Izbjeglice nisu naš problem

Ustanci u sjevernoafričkim državama i međunarodna vojna intervencija u Libiji doveli su do povećanog broja dolazaka afričkih izbjeglica na talijanski otok Lampedusu, pa se tamo od početka godine brodovima iskrcalo 20-ak tisuća ljudi iz tih zemalja, ali i iz subsaharske Afrike. No, panika koja je zbog toga nastala u europskim političkim krugovima, disproporcionalna relativno malom broju izbjeglica, razotkrila je svu promašenost zajedničke europske imigrantske politike i nejedinstvo članica Europske unije oko tog pitanja.

Talijanska vlada, a naročito dužnosnici desničarske Sjeverne lige, požurili su situaciju na Lampedusi iskoristiti za jeftine populističke poene i potkusurivanje s Francuskom, koju krive za propale milijunske poslove u Libiji, dok zemlje sjeverne Europe s visine poručuju Talijanima da sami riješe svoje probleme kako, uostalom, i nalaže zajednička europska politika.

Prihvatilište na Lampedusi osposobljeno je za samo 800 ljudi, pa je dio tamošnjeg stanovništva, koje se upravo priprema za turističku sezonu, ubrzo počeo protestirati, suočen s rasapom otočke infrastrukture, imigrantima koji bježe iz prihvatilišta i povremenim napadima na njihovu imovinu. Talijanske vlasti nisu odredile status tih ljudi, pa se ne zna jesu li oni izbjeglice, imigranti ili tražitelji azila, i shodno tome ne zna što im je s njima raditi.

Lampedužanin Berlusconi

Vlada ih sada raspoređuje po drugim regijama kako bi rasteretila Lampedusu, zbog čega je ostavku podnio gradonačelnik Mandurije u regiji Puglia, kao i zamjenik ministra unutarnjih poslova Alfredo Mantovano. Predsjednik Sjeverne lige Umberto Bossi od vlade je zatražio da mu izbjeglice “makne s očiju”, njegov kolega Roberto Maroni udario je po Uniji zbog “nedostatka solidarnosti”, a ministar vanjskih poslova Franco Frattini po Francuskoj koja je nekoliko stotina izbjeglica pristiglih na njezine granice vratila u Italiju. Talijanski premijer Silvio Berlusconi u teatralnom posjetu Lampedusi obećao je izbjeglice ukloniti u roku od 48 sati, a otočanima dati porezne olakšice i subvencije, a obznanio je i da je tamo upravo kupio kuću pa će sada i on “postati Lampedužanin”. Otok je posjetila i francuska desničarska zvijezda u usponu, predsjednica Nacionalnog fronta Marine Le Pen, izjavivši da “ohrabrivanjem ilegalne imigracije ohrabrujemo još izgubljenih života”, referirajući se na nedavno potapanje tuniskog broda u kojemu je poginula 41 osoba.

S druge strane, koordinatorica UN-ove agencije za izbjeglice (UNHCR) u Italiji Laura Boldrini apelirala je na druge europske države da u slučaju masovnog dolaska izbjeglica i one podijele teret kako bi se smanjile tenzije u Italiji. Mediteranske zemlje najizloženije dolascima afričkih izbjeglica – Italija, Španjolska, Francuska, Malta, Cipar i Grčka – na hitnom sastanku europskih ministara unutarnjih poslova u Bruxellesu zatražile su uspostavu zajedničkog azilantskog sustava do 2012, osnivanje fonda solidarnosti i ravnomjerno raspoređivanje imigranata po Uniji, s obzirom na to da sve članice imaju obavezu štiti njihova ljudska prava. Stav ostatka Europe na tu inicijativu fino je sažela austrijska ministrica Maria Theresia Fekter, rekavši da je Austrija primila “stotine tisuća ljudi iz bivše Jugoslavije, pa može i Italija izaći na kraj sa svojih pet tisuća”.

Ova zbrka posljedica je Dablinske regulative, europskog zakona iz 2003. godine koji propisuje da je za provjeru i određivanje statusa tražitelja azila odgovorna ona država kroz koju je ta osoba ušla, kao i da se osobu ima transferirati u tu istu državu ukoliko je se pronađe u nekoj drugoj. Nominalni cilj regulative je spriječiti višestruke aplikacije za azil u različitim članicama, no sve važne organizacije za zaštitu ljudskih prava od početka su upozoravale da zakon nije dobar jer vrši prevelik pritisak na zemlje na rubovima EU-a, koje nisu u stanju svima pružiti jednaku priliku za aplikaciju, već ih umjesto toga deportiraju nazad u zemlje u kojima bi mogli biti proganjani.

Gadafi glavni partner

Krajem prošle godine, nakon pojačanih dolazaka izbjeglica u Grčku i Maltu, povjerenik Vijeća Europe za ljudska prava Thomas Hammarberg javno je kritizirao direktivu, napisavši da ona “nije smišljena kako bi garantirala jednaku odgovornost članica i jednake šanse tražitelja azila”, te da se “temelji na krivoj pretpostavci da im sve države mogu omogućiti jednake uvjete”. Hammarberg je naročito upozorio na sve učestalije pritvaranje imigranata i rekao da Europska unija nije ni približno preopterećena zahtjevima za azil kao neke druge regije koje imaju manje rigidne imigrantske politike, poput Južnoafričke Republike i dijelova Azije i Srednjeg istoka.

Početkom ove godine Europski sud za ljudska prava presudio je, pak, u koristi afganistanskog prevoditelja koji je tužio Belgiju i Grčku jer su ga vlasti prve, pozivajući se na Dablinsku regulativu, deportirale nazad u Grčku, unatoč njegovim upozorenjima da su uvjeti života izbjeglica tamo neprimjereni. Belgijski ministar imigracije nakon presude je objavio da je Belgija zbog katastrofalnih uvjeta već ranije suspendirala vraćanje imigranata u Grčku, a isto su obznanile i Njemačka, Velika Britanija, Nizozemska, Island i Norveška. Europski sud trenutno se bavi s još 960 takvih predmeta, a europska povjerenica za unutarnju politiku Cecilia Malmstrom pozvala je na promjenu regulative, no ništa temeljitiju od uvođenja istog takvog “hitnog mehanizma” privremene suspenzije deportacije imigranata u preopterećene zemlje kroz koje su ušle u EU.

No, Europska se unija u postupanju s izbjeglicama koristi još jednim mehanizmom, koji je Gregor Noll, profesor međunarodnog prava na švedskom sveučilištu Lund, nazvao “outsourcingom” u poslu čuvanja granica. Taj “outsourcing” temelji se na sklapanju bilateralnih ugovora između članica EU-a i zemalja sjeverne Afrike, ali uz blagoslov EU-a, pri čemu je njezin glavni partner u tom poslu donedavno bio upravo libijski diktator Moamer Gadafi. Libija je, inače tek nedavno, nakon pojačanih kontrola u Španjolskoj, Maroku i Tunisu, postala tranzitna zemlja za ilegalne imigrante iz cijele Afrike, a organizacija Human Rights Watch procjenjuje da ih tamo trenutno boravi oko 600.000.

Libija i EU u listopadu prošle godine sklopile su Program suradnje na području migracija (Migration Cooperation Agenda), kojim se definira suradnja u upravljanju granicom, borbi protiv trgovine ljudima i zaštiti izbjeglica, a u siječnju je Europski parlament prihvatio i preporuku o okvirnom sporazumu EU-a i Libije. Libija je, doduše, uvijek preferirala neformalnu suradnju, ali je program zajedničkog pomorskog patroliranja ipak službeno definiran Ugovorom o prijateljstvu između Libije i Italije iz 2008, kojim je Italija usput s pet milijardi eura kompenzirala Libiju za štetu nastalu kolonizacijom, što je bio Gadafijev uvjet za ugovor.

“Europa će pocrniti”

Gadafi je od EU-a dobio i 50 milijuna eura za sprječavanje ilegalnih dolazaka izbjeglica, zahvaljujući čemu se u posljednje dvije godine znatno smanjio broj Afrikanaca koji uopće uspiju staviti nogu na europsko tlo. Libijski tretman imigranata popraćen je posvemašnjim nepoštivanjem ljudskih prava i nasiljem nad subsaharskim Afrikancima, kao i masovnim deportacijama Somalaca, Eritrejaca i Sudanaca u pustinju na granici sa Sudanom, o čemu su vlasti EU-a bile dobro obaviještene putem izvještaja organizacija za zaštitu ljudskih prava i UN-a. Europske vlasti znale su i da Libija nije potpisnica UN-ove konvencije o izbjeglicama, kao i da se za reguliranje imigracije najviše koristi upravo deportacijama, bez da ti ljudi ikada dobiju priliku objasniti jesu li proganjani u zemljama iz kojih bježe i priliku da ih EU, kako se brojnim dokumentima i obavezala, zaštiti.

Gregor Noll smatra da se sporazum između Italije i Libije zapravo svodi na “trgovinu Berlusconija i Gadafija životima emigranata koju omogućava Dablinska regulativa”, a ta trgovina završila je s početkom međunarodne intervencije u Libiji, kada je Gadafi zaprijetio da će zbog nje “Europa pocrniti”. No, iako na raspolaganju ima brojne mehanizme, poput Europske politike susjedstva i Euromediteranskog partnerstva, kojima je cilj pružiti zemljama na rubu Unije financijsku i tehničku pomoć u zamjenu za političke i ekonomske reforme, njih su u stvarnosti zamijenili protekcionizam i bilateralni sporazumi koji opstruiraju formiranje zajedničke imigrantske politike i favoriziraju pojedine autokrate, a oni u zamjenu za čuvanje granica “tvrđave Europe” dobivaju izdašne nagrade, kršeći pritom ljudska prava stotina tisuća ljudi.