom području), nisu mogli ni naslutiti da su otvorili novu stranicu u povijesti hrvatske klupske glazbe. Ubrzo nakon promocije albuma i velikog interesa domaće publike, DJ-evi Ludvig i Stelar (Goran Štetić), a uz pomoć svog prijatelja Gorana Vlajića poznatog kao DJ Go Cut, pokreću večer elektronske klupske glazbe Astralis. Istovremeno, DJ Ludvig započinje međunarodnu karijeru i nastupa širom svijeta. Trinaest godina kasnije, nakon što su shvatili da su ostavili neizbrisiv trag na klupskoj sceni, nastaje film “Astralis – institucija”.

Kada ste zapravo shvatili da je Astralis postao institucija?

– Ne znam tko nam je to prvi rekao, negdje u četvrtoj godini. To je bilo nakon partyja “Quadrophonia”. Zagrebački “Best” je bio krcat, zajedno s terasom. Prodali smo oko 4.000 karata, a nastupali su samo domaći DJ-evi. To je bio taj trenutak.

Snimanje umjesto tuluma

Zanimljivo je da ste se, nakon punih 13 godina rave, techno i house partyja, jedino vi održali: kako to objašnjavate?

– Nemam pojma, to je kombinacija faktora! Kao prvo, upornost. S jedne strane, nemogućnost: sve se temelji na prijateljskoj osnovi, a to neki put zna biti problem za biznis. Zapravo, ne može se jednostrano raskinuti.

Poput intimne veze…

– Da, kao neka vrsta braka. Kada dođe do nekih kriza, a ima ih i kod nas, kao i u svemu, uvijek netko povuče.

Kada ste shvatili da Astralis zaslužuje dokumentarnu filmsku verziju?

– Neposredno prije desete godišnjice. Skužili smo da nam se bliži deset godina, a to nam je  zvučalo kao da smo Parni valjak, oni uvijek imaju neke godišnjice. Bio sam s Igorom Neljakom (redateljem filma, op.a.) na cugi, pričali smo kako postoji velik broj snimaka s partyja, jer su neki freakovi, umjesto da tulumare, snimali što se događa. A i Dalibor Platinik je znao navratiti s malo boljom kamerom i snimati iz svog gušta. Tako je nastala i arhiva. Shvatili smo da postoji potencijal. Vrlo spontano i prijateljski, neprofesionalno, krenuli smo u film. Hrpa ljudi volonterski je pridonijela njegovu nastanku: svi su se ponašali kao da će dobiti milijune dolara honorara.

Zanimljivo je da je vaš dokumentarac tek nedavno doživio hrvatsku premijeru, iako je snimljen prije godinu dana. Uz to, već je prikazan i na nekoliko vrlo značajnih festivala u SAD-u…

– Kao reference najčešće navodimo Miami Doc – International Film Festival i Washington – World Music and Independent Film Festival: na njima smo dobili tri nominacije, za najbolju režiju, soundtrack i montažu. Nismo dobili nijednu nagradu, ali su nam već nominacije bile brutala. Pogriješili smo što nismo otišli u Washington, na svim je festivalima ljudima bitno da se čovjek pojavi, jer time na neki način pokazuje da poštuje festival. Osim toga, super je kada te upoznaju i novinari i publika. Na New York International Independent Film and Video Festivalu osvojili smo nagradu za najbolji međunarodni glazbeni dokumentarac, a u New York je otišao Go Cut, izvršni producent filma Goran Vlajić. Njujorški festival ima podružnicu u Los Angelesu, te se dvije lokacije izmjenjuju svakih šest mjeseci, pa su nas pozvali da nam ondje predaju nagradu. Dva dana kasnije, počeo je novi ciklus festivala, bila je premijera u LA-u. Nakon povratka u Hrvatsku, javili su nam da smo osvojili i nagradu publike i nagradu za najbolji glazbeni dokumentarac. Dakle, tri nagrade sveukupno.

Da biste dospjeli na sve te festivale, jeste li morali vući ljude za rukav i povlačiti veze? Ili ste jednostavno poslali film na sve te adrese?

– To je ljepota ove priče. Igor Neljak je profesionalni montažer, a ja i izvršni producent Goran Vlajić nismo imali pojma o tom poslu. Međutim, radeći na filmu, strašno smo puno naučili. Slali smo film na DORF (Festival dokumentarnog rock filma) u Vinkovce, gdje su bile jako dobre reakcije, a potom na nekoliko domaćih festivala, čiji nam se ljudi nikada nisu javili, ni da su film primili, ni s ikakvom drugom reakcijom. Prikazan je na Danima hrvatskog filma, što smo saznali dan prije projekcije, prije godinu dana. Znači, od 90 posto domaćih festivala nismo dobili nikakvu povratnu informaciju. Go Cut je poludio, rekao je da mu puca kurac i poslao kopije filma širom Amerike. I onda su nas kontaktirali sa svih tih festivala, svi su bili oduševljeni, a reakcije na film fantastične. Fascinantno mi je da su nas u Hrvatskoj, osim tri lijepa primjera (DORF, Liburnia i DHF), potpuno ignorirali.

Išli smo na emocije

Koliko ste potrošili na film?

– Dosta mi je teško napraviti granicu između novca i dugovanja poštovanja ili cuge. Proračun je bio nekih 300.000 kuna. Trenutačno imamo 90.000 kuna neplaćenog rada, uz novac koji smo Goran i ja uložili iz svog džepa.

Mislite li da ćete uspjeti vratiti uloženi novac?

– Da. Drugačije je to u našem slučaju. Bez obzira na to što film nije rađen kao reklama, on je ipak svojevrsna reklama. Sada svi pričaju o njemu, dobar je, ostavio je trag, a to je najbolja reklama. To je investicija.

Znači li to i da se sprema povratak Astralisa u noćni život Zagreba?

– Za početak, ponovno smo u “Bestu”. Prije toga smo tri godine bili u “Aquariusu”. Neko vrijeme su u “Bestu” bili zatvoreni prema nekoj underground varijanti, što nam ide u prilog.

Zapravo, niste napravili glazbeni film – više je to priča o jednom društvu i svojevrsnom odrastanju kroz rave partyje. Jeste li ciljano htjeli u drugom planu ostaviti razvoj elektronske glazbe u Hrvatskoj ili se to definiralo negdje pred kraj filma?

– Igor i ja smo bili jedinstveni oko toga da bude više emocionalnih elemenata. Pripremio sam po 300 pitanja za svaku osobu, tako da sa svakim imamo po četiri sata intervjua. Nakon prve verzije montaže, film je trajao osam sati. Htjeli smo da scenarij ostane nedefiniran, jer bismo definiranjem izgubili taj element. Išli smo baš na samu emociju. Go Cut je radio izvršni dio posla i smetalo ga je što nema važnih faktografskih podataka. Svejedno, cijeli je film napravljen kronološki, svi datumi su redom posloženi. Napravili smo i timeline, čega smo se i držali. Možda zvuči patetično, no film je htio sam sebe napraviti.