Karamarko – budući lider desnice?

Danima je trajalo svaljivanje krivnje na bivšeg predsjednika Stjepana Mesića: da Mesić, tvrdilo se, nije dao transkripte razgovora Franje Tuđmana javnosti i tužiteljstvu u Haagu, pogotovo čuveni brijunski transkript, Ante Gotovina i Mladen Markač ne bi bili osuđeni na puste godine zatvora. Zahtijevalo se pokretanje istrage protiv Mesića zbog veleizdaje, novine su istraživale pravne mogućnosti za otvaranje takvog postupka, političari i medijski trudbenici još su se jednom zgražali nad time što je Mesić pridonio da se dopre bliže istini, a nije bilo nikoga – izuzev stidljivog predsjednika Ive Josipovića i pokojeg komentatora – da kaže ponešto u prilog bivšem šefu države.

Čekalo se da se Mesić vrati iz posjete Kini, pa da održi još jednu pokaznu vježbu s geslom: napad je najbolja samoobrana. U “Novom listu” objavio je poduži članak u kojem je, nikad jasnije, progovorio o sistemskoj prirodi hrvatskih ratnih zločina, o selektivnom odnošenju transkripata iz Ureda predsjednika neposredno nakon Tuđmanove smