Haag bez katarze

Vežite se, polijećemo na još jednu turneju zemljom velikih organiziranih strahova i baukova. Sada je već sasvim jasno da će HDZ ući u kampanju za naredne izbore izvadivši iz rerne i podgrijavši tezu o SDP-u kao stranci prešminkanih komunista, što nije nikakvo iznenađenje. Tako su radili svih prijašnjih izbora kada su se pribojavali, a jedva da ima nekih da nisu, da će ih izgubiti, ali prava novost dolazi s druge strane. Prvi put i SDP igra na kartu plašenja birača HDZ-om, tvrdeći (Ivan Jakovčić) da će stranka Jadranke Kosor, čim padne s vlasti, početi organizirati reprizu splitske Rive. A to je, blago rečeno, pretjerano, da baš ne kažem napuhano, kao i izmišljotina s HDZ-ove strane.

Postoji bitna razlika u okolnostima danas i prije deset godina kada je ključalo u Splitu, jer HDZ više ne kontrolira braniteljsku populaciju onako neposredno i tijesno kao tada. Ne može, dakle, više ni manipulirati njome kao nekada, jer su se u međuvremenu pojavili konkurenti s desnice koji to također mogu i znaju, iako njihova snaga još nije do kraja iskušana i provjerena. Štoviše, u to se kolo sada ubacuje i SDP, čiji predsjednik Zoran Milanović nekoliko dana prije izricanja presude Gotovini, Čermaku i Markaču izjavljuje da je njima suđeno na osnovi “političke optužnice”. Čak gotovo otvoreno poziva da, ako se presuda bude zasnivala na “udruženom zločinačkom pothvatu”, nju ne treba prihvatiti.

Dakle, lijepu kašu su zamislili u kastavskom kokošinjcu vjerojatne buduće vladajuće koalicije. Jakovčić plaši javnost nekakvom Rivom 2, a to je očito samo paravan za Milanovićevu “džepnu Rivu”, tj. za raspirivanje bijesa braniteljske i šire javnosti protiv stranke Jadranke Kosor, koji je i bez toga živo prisutan. I to iz dva glavna razloga. Prvi je dnevno-politički i proizlazi iz činjenice da ako presuda trojici generala (o kojoj u trenutku nastajanja ovog teksta možemo samo nagađati) bude osuđujuća, branitelji imaju pred sobom Vladu onog istog HDZ-a koji je izručio generale Haagu. Dakle, meta za verbalno kamenovanje je tu, svima vidljiva, i branitelje treba samo usmjeriti i napuntati prema njoj.

Drugi razlog je dublji i spušta nas do samih temelja kolektivne psihologije koja dva desetljeća dominira u ovoj zemlji. Jasno je, naime, da se HDZ sam pobrinuo da bude ovako laka meta, jer je jedva išta napravio, a nije se tu, na elementarnoj narodnoj pedagogiji ratnih zločina, vidimo, ništa više isprsio ni SDP. Onoj pedagogiji, naime, koja će u svako hrvatsko uho uliti pučkoškolski jednostavnu činjenicu da ratni zločin ostaje zločin tko god ga napravio, i da nije ništa manji kada ga izvrše “naši” nad drugima nego kada se dogodi obratno. To ulijevanje naprosto je izostalo.

Istinabog, jedna važna kap ipak je skliznula niz hrvatsku Eustahijevu trublju, ili se u Hrvatskoj barem vjeruje da je tako. Uobičajilo se reći kako su Hrvati napravili važan psihološki iskorak, jer su prevalili u sebi da je zločina bilo i na hrvatskoj strani i da to, je li, više nitko ne osporava. Lijepo i krasno. Ali, u praksi to je dugo izgledalo, a izgleda i danas, kao da su oni poslije duljeg mozganja i vijećanja odlučili priznati da je Zemlja okrugla, ali su se nastavili ponašati – jebi ti astrofizičare! – kao da je ona i dalje dobra stara ravna ploča.

Spljošteno na razinu anegdote, to izgleda otprilike ovako. Da li je bilo ratnih zločina poslije vojno-redarstvene akcije “Oluja”? Apsolutno, to nitko normalan ne niječe, čuješ svehrvatski narodni zbor kako spremno potvrđuje. A tko je za te zločine kriv? Gotovina? Ne, ni govora, odakle vam ta bogohulna i idiotska pomisao?! Onda Čermak ili Markač? Ne, ni oni! Pa, netko mora biti kriv, je li možda netko četvrti i znate li tko je taj? Ne, nije nitko!

U toj zatvorenoj i mrtvoj kružnici, iz koje je bilo lako izaći da je Hrvatska sama procesuirala ratne zločine umjesto da na to bude doslovce natjerana, ona upravo čeka presudu trojici generala. Nespremna da prihvati ijednu od dviju mogućih presuda, čak i onu oslobađajuću. Jer, ako generali, ili barem netko od njih, danas budu oslobođeni, past će treskom u vodu sva ona omraza koja je godinama kao gnojna kultura njegovana prema Tribunalu u Haagu, i čovjek jednostavno osjeća stid što je puno desetljeće tome morao prisustvovati. Ako, pak, presuda bude osuđujuća, sramota će samo biti izražena u drugom mjernom sustavu. To će, naime, kao normalno prihvatiti svi, bez obzira zvali posljedice “Oluje” etničkim čišćenjem, što su objektivno bile, ili ne. Samo će se u Hrvatskoj do ključanja nastaviti raspaljivati lament da je to “presuda Hrvatskoj” i da čvršćeg dokaza za to od ovoga nema.

To, naravno, nije točno. Haško tužiteljstvo je na početku suđenja trojici generala eksplicitno, gotovo sričući slovo po slovo, podvuklo da je “Oluja” bila legitimna vojna akcija, čak je dodalo da ona nije bila sračunata na progon Srba. Ali se poslije učinilo sve, od ubijanja stotina civila do paleži hiljada kuća, da se njihov povratak onemogući. No, badava ti sve. Kao da se u tu legitimnost manje vjeruje nego u Haagu, u Hrvatskoj je proradila čitava trećesmjenska industrijska grana kuknjave i laži koja je, direktno ili manje direktno poticana od političkih vlasti, verglala uvijek jedno te isto. Da je Haški sud, inače osnovan i na direktnu inicijativu Hrvatske, imao za osnovni cilj delegitimirati i osporiti – baš njeno postojanje.

Koliko se radilo na toj besmislenoj laži najbolje svjedoči silan trud koji je uložen da bi se rovokopački razorilo jednu notornu istinu. Svih ovih deset godina, naime, uporno se podgrijavalo tezu da je institut “udruženog zločinačkog pothvata” smišljen samo zato da se napakosti Hrvatskoj. I sve to vrijeme prešućivano je da je taj institut puno više primijenjen na Srbima, a njime su obuhvaćeni čak i Bošnjaci, neosporno najveće žrtve rata. Zašto bi takve glupe sitnice kvarile veličanstvenu laž na kojoj se puno desetljeće udarnički radilo? Treba ukloniti sve što ometa tupo buljenje u zid sazidan do neba od golih predrasuda i izmišljotina. Treba to učiniti i zato što je cijeli haški proces trojici generala shvaćen samo kao neka vrsta sudskog tehniciranja u moralno zrakopraznom prostoru, bez trunke empatije za više stotina pobijenih srpskih civila, većinom staraca i starica.

Prava je tragedija da su se u toj empatiji više iskazali trojica generala nego službena Hrvatska, koja obilježava godišnjice “Oluje” s toliko trijumfalizma da to ne samo da ne ostavlja nikakvog prostora uspomeni na te žrtve, nego je sasvim briše. A zar to ne bi trebala biti ključna poanta ovog procesa? Ne, dakle, je li Hrvatska taj proces “dobila” ili “izgubila”, nego je li iz njega izašla kao bolja ili kao gora zemlja. Dobro, gora sigurno nije, jer su u međuvremenu i pred domaćim sudovima pokrenuti neki procesi o kojima se prije nije ni razmišljalo. Ali nije, bogami, ni bolja, jer su i ti procesi, kao i oni u Haagu, lišeni bilo kakve pedagogije ratnih zločina, pa se više vodi briga o tome da se živim našijencima pred sudom nešto, ne daj bože, ne dogodi, nego o mrtvima koje su za sobom ostavili.

Ovo je najveći limit koji će imati mogući prosvjedi ovog tjedna u Hrvatskoj, nakon izricanja presude Gotovini, Markaču i Čermaku. Kao što ga, uostalom, imaju i sva suđenja za ratne zločine u Hrvatskoj i šire u regiji, a imaju ga i suđenja pred Haškim tribunalom. Sva ta suđenja, pogotovo ona u Haagu, obavila su neophodno grubo pospremanje porušene i opustošene scene humanitarnog prava, i to je utoliko važnije što bez toga nije bio moguć stvarni završetak rata. Ali, to je sve što su ona napravila. Nade da će Haag donijeti novu etiku osviještene osude i kajanja zbog zločina razbile su se o nacionalne granice Hrvatske i drugih država ex-Jugoslavije. Ukratko, katarze nema i ne vidi se da je će je ikada biti, i glupo je vjerovati da s te strane živimo u išta boljim vremenima nego ratnih devedesetih.