I travnjaci pod protektoratom

Brian Glanville, vodeći fudbalski i novinski pisac u Britaniji, objavio je u magazinu ‘World Soccer’ priču o mogućoj istrazi Disciplinske komisije Međunarodne fudbalske federacije u kojoj će biti ispitani rezultati fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine. Pozivajući se na Roberta Welsera, jednog od dva predstavnika Lihtenštajna u tom tijelu FIFA-e, Glanville navodi kako će započeti investigativni proces koji bi mogao otkriti jednu od najvećih prevara u svijetu modernog fudbala! FIFA pretpostavlja, a Glanville je uvjeren, kako fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine, sa državom pod čijom zastavom igra i koju navodno predstavlja, nema ništa zajedničko, osim, je li, imena! U pravoj reprezentaciji današnje države BiH bi, po prirodi stvari, srpski predstavnici tražili da igraju sami, a sve dok to ne dobiju prodavali bi što se prodati da – od bodova, preko štucni i kopački do stadiona – kako bi osigurali djecu, unuke i dvije tri vile na Dedinju. U isto vrijeme bi, u pravoj reprezentaciji današnje države BiH, hrvatski predstavnici, igrači, kako god, tražili da se njima, dok igraju za državni tim, daju posebni dresovi i lopta kojom bi se malo lijepo dodavali, a malo napucavali, što međusobno, što ostale. Bošnjački bi igrači, predstavnici, kako god, od svih rješenja, normalno, uvijek birali najgore pa bi, u pravoj reprezentaciji današnje države BiH, golove davali sami sebi. I to ne neke slučajne, nego efektne, iz voleja. Da, dakle, ova fudbalska reprezentacija navodne BiH predstavlja stvarnu državu Bosnu i Hercegovinu, taj tim ne bi bio poznat po nadimku Zmajevi, nego – konji”, napisao je u ranu jesen 2009. jedan manje poznati bosanski pisac sa, kažu, izraženim smislom za humor.

Teorija odraza

Bilo je to u ono doba kada je nogomet važio za “ujediniteljski faktor”, a Miroslav Ćiro Blažević smatran personifikacijom normalizacije. Ili tako nekako. “E, kakva li je to država kada i Ćiro Blažević doprinosi normalizaciji”, reći će kasnije, puno kasnije, dakle prije petnaest dana, Boris Dežulović, poznati hrvatski pisac.

Od prvog aprila nije riječ o lošoj šali, već o groznoj zbilji, Bosna i Hercegovina, stvarna, jedna i jedina, nakaradna, nema nacionalni fudbalski savez, dok reprezentaciju ima, ali za džabe. I za prijateljske utakmice sa jednako nogometno nepriznatim Kosovom. FIFA-i i UEFA-i nije bilo do travanjske zajebancije i Fudbalski/nogometni savez BiH – da, baš se tako zvanično zove, iako su football i nogomet, prema svim raspoloživim informacijama, dva imena iste igre – je suspendovan do daljnjeg. Odnosno, do trenutka kada će, kao što je slučaj u svim normalnim državama, imati jednog umjesto tri predsjednika koja se rotiraju u ritmu polazaka autobusa iz Šibenika za Split: svaki puni sat.

Bosna i Hercegovina, naravno, nije normalna država. Zapravo, pitanje je je li i koliko uopće država. Ono što su, dakle, Michel Francois Platini ili Joseph Sepp Blatter zatražili od šarolike družine “dugogodišnjih sportskih radnika” – bivši pukovnik Armije BiH, umirovljeni general HVO-a, upravnik pošte, član navijačke udruge reprezentacije Hrvatske, dvojica optuženih za utaju poreza, pa jedan bez biografije, ali ikakve… – možda može proći u zemljama u kojima više naroda ne znači i više problema. No, tamo gdje, recimo, Milorad Dodik za svoju državu navija jedino kada igra protiv Turske, a bivši čelnik Saveza kada ne igra protiv Hrvatske, lider Islamske zajednice Mustafa Cerić službeno prima selektora – valjda da mu objasni kako je formacija četiri-tri-tri preporučena u Kur’anu – gdje Mostarac Sergej Barbarez može igrati za nacionalnu selekciju tek kada se njegovim roditeljima sa zapadne obale Neretve zagarantira sigurnost, reprezentacija smije Banja Luku jedino preletjeti, a navijači Srbije gostovanja te ekipe u Sarajevu gledaju sa puškometa, tamo se ne zna je li sport ogledalo društva ili je društvo ogledalo sporta. Kako god, odraz svakako nije kriv, već je kriv onaj što se ogleda.

U cijeloj priči, naravno, uopće nije bitan navodno problematični zahtjev, jer odavno postoji rješenje: jedan predsjednik sa mandatom na četiri godine, uz poštivanje famoznog nacionalnog ključa pri izboru narednog. Kao što, u istoj toj priči, nisu krivi oni što ih je FIFA najviše kaznila: klubovi i reprezentacija. Niko, naime, svih ovih godina u bosanskom fudbalu nije napravio ništa vrijedno pomena zahvaljujući savezu, već uprkos njemu. Kažnjavati, dakle, Borac iz Banja Luke – kao vjerovatnog prvaka države – ili jedanaest igrača sa višemilionskim ugovorima u njemačkim, engleskim, ruskim, francuskim ili turskim timovima, jer još uvijek igraju za klinički mrtvu državu, isto je kao pokušati okončati libijski građanski rat uvođenjem embarga na naoružavanje pobunjenika: do mira će naravno doći čim bolje opremljeni pobiju one što se nemaju čime braniti.

Fudbal igraju nogometaši

Ivica Švabo Osim, jedan od najboljih bh. igrača svih vremena i najbolji bosanski trener od neolita, spada među one što vjeruju kako Međunarodna fudbalska federacija planira učiniti ono što je Bosni i Hercegovini trebalo odavno: uvesti protektorat u kojem se najviše pitaju stranci, a samo malo manje oni što im referenca za javno djelovanje nije to što su idioti. Navodno bi neki novi Fudbalski/nogometni savez trebao imati tri člana iz FIFA-e i UEFA-e i šest domaćih: dva Bošnjaka, dva Hrvata i dva Srbina, koji su u nogometu profesionalno, dok su narodnost dobili rođenjem. Tada će, u prijelaznom periodu – što u bosanskom vremenu može značiti zauvijek ili barem pet stotina godina – klubovi i reprezentacija imati pravo nastupa, dok će se o nogometu, za promjenu i konačno, pitati oni što znaju da Slaven Belupo nije iz Slaven Belupa, već iz Koprivnice.

Država u kojoj je i uvođenje jedinstvene poreske stope na uvoz mineralne vode pitanje života i smrti, zaslužila je da to, kada već ne može ništa drugo, ne bude i fudbal. Kako bi to rekao William Bill Shankly, otac i majka velikog Liverpoola: “Neko je jednom prilikom rekao da je nogomet pitanje života i smrti. Razočaralo me takvo razmišljanje. Nogomet je mnogo više od toga.” Nogomet je, naime, ono kada stoper doda veznom igraču, a ovaj asistira napadaču za gol i nikoga, ali nikoga sa koeficijentom inteligencije većim od broja cipela ne zanima što je stoper Hrvat (Boris Pandža), veznjak Srbin (Zvjezdan Misimović), a napadač Bošnjak (Edin Džeko), jer fudbal igraju, koliko god to zvučalo nemoguće, nogometaši. Čak i tamo gdje o njima odlučuju mediokriteti birani po nacionalnom ključu. U Bosni i Hercegovini, recimo.