Ja bilježim suburbanu kulturu

Jednom si prilikom izjavio da je biznis potreban undergroundu, ali da underground može živjeti bez njega jer on uglavnom sve pokvari. Misliš li da je biznis ubio i muziku?

– Zapravo je. Nema više Jimija Hendrixa, Janis Joplin. Oni su bili zadnji koji su bili toliko popularni a iskreni.

Ali su nestali ulaskom u veliki biznis…

– Priča se da su ih sredili iz CIA-e. Tko zna? Ha, ha, ha… Ako hoće biti iskrena i beskompromisna, umjetnosti je teško surađivati s biznisom. S biznisom surađuju oni koji se mogu prilagoditi i kojima to odgovara.

U 20 godina bavljenja izdavaštvom pod etiketom “Slušaj najglasnije” imaš više od 300 objavljenih albuma, iako im zapravo nitko ne zna točan broj…

– Da, ne znam, možda ih već ima 400.

Biznis hipnotizira mase

Koliko si doista objavljivao bendove čija ti se muzika sviđala, a koliko su to bili bendovi čije si albume objavo bez obzira na to kako zvuče, jer su htjeli biti dio velike Franjićeve obitelji “Slušaj najglasnije”?

– U posljednje sam vrijeme počeo svakome davati šansu. Većinom su to bendovi koji se meni sviđaju. Ja mogu slušati svakakvu muziku i mislim da u svakoj ima nečeg dobrog, pa i u turbofolku, kao i u nekoj drugoj muzici omraženoj nekom drugom. Svagdje se može naći dobrog. I u rocku i u popu ima puno smeća.

Mnogi tvoj ukus vežu isključivo uz garažni rock, iako je tvoje polje slušanja i uživanja u muzici daleko veće?

– Naravno. Ja volim, između ostalog, i garažni rock. Trudim se sve čuti. Muzika je muzika, a sve ove podjele su nepotrebne. Možda je za biznis to dobro. Kad je imamo po ladicama, onda je ljude lakše hipnotizirati da kupe to. Kupite prašak za veš… Biznis ima tu moć da hipnotizira mase koje će onda to kupovati. Ne zato što je to njima dobro, nego zato što su ih hipnotizirali. Meni žena radi u “Getrou”, pa mi priča da nakon što se pojavi nova reklama na televiziji, sutradan se najviše kupuje taj proizvod. Neka kemija za čišćenje. A kaj se reklamira? Reklamira se smeće i kemija i to sve kaj nije dobro. Od “Coca-Cole” preko čipsa do svih tih prerađevina koje su štetne.

Ukratko, ista se stvar odnosi na muziku, jer se prodaje samo ono što se može dobro prodati bez obzira na to što ne valja?

– Da! Međutim, Jimi Hendix je dokaz da se i dobra stvar može prodati. I iza njega je bila mašinerija. Ima i danas jako dobrih autora koji su popularni. Neću reći da je dobro samo to kaj je underground. Ima i u mainstreamu dobrih stvari.

Poznato je da nikada nisi uzeo ni tražio novac od bendove čije si albume objavio. Zašto si uopće odlučio biti izdavač i svima njima objaviti albume?

– Zato što je tu malo love.

Ali puno puta malo novca je puno novca koji bi ti ipak osigurao pristojnu egzistenciju?

– Ako hoćeš uzeti lovu, moraš imati i firmu, a ja to nemam. To izbjegavam. Više se želim time baviti kao hobijem. To mi se sviđa. Kao izdavačka kuća, ja sam na neki način legalan zato jer je to “uradi sam” biznis. To je legalno. Ja sam više kao Alan Lomax, koji je išao po Americi i sakupljao blues. Međutim, on je bio dotiran od američkog Senata. Mi smo učili da su postojali ljudi koji su zapisivali narodne plesove. Ja radim to isto. Ja na neki način bilježim tu suburbanu kulturu. Meni smetaju ograničenja. Izdavači moraju gledati na zakone, koče ih ovaj ili onaj zakon, copyright itd.

Svatko zna što je navika

Slažem se s tobom da imaš više prava nego mnogi drugi dobiti dotacije Ministarstva kulture zbog očuvanja urbane tj. subkulturne baštine.

– Točno! Ali ja neću ići u Ministarstvo. Ja čekam da Ministarstvo dođe do mene. Kužiš?

Iz Beograda su se javili neki dan. Biblioteka grada Beograda me zvala da li bi im mogao donirati neke svoje albume. Naravno da mogu. Jedva sam dočekao da mi se netko javi da mogu donirati.

