General bez efektivne kontrole

Iako se nakon haške presude trojici generala pojavila teza, koju je plasirao profesor Žarko Puhovski, da Ivan Čermak, za razliku od Ante Gotovine i Mladena Markača, nije osuđen samo zato što nije bio na Brijunskom sastanku, takav zaključak baš i ne proizlazi iz presude Sudskog vijeća, a kada se malo bolje razmisli, nije ni logičan. Nesudjelovanje na Brijunskom sastanku nije bilo ključno za Čermakovo oslobađanje, već upravo suprotno, budući da ga na tom sastanku nije bilo, on nije bio ključan za njegov slučaj.

Brijunski sastanak jest imao centralno mjesto u optužnici kao dokaz postojanja udruženog zločinačkog pothvata (UZP) s ciljem trajnog protjerivanja Srba, no ta je tvrdnja Tužiteljstva bila potkrijepljena i drugim dokazima koje je Sud usvojio, utvrdivši da je među visokim hrvatskim dužnosnicima, na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom, postojala ideja o protjerivanju Srba i naseljavanju Hrvata u ispražnjena područja, koja se realizirala kroz diskriminirajuće zakone donesene nakon operacije “Oluja”.

“Stanje svijesti”

Brijunski sastanak dotiče se Čermaka utoliko što je bio jedan od elemenata za dokazivanje postojanja UZP-a, u okviru kojeg će i Čermak biti optužen, ali ga ne tereti izravno, kao što tereti Markača i Gotovinu. Sastanak je, naime, ujedno bio i dokaz za to da su Gotovina i Markač, koji su na njemu sudjelovali, doprinijeli planiranju vojne operacije pomoću koje će se izvršiti cilj UZP-a, kao i za to da su imali “stanje svijesti da se zločini koji čine dio cilja trebaju izvršiti”. Tužiteljstvo nije moglo koristiti Brijunski sastanak kako bi na jednak način dokazalo i Čermakovo “stanje svijesti”, već je njegovu ulogu u provođenju UZP-a nastojalo dokazati u nizu drugih situacija, a činjenica da u tome nije imalo nimalo uspjeha dovela je do njegovog oslobađanja.

“Novosti” su u prošlom broju objavile prikaz haške presude kojom pojašnjavaju logiku kojom su osuđeni Markač i Gotovina. Brijunski sastanak, stavovi predsjednika Tuđmana i nekih drugih visokih dužnosnika, te diskriminirajući zakoni usvojeni nakon “Oluje” poslužili su kao dokaz za postojanje UZP-a. Sudjelovanje Gotovine i Markača na sastanku kvalificiralo ih je kao članove pothvata, a neselektivno granatiranje gradova koje su naredili nakon Brijuna kao izvršitelje. To je bila okosnica slučaja protiv njih dvojice, dok je drugi dio njihove odgovornosti utvrđivan za zločine počinjene u tjednima nakon “Oluje”.

Čermakova pozicija bila je bitno drugačija jer nije sudjelovao ni u pripremi niti u izvršenju vojnih operacija. On se u Kninu pojavljuje tek 6. kolovoza 1995. godine, pa je cijeli slučaj protiv njega imao težinu u ovom drugom dijelu, odnosno u utvrđivanju odgovornosti za zločine poput ubojstava, zlostavljanja i paleži, koje su hrvatske snage počinile u tjednima nakon “Oluje”, dok je Čermak bio zapovjednik Zbornog mjesta Knin.

Konkretnu Čermakovu odgovornost Tužiteljstvo je vidjelo u tome što je u to vrijeme upravljao i naređivao pripadnicima vojske, vojne i civilne policije, što je dozvoljavao, poricao i umanjivao zločine, pružao o njima obmanjujuće informacije, iako je znao da je u tijeku njihovo rasprostranjeno počinjenje. Nadalje, teretilo ga je da nije održavao red, mir i stegu nad podređenima i sprječavao zločine nad Srbima, te da je međunarodnoj zajednici pružao lažna jamstva da će se poduzeti mjere da se zločini zaustave.

114 stranica presude

Sud je Čermakovu odgovornost po ovim optužbama temeljito pretresao čak na 114 stranica presude, dok je, za usporedbu, Gotovininoj odgovornosti posvećeno 20, a Markačevoj samo 12 stranica. Iz teksta presude vidljivo je kako je Čermakova obrana uvjerljivo dokazala da ne stoje ni osnovne tvrdnje Tužiteljstva protiv njihova klijenta, naime o tome kakvu je ulogu i moć Čermak imao u Kninu. Ključnim za njegovo oslobađanje pokazat će se to što Tužiteljstvo nije uspjelo dokazati da je on imao efektivnu kontrolu nad jedinicama na kninskom području. Čermak je takvu vrstu kontrole imao samo nad direktno podređenima u Zbornom mjestu Knin, čiji se broj kretao između deset i 30 ljudi, a za koje nije utvrđeno da su počinili bilo kakve zločine. Tako je otpala njegova zapovjedna odgovornost za počinjenje i nekažnjavanje zločina, dok je upitan ostao samo njegov odnos prema tim zločinima.

Čermak generalski čin nije stekao u vojnim operacijama, već kao pomoćnik ministra obrane od 1991. do 1993. godine, kada je napustio Vladu i vratio se poduzetništvu. Tuđman ga je, utvrdio je Sud, ponovo angažirao tek nakon oslobođenja Knina, kako bi pomogao u normalizaciji života, tj. uspostavljanju opskrbe, transporta, rada tvornica i slično, pri čemu njegova pozicija nije bila točno definirana. Iako je i sam ostavljao dojam da je osoba kojoj se u Kninu treba obratiti za probleme, niz dokumenata i svjedoka, od Čermakovih suradnika do predstavnika UN-a i međunarodne zajednice s kojima je dnevno komunicirao, potvrdilo je da on nije mogao izdavati naredbe pripadnicima vojnih postrojbi bez da ih upućuje preko Gotovine. Vojna vlast i dalje je bila u rukama Gotovine, civilnu je obnašao Vladin povjerenik, dok je policija djelovala u okviru MUP-a. Čermaku je pozicija zapovjednika Zbornog mjesta, koja je inače adekvatna satničkom činu, trebala služiti kao osnova za normalizacijske aktivnosti, dok mu je njegov generalski čin trebao osigurati određenu vrstu autoriteta.

Slučaj Grubori

Informacije o zločinima koje je dobivao od međunarodnih promatrača, kao i njihove apele da se zločini spriječe, Čermak je prosljeđivao nadležnima u vojnim i policijskim strukturama, međutim, sam nije imao autoritet da direktno bilo što naredi ili poduzme. Što se tiče odnosa prema zločinima, suđenje je pokazalo da on, osim u samom početku, nije negirao da su zločini rašireni na tom području, pa je o tome govorio i medijima, čak prozivajući pripadnike vojske i pozivajući zapovjednike da reagiraju. Trudio se da međunarodnim promatračima omogući slobodno kretanje po terenu, a imao je i drugih svijetlih točaka, primjerice kada je u UN-ovom kampu uvjeravao radnike TVIK-a da se vrate na posao, dok je onima koji su htjeli napustiti Hrvatsku omogućio siguran transport. Tužiteljstvo stoga nije uspjelo dokazati da je Čermak imao namjeru protjerivanja Srba niti da je svojim aktivnostima značajno pridonio UZP-u.

Kao sporna, utvrđena je jedino njegova uloga u poricanju zločina koji je Markačeva Specijalna policija počinila u Gruborima, a nakon čega je Čermak širio njihovu priču o sukobu s teroristima, iako su poubijani mahom stariji civili. Međutim, Čermakova uloga u tome nije bila kažnjiva po statutu Haškog suda koji, pak, nije smatrao da je to učinio motiviran ciljevima UZP-a.