Kad političari istinito lažu

Teško je gledati što novac radi od inače finih ljudi. Neki austrijski novinari rođeni ranih pedesetih, bivši studenti Univerziteta Innsbruck, sjetno se sjećaju ozbiljnog i vrijednog kolege Ive iz Hrvatske, koji je uzdignute glave nosio vlastitu oskudicu te prodavao lokalne novine ne bi li popravio svoj studentski budžet. Njegovi rani interesi pokazivali su da je mladac svjestan izazova što ih pred čovjeka postavlja stvarni život, čitao je Jeana Anouilha, analizirao sukob idealizma i realizma te diplomirao na literarnoj temi unutarnjih sukoba čovjeka prisiljenog odreći se ideala mladosti.

Pa i kad se vratio u domovinu i krenuo u politiku, Ivo je zadržao habitus dečka koji obećava svima i svakome, i glasačima i Tuđmanu i demokraciji i Europi i boljem životu, posebice vlastitom. Njegove slike, koje su od kraja devedesetih odašiljane u svijet, pokazivale su ozbiljnog i vrijednog utjerivača općeg dobra, uhvaćenog u momentu dok čini civilizacijski korak naprijed od prve generacije HDZ-a, premda joj je i sam kronološki, no – onako obrazovan, pouzdan i dobro odjeven – ne i stilski pripadao. Njegove kristalno jasne oči govorile su Hrvatskoj “ja nisam Ćaća”, a Europi “ja nisam Balkan”.

Laž i govor tijela

Pa kako je taj ljubitelj književnosti, i sam autor, nosilac odlikovanja Reda kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom, medalje Slobodne države Bavarske te Velereda kraljice Jelene s lentom i Danicom, drugog po važnosti u redoslijedu hrvatskih odlikovanja, uhićen u Austriji, na autocesti između Salzburga i Tirola, kao običan drumski razbojnik u potrazi za sigurnim skloništem, te strpan u zatvor u kojem još sjedi i moli da ga se samo ne izruči Hrvatskoj, jer da on vjeruje svakom sudu osim domovinskom? Kad je počeo živjeti život iz vlastite diplomske radnje?

– Je li istina da je u Zagrebu imao panic room, gdje je čuvao umjetnine, primjerice Picassa? – pita kolega iz katoličkih novina “Furche”, inače svjedok Sanaderovih studentskih dana iz Innsbrucka.

Naravno da nije. Ništa od onoga što se bivšem premijeru stavlja na dušu, udruživanje u svrhu počinjenja krivičnog djela, zloupotreba ovlasti, osobno bogaćenje, nije istina. Njegove kristalno jasne oči su svjedok. Ako ga javnost u tom smislu i ne razumije, ima znanstvenika koji to čine.

– Laž ne postoji. Nitko ne laže – kaže profesor sociologije Anselm Eder s bečkog Univerziteta.

Jedan od njegovih akademskih interesa usmjeren je analizi govora tijela, kao polju sociološkog promatranja, pa je stoga zamoljen da baci pogled na visoko stilizirane slike koje prikazuju nekadašnjeg austrijskog financministra Karl-Heinza Grassera iz konzervativne vlade premijera Wolfganga Schüssela, ili Sanaderove iz vremena kad je iskoračio iz Tuđmanove sjene i treptao na Hrvatsku s plakata azurnoplave pozadine. To bi bili ljudi, sudeći po izrazu lica, koji niti jednog trenutka ne pomišljaju da su počinili ili uopće bili u stanju počiniti neko pravno ili moralno sumnjivo djelo, oni su zgranuti nepravdom koja im se nanosi, tvrdi Eder. A prije svega, oni ne lažu kad kažu da su nevini u smislu u kojem ih se tereti.

– Laž znači da jedna osoba daje netočan opis događaja kako bi za sebe osigurala neku prednost. Ako to činite, smjesta vas se otkrije. Uspješni lažovi, naprotiv, vjeruju u to što kažu u onom momentu u kojem to kažu, oni dakle ne lažu, već samo rekonstruiraju realnost. I ako deset minuta nakon toga kažu nešto drugo, vjeruju u to, inače ne bi mogli izgledati tako samouvjereno. Uspješni lažovi velikodušno interpretiraju stvarnost, njihova internalizirana stvarnost preuzima primat – kaže Eder.

Gdje je kajanje?

Ipak, brani se zdravi razum, kad jedan financministar na razvijenom Zapadu ne plati porez i uz to izgradi čitavu mrežu rođačkih i prijateljskih veza za efikasno iscrpljivanje javnih, državnih i bankovnih fondova, ili kad jedan premijer u bijegu ostavi iza sebe pasivu od nekoliko stotina milijuna eura, ne predstavlja li uvjerljiva racionalizacija počinjenog preveliki izazov, jednako kompliciran i za onog koji objašnjava kao i za onog koji sluša? Što je s kajanjem?

Eder u svojoj studiji o govoru tijela nabraja sedam emocija koje se, potpomognute antropološkim tumačenjima, mogu pročitati s ljudskih lica: radost, iznenađenje, tuga, strah, bijes, odvratnost/gađenje i zainteresiranost; gdje je kajanje, pitamo. Kajanje se može izraziti kroz tugu, kroz auto-agresiju, kroz različite forme bijesa, kajati se znači imati svijest da ste povrijedili normativni sistem vlastite referencijalne grupe i sad živite u strahu da će vas se isključiti iz nje, prava tragedija ako se uzme u obzir da vaša referencijalna grupa za vas preuzima funkciju društva u cjelini. Ali kajanje kao autohtoni izraz ne postoji. Kad se ta shema prenese na politiku, na sve one brojne slučajeve prilikom kojih su demokratski izabrane sluge naroda uhvaćeni s rukama u vreći, i to na način reducirane rafinese, koji nije ostavljao previše interpretativnog prostora, opći se ton ne mijenja. Uostalom, pita Eder, jeste li ikad sreli ili samo čuli za političara koji se kaje zbog onog što je učinio, svejedno bila to zloupotreba ovlasti, krađa ili započinjanje rata?

Svijest o kršenju normi je predstava koja se da inscenirati, laž je vrsta istine, kajanje ne postoji. Pravi problem je, međutim, u tome što poslije takvih kriminalnih epizoda na političkoj razini neki ostaju s računima u Švicarskoj, a drugi nemaju što jesti. Pritom se i jedni i drugi osjećaju jednako nevini i prevareni, iznad svega neshvaćeni.

Kontrola ispred povjerenja

Postoji još jedan, pragmatičniji način gledanja na tu tematiku: ona nije nova. Čitave su znanstvene grane nastajale i stoljećima se razvijale isključivo na osnovi toga što se netko prije dvije i pol tisuće godina upitao kako spriječiti političare da kradu: te bitange će nam još doći glave, nikad se nećemo razviti u suvremenu medijsku demokraciju, pojest će nam sve škole, autoceste i bolnice, ostat ćemo bez ulične rasvjete! U to su ime postavljene norme i sankcionirano je njihovo kršenje, sve po njemačkoj poslovici koja kaže da je povjerenje dobro, ali je kontrola još bolja.

Ako itko, germanske kulture znaju o čemu govore, u popularnim kulturološkim teorijama njih ionako bije glas da su izmislile i pravo i vraga, prvo kao rigorozum, drugo kao kušnju. Izmislile su i kapitalizam, koji mnogi danas izvlače za uši, vrijeđaju ga kao hibrida pravnog i vražjeg sustava, imenuju glavnim krivcem za moralni raspad solidarnog principa društvene organizacije. Točno je, Marx je tvrdio da kapitalizam izrabljuje čovjeka, ali Marx, kao što se najkasnije od 1989. zna, nije bio u pravu. Ostaje još da se vidi da li je Weber bio u pravu kad je tvrdio da kapitalizam u svojoj biti predstavlja kontrolu nagona i da uspješan kapitalist po defaultu ne može biti pohlepan. Bitno ograničenje, nerado izrečeno: Weber je pritom mislio na protestante.

Pravo je slijepo

Poruka je u sljedećem: nije zapadna Europa nikakav hram ćudoređa, a južna i jugoistočna, uključujući Balkan, amoralni složenac običajnih i rođačkih prava. Krade se i tamo i ovamo, kradu političari zapada i juga, kradu čitave države. Stvar je u tome, da li se protiv prekršitelja normi provode sankcije, a tu već postoje razlike.

Godinama prije no što se Državno odvjetništvo pokrenulo protiv Sanadera, hrvatska je javnost već imala uvid kako u medijski obrađeno, tako i u nepisano narodno stvaralaštvo o njegovim financijskim podvizima, ali se ipak ništa nije događalo. Svega je tu bilo, i sistemske inertnosti pravosudnog aparata i svojevrsne zahvalnosti – kratkog vijeka, naravno, jer su oni prije njega bili i gori! – ali i izvjesnog divljenja prema čovjeku koji se, u okruženju slabih institucija i neprozirnih tranzicijskih pravila, zna izboriti za dobrobit vlastite familije i kruga prijatelja, lijepo počešljani, elegantno obučeni Dirty Harry jugozapadnog Balkana.

Naprotiv, kad je austrijski EU-parlamentarac Ernst Strasser naletio na provokatora iz britanskih novina i lakonski objasnio kako je njegova lobbying cijena sto tisuća eura, već je dan nakon toga uslijedila serija sankcija, od pravnih do moralnih. Za razliku od njega,

Karl-Heinz Grasser dugo je uživao popust u javnosti, čak i danas mediji ne propuste priliku da objasne kakvu je frizuru nosio kad se pojavio na posljednjem sudskom ročištu zbog korupcije i zloupotrebe vlasti, fenira li kosu na drugu stranu, kojeg dizajnera nosi i je li njegova glamurozna supruga prolijevala verbalno vrelo ulje na progonitelje čiste nevinosti, ali u konačnici ni za njega neće biti milosti. Pravo nije milostivo, ono je, kao što se zna, slijepo.

Savjet narodima: bolje spriječiti nego liječiti

Kao odgovor na pitanje kako spriječiti političare da kradu, sociološka znanost poručuje narodima:

– spriječite obnašatelje državnih ovlasti da se identificiraju sa svojim uskim referencijalnim grupama i već ste bitno limitirali mogućnost korupcije,

– ako to ne pokaže efekt, oslonite se na nekorumpiranu policiju, slijepo sudstvo i odgovorne medije da će oni znati zavesti red u tom smislu,

– ako niste sigurni da je vaša policija nekorumpirana, sudstvo dovoljno slijepo, a mediji zreli, obratite se obnašateljima državnih ovlasti da stvore sustavne i strukturalne okvire za njihovo uspostavljanje.

Nakon toga, šanse za uspjeh nisu loše: još je Platon vjerovao da ta kombinacija mora uspjeti. Jednog dana vjerojatno i hoće.