Intrigator

Katran & perje

Preobrazba nogometnog izbornika

Vatreno ludilo

Postavljen je za nogometnog izbornika 2006. zbog potpunog neiskustva, kao lik kojeg će udarati i manipulirati kako god stignu. Međutim, ispočetka se Slaven Bilić spletom okolnosti pokazao drugačijim, pa je narod povjerovao kako je još uvijek moguće da netko kompetentan zasjedne na bilo kakvu poziciju u ovoj zemlji. Pet godina kasnije, Bilić preživljava isključivo zahvaljujući činjenici da se pretvorio u okorjelog političkog oportunistu u paktu s nogometnim drmatorima Zdravkom Mamićem i Vlatkom Markovićem.

Od ljeta 2008. i izgubljenog polufinala na Prvenstvu Europe, Bilić vrtoglavo srlja prema dolje. Kao i u slučajevima prethodnih izbornika, kroz reprezentaciju defiliraju slučajni prolaznici nogometnim tržištem. Momčad kroje menadžeri i njihovi asistenti iz kriminalnog polusvijeta. Nekad zdravoseljačka ekipa mladih naivaca koji lete terenom, pretvorila se u krdo lijenih, precijenjenih magaraca.

Iznimno neinteligentna prezentacija u Gruziji protekle subote jedna je od najsramotnijih u povijesti domaćeg nogometa. Od autoritativnog, ali navodno nekonvencionalnog lidera, upakiranog huljićevskom metodom u fabricirani nonkonformistički lik heavy metalca s naušnicom, Bilić je danas postao predmetom sprdnje, discipline u kojoj je naša javnost istrenirana do savršenstva.

Jedno od najizraženijih posrtanja ovog neprijepornog rokera bilo je vodanje momčadi na prijem kod kardinala Bozanića. Vrijedilo je samo zbog jednoga: tada je nastala paradigmatska fotografija nogometnih grla s rukama prekriženima na mošnjama kao u živom zidu, dok su im se sa zapešća sjajili skupocjeni “Rolexi”. Oko vratova bili su križevi, naravno.

Ovotjedni remi s Francuskom pokazao je da famozni vatreni postaju Jugoslavija u malom: titula svjetskih prvaka u prijateljskim tekmama opasno se bliži.

Petar Glodić

Zbor istraživačkih novinara predstavio “Bijelu knjigu”

Povijest nasilja nad medijima

“Bijela knjiga, kronika prijetnji i napada na novinare 1990-2011” naslov je svojevrsne povijesti beščašća u Hrvatskoj, objavljene u izdanju Zbora istraživačkih novinara Hrvatske. Urednica Renata Ivanović sa suradnicima prikupila je sedamdeset slučajeva prijetnji, premlaćivanja i ubojstava novinara u novoj Hrvatskoj i prezentirala ih zainteresiranoj domaćoj javnosti uz dosta slikovnog materijala.

Strukturirana je obrnutom vremenskom kronologijom, pa početak knjige pripada prijetnjama kolegi Dragi Pilselu i napadu političkog establišmenta na tjednik “Novosti” iz ove i prošle godine, dok je kraj knjige rezerviran za događaje s početka 90-ih. Između se su se smjestili događaji od slučaja Romana Latkovića nadalje.

Podsjetimo, kolega Latković je 1996. zatražio odstup predsjednika Tuđmana, a njegov je oštar tekst pročitan tada na centralnom televizijskom dnevniku i zvučao je – kao što je, uostalom, i bila namjera – kao potjernica za novinarom. Latković je od prijetnji izbjegao u Ameriku, gdje je i danas. Tu je i poznati slučaj “Radija 101” iz iste godine.

Knjiga podsjeća na prijetnju Borislava Škegre revolverom Editi Vlahović, tadašnjoj novinarki “Novog lista”, kao i na pretučene kolege iz istih novina – Roberta Franka i Ronalda Brmalja. Stalna meta su i osječki novinari Goran Flauder i Drago Hedl. Njima, praktički sve do svog odlaska u zatvor, ne prestaje prijetiti istočnoslavonski gospodar rata Branimir Glavaš. Na meti je permanentno i Denis Latin, tvorac “Latinice”.

Posebno opasne su nulte godine, kad se raspojasane i neumrle tuđmanovske službe obračunavaju s Helenom Puljiz (žrtva razračunavanja dviju državno-špijunskih službi) ili, pak, s redakcijom “Feral Tribunea”, koja ne prestaje biti ugrožavana kroz cijelo ovo razdoblje, sve do gašenja lista 2008. godine.

Ubojice sa Sljemena prijete Denisu Kuljišu, a koju godinu iza toga biva premlaćen novinar “Jutarnjeg lista” Dušan Miljuš. Upravo je njegovo stradanje, kako kažu priređivači, i bio otponac za nastanak ove žurnalističke historije. Najbrutalniji napad izvršen je u jesen 2008. na vlasnika “Nacionala” Ivu Pukanića koji tom prilikom smrtno stradava, a tada pogiba i njegov kolega Niko Franjić. Jedno je poglavlje posvećeno prisluškivanju novinara, a kao posebna meta izdvaja se Željko Peratović, novinar koji je praktički na stalnom udaru centara moći.

Inače, autori su prikupili još tridesetak slučajeva, ali njihovi akteri nisu htjeli da se i te priče objave. Na kraju, jedna bizarnost s promocije “Bijele knjige” u Novinarskom domu. Prezentaciji je prisustvovao i predsjednik Ivo Josipović, inače i sam na negativan način involviran u slučaj novina koje upravo čitate.

Rade Dragojević

Studentski zbor čvrsto ostaje pod nadzorom “stožerne stranke”

Predsjednik sa stranačkom iksicom

Glavna zadaća Studentskog zbora oduvijek je bila osigurati pacifikaciju i pokornost studenata HDZ-u. Niti jedni izbori nisu prošli bez optužbi za lažiranje, a predsjednici su često bili članovi HDZ-a

Sve se promijenilo da se ne bi promijenilo ništa: na mjestu predsjednika Studentskog zbora Sveučilišta u Zagrebu 25. ožujka jednog HDZ-ovca zamijenio je drugi. Novi je predsjednik student Medicinskog fakulteta Danko Relić, a kao prvi potez novopečeno je vodstvo uputilo, zajedno s više zavičajnih udruga, poziv na – ni manje ni više – nepriznavanje nove Vlade Federacije BiH. Pritom je taj apel, koji na prvi pogled ne spada u redovnu djelatnost institucije koja bi trebala štititi prava studenata, potpisan mimo znanja Skupštine Zbora.

Relića je izabrala Skupština čiji članovi su birani na izborima održanim 5. i 6. svibnja prošle godine, tijekom kojih su studenti okupljeni u inicijativu Song (Studenti organizirano nadgledaju glasanje) zabilježili i izbornom povjerenstvu prijavili 71 slučaj kršenja izbornih propisa na 15 fakulteta, od fizičkog protjerivanja promatrača, uvjeravanja studenata pored samih glasačkih kutija koga trebaju birati, dijeljenja popisa s imenima “poželjnih” kandidata, pa do nestanka glasačkih kutija s biračkih mjesta. Dio prigovora nadležna sveučilišna tijela su odbacila, a na dio, tvrde nezadovoljni studenti, odgovor nikada nije došao.

Obraćanje rektoru Aleksi Bjelišu i ministru znanosti Radovanu Fuchsu prošlo je bez uspjeha, pa je zbog toga, kao i zbog sumnji u malverzacije s izbornim materijalom koji je osam mjeseci stajao pohranjen bez nadzora i objave rezultata, pedesetak studenata više zagrebačkih fakulteta spriječilo 18. ožujka fizičkim upadom u dvoranu Rektorata prvi pokušaj konstituiranja SZ-a, a kao svoj sljedeći korak najavljuju podnošenje tužbe Upravnom sudu.

SZ je osnovan 1996, a glavna zadaća oduvijek mu je bila osigurati pacifikaciju i pokornost studentske populacije HDZ-u. Niti jedni izbori unutar Zbora nisu prošli bez optužbi za lažiranje, a dužnost predsjednika često su vršili aktivni članovi HDZ-a, poput Mislava Baneka koji je bio i predsjednik stranačke mladeži, dok ga prošle godine nije naslijedila premijerkina miljenica Martina Banić, zatim Darija Škegre ili dosadašnjeg čelnika SZ-a Ivana Bote.

Kao pravi HDZ-ovi pretorijanci, vođe SZ-a pljuvali su svaku nepoćudnu studentsku akciju, poput blokada fakulteta tijekom kojih se Bota na izvanrednim presicama umiljato uslikavao prvo s ministrom znanosti Draganom Primorcem, a potom i Fuchsom. Najzloglasniji član ove družine ipak ostaje Petar Bezjak, koji je 2003. godine studente pozivao da glasuju protiv lijeve koalicije, a koji je konačno odletio nakon što je u zatvoru posjetio ratnog zločinca Mirka Norca taman kada je u Zagreb dolazila Carla del Ponte.

Vlasti su, pak, odanost šefova SZ-a kupovale prepuštanjem da samovoljno raspolažu višemilijunskim proračunima. U Bezjakovo doba mastilo se večerama u Sheratonu i raspojasano putovalo po Južnoj Africi, a Index.hr je pred dvije godine objavio da je Tomislav Čengić, tadašnji šef riječkog Zbora, zajedno s Fuchsovim sinom na trošak SZ-a tulumario jugoistočnom Azijom. Na mobitele se, pak, troši više od stotinu tisuća proračunskih kuna, a s obzirom na to da su vrlo aktivne upravo udruge studenata iz BiH, 2010. godine je, primjerice, najviše novca od svih studentskih medija dobio list hercegovačkih studenata “Moj kamen”.

Sve u svemu, ne čudi da se i na listi Studenti zajedno, koja je pobijedila na prošlogodišnjim izborima, nalazi više članova HDZ-a. Studentski zbor, jasno je, čvrsto ostaje pod nadzorom stožerne stranke hrvatskog naroda, a mladi kabadahije i dalje imaju gdje vježbati klijentelizam, korupciju i proceduralne vratolomije, što im – vidjeli smo – ide odlično.

Jerko Bakotin

Hrvatski novogovor

Dosta mi je tvojih ispraznica!

Zahvaljujući konkursima časopisa “Jezik” i naporima akademika Stjepana Babića, hrvatski jezik ili bolje rečeno novogovor, obogaćen je s nekoliko novih umotvorina dokonih građana, koje su zamijenile sasvim dobro udomaćene stare pojmove svojevremeno preuzete iz stranih jezika.

Nagrade za najbolje nove hrvatske riječi dodijeljene su u Lipiku, a najboljom je proglašena “ispraznica”, koja bi trebala zamijeniti tuđicu “floskula”. Autor Vinko Vukadin, poduzetnik iz Graza, za “ispraznicu” je primio nagradu “Dr. Ivan Šreter”, koju od 2006. dodjeljuje istoimena fondacija u čast pakračkom i lipičkom liječniku koji je, kako tvrde, bio politički progonjen zbog promoviranja hrvatskog jezika.

Druga nagrada dodijeljena je za riječ “osjećajnik” koja bi trebala zamijeniti “emotikon”, što je zbirno ime za one raznobojne face s različitim izrazima koje se šalju u elektronskoj pošti. Treća nagrada dana je terminu “parkomat” koji bi jezično trebao zamijeniti izraz “automat za naplatu parkiranja”.

O interesu za natjecanje svjedoči podatak da je 200 učesnika poslalo preko 3.000 riječi, a kako je na podjeli nagrada izjavio akademik Babić, “nije bitan broj prihvaćenih riječi, nego je bitno da imamo osjećaj kako je potrebno misliti o očuvanju svog jezika”.

Činjenica je da hrvatski jezik ili jezik u Hrvata ima većih problema i dilema od smišljanja  novih umjesto tradicionalnih i udomaćenih riječi i pojmova. Ali i raspisivanje takvih i sličnih konkursa i nagrada svakako je bolje od situacije iz 90-ih kada je Franjo Tuđman dekretima i političkim pritiskom uređivao leksik. N. Jovanović

Kratko & jasno

Branko Smerdel, profesor ustavnog prava

Krojači nisu pod kontrolom

Prekrajanjem izbornih jedinica vlast se upustila u gotovo pa zavjereničko, a svakako nedemokratsko i protuustavno interveniranje u izborno zakonodavstvo?

– Nije relevantno je li nedemokratski, nego je relevantno to da je čin izmjene protivan članku 5. Ustavnog zakona o provedbi Ustava i izvješću kojim je protumačen taj članak, jer je izračunato da se nakon 11. ožujka – godinu dana prije izbora – ne smije mijenjati izborno zakonodavstvo. Iz toga proizlazi sve ostalo, kako god vi to kvalificirali. A kršiti se može očito sve, pa i to, bez obzira na to što je Ustavni sud jasno nabrojio koji sve zakoni čine izborno zakonodavstvo.

Pa dobro, nije mišljenje Ustavnog suda nešto što se uobičajeno poštuje, kao ni Ustav sam…

– Koliko znam, čak se i u nekim redakcijama sugerira izbjegavanje samog pojma ustavnosti. Ne znam, ja sam profesor i na svoj se način borim za to. Vi ste novinar, imate svoj prostor. Svatko ga ima na neki način.

Hoću reći da se generalno ponavljaju iste stvari, izborno zakonodavstvo prečesto trpi prigodni, politikantski inženjering i uvijek se iznova zgražamo nad tom praksom.

– To prekrajanje je široko rasprostranjena praksa, koju zlorabe oni koji su u prilici da kroje, a nisu pod kontrolom. Međutim, javnost reagira na sve to, pa je i sada reakcija dosta burna. Sadašnje zakonodavstvo koje regulira izborne jedinice iz 1999. godine također je produkt jednog sličnog krojenja. No činjenicu da su po tome zakonu triput održani izbori i da su pobjeđivale različite opcije trebalo bi sada uzeti u obzir kao pozitivnu. To bi rješenje trebalo imati prednost u odnosu na neke zečeve iz rukava.

U odnosu na novo prekrajanje jedinica?

– Da, to je isto kao kada biste u nogometu odjednom drastično promijenili pravila, a onda tvrdili da je to i dalje ista igra. Smiješno je kada barba Luka zaključi da teritorij nije stvar prava. Baš me zanima bi li tako mislio da mu netko malo pomakne neku među u njegovim nasadima mandarina.

Igor Lasić