Znači, tipična hrvatska priča u kojoj te prvo prepozna netko vani, pa tek onda…

– Ma ne, to ti je univerzalno. Nitko nije prorok u svom selu. Ja se nadam da će možda i ovi naši kad vide da su i ovi drugi.

Objavio si prve albume Majki, Overflowa, Satana Panonskog, Goribora, Bambi Molestersa, Damira Avdića…

– Sama krema!

Je li ti se itko ikada od njih poželio zahvaliti na financijski način?

– Ma ne, nisu ni oni nikada zaradili neku lovu. Ni Bare, koji ima neku siću, ali ju je krvavo zaradio. Šoubiznis je krvav posao. Svi bi rekli da je to samo glamur, a to je čekanje… Ja sam bio tri dana na turneji s Lošim dečkima i rekao sam nikad više. Em smo se posvađali, em smo se načekali, pa popiješ nešto, pa se ubiješ… ma daj! To trebaju biti ljudi od čelika da mogu to izdržati. Ili se moraju drogirati i piti da bi to izdržali. I Cobain se ubio. Isto nije bio za taj posao. To ga je ubilo.

I ti si se dosta dugo drogirao?

– Jesam malo, he, he… Ali opet, ja velim, svi znaju kaj je to. Roditelji vele da ne znaju. Ma kako ne bi znali! Svatko zna što je navika. Kava, čaj, pušenje, tablete… to su sve navike. To je sve na isti kalup.

Ipak te droga nije uništila. Zdenko Franjić – jači od droge!

– Jebi ga! Valjda volja za životom. Imao sam to nešto za što sam živio. Muzika! To me spasilo. I dijete i žena. I to što sam kasno počeo pomoglo mi je da se izvučem iz toga. Da sam počeo kao klinac, izgori bih odmah. Ipak sam iza sebe imao neki staž. Bilo mi je lakše.

Zanimljivo je da se na popisu izvođača na tvojoj etiketi “Slušaj najglasnije” nalaze imena iz Seattlea, Chicaga, Tuscona, Londona, Buenos Airesa, Jeruzalema…

– Afrika, Azija… sve pokrivam.

Kako oni reagiraju kad shvate da to nije pravi biznis, već isključivo tvoj entuzijazam?

– Većinom su to ljudi koji znaju o čemu se radi. Ti koji neku lovu traže mene ni ne kontaktiraju. Njima je OK da se pojave na takvoj jednoj kompilaciji. Ta kompilacija, u mp3 formatu, audio i video, ona stoji kao jedno djelo. Ja sam to napravio i to je moje. To je recenzirao u Hrvatskoj samo Horvi na portalu terapija.net, a ovi u Americi, kojima šaljem albume, to vrte…

I punk je bio šačica ljudi

Stanford University?

– Da, oni. To je ogromna kompilacija. To se godinama mora istraživati i slušati.

Gore je više od 260 izvođača.

– Može biti. Preko 50 sati muzike. To je za ljude koji imaju kapacitete. To ne može svatko. To je za rijetke. Ja to i dijelim, ali vidim da je to ljudima previše. Meni nije.

Uz tvoju ljubav prema muzici postoji i tvoja ljubav prema pisanju. Osim što sam pišeš pjesme, pokrenuo si i nakladničku kuću “Bratstvo duša”?

– “Bratstvo” je zanimljiva riječ, jer bratski odnosi nisu uvijek oni koji znače samo ljubav. Ima tu i puno drugih osjećaja.

Je li ti se itko od “velikih” nakladnika javio da bi preuzeo neko djelo ili objavio roman nekoga od tvojih autora?

– Ne! Bio sam u vezi sa “Šarenim dućanom” i čak smo nešto pričali da bi objavili moju knjigu, ali to se nikad nije realizirao. Ja sebi sam radim knjige. Ja si uzmem svu lovu. Ovako, tko zna bih li ikad nešto dobio?

To je budućnost diskografije. Bend snimi album, objavi ga za svoju etiketu i sam ga prodaje.

– Tako je, i sva lova ide njemu.

Mnogi koji te znaju, složit će se da si ostavio neizbrisiv trag u posljednjih 20 godina.

– Ja se trudim. Evo, sad objavljujem 80 do 100 albuma godišnje. Kao Franci Blašković. On objavi jedan album mjesečno. Ima tu sjajnih bisera. Toga vani nema. Tko vani radi jedan album mjesečno?

Već smo spomenuli da imaš svoje obožavatelje širom svijeta, pa tako i na Sveučilištu Stanford u Kaliforniji, no postoji li neki radio u Hrvatskoj koji na sličan način prati tvoja izdanja?

– Portal www.terapija.net uvijek objavi neku recenziju, u Subotici ima Radio Netizen, samo muzika. Oni puštaju često “Bombardiranje New Yorka”.

Itko od službenih medija u Hrvatskoj?

– Vinkovci. Ja šaljem svakome tko je zainteresiran. Znao sam doći na neku radiostanicu i vidjeti pobacane svoje ploče. Nitko ih neće ni uzeti. To mrzim. Sad sam počeo s Radio studentom. Ostavio sam im svu svoju diskografiju u mp3 formatu, da imaju.

Tvoje kultno “Bombardiranje New Yorka” doživjelo je već 13 izdanja. Kako se uopće rodila ideja da jednu takvu kompilaciju još davne 1989. nazoveš “Bombardiranje New Yorka”?

– Trebali smo bombastično ime da nešto izbombardira. Ja sam to složio od dvije slike. Uzeo sam jednu sliku starog New Yorka i sliku padanja bombi na Vijetnam iz jako dobrog američkog fanzina “Search & Destroy”. Bombe koje padaju na New York. Ima tu neke simbolike.

Je li se puno promijenila scena u svijetu i kod nas u odnosu na vrijeme kad si se počeo baviti rock’n’rollom?

– Uvijek ima bendova. Ne bi se htio ograničavati samo na rock’n’roll. Ipak je to samo jedna grana muzike. Čak je i dosta ograničen. Ti pravovjerni, pa ovi i oni… Mislim da se, generalno gledano, nije puno promijenilo od tada do danas. Izgleda kao da ima manje interesa, ali nije ga ni prije bilo puno više. Baš si mislim, taj punk kad je počeo, pa to je bila šačica ljudi koje su mediji podigli. Kao i umjetnici u New Yorku. CBGB je rupa. Gori od “Melina” tri puta. Kad dođu ljudi izvana, ne mogu vjerovat’ kad vide ovo kod nas. Još kad su “Kulušić” i “Lap” bili živi… Zašto ti klubovi propadaju?

Priče su bit

Zašto, dakle, ti klubovi propadaju?

– Hiljadu takvih klubova. Od Stenjevca do Sesveta. Ovaj u Gajevoj, kaj je radil samo za Univerzijadu, a prije toga od 1960-ih. Zanima me kome je u interesu da to ne radi? Kome je to u interesu? Ako nisu riješeni imovinsko-pravni odnosi, onda ih država ili grad trebaju uzeti pod svoje i iznajmiti nekome da radi. Ne mora biti koncert, samo da se tu nekaj radi. U Španskom ima tri-četiri kluba koji stoje. Puni su govana i gadno je to za videt.

Može li se ta situacija s klubovima povezati sa situacijom u državi unazad 20 godina?

– Ma to je oduvek tak.

Koliko je internet pomogao tvom razvoju i postojanju etikete “Slušaj najglasnije”?

– Meni je najviše pomogao MySpace, ali je pukao. Nešto im se desilo i to više nije to. Preko njih sam došao do ljudi iz Afrike, Azije, s Islanda… do kojih drugačije ne bih mogao.

Koje je najnovije otkriće etikete “Slušaj najglasnije”?

– Sad sam baš napravio album jednog dečka iz Brčkog, “Dječak iz vode”. Meni je jako dobar. To je CD u mp3 formatu, 98 pjesama na albumu.

Plodan dečko.

– Baš volim te plodne dečke.

Imaš 53 godine, kao i Mark E. Smith ili Madonna. Kako zamišljaš ostatak svog života?

– Ne razmišljam dugoročno. Mislim da ih neće biti još 53, nego koliko ih bude. Nije mi to važno. Probao bih raditi stripove. Bio sam u Subotici prije nekoliko mjeseci, u jednom kafiću gdje se skupljaju stripadžije. Ima tamo jedna bilježnica s njihovim crtežima i gotov album. Sada ćemo to skenirati, staviti omot, pa dilam. Ne samo strip. Imam ja i neke umjetnike. Kečer je bio odličan slikar. Jedino kaj sam ograničen na crno-bijelo, jer mi je u boji preskupo. Ja zapravo stalno radim knjige. I CD je knjiga. Isto ima tekstove, samo što ima i muziku. Priče su bit. I bake su nam nekad pričale priče. Prenosile su se s koljena na koljeno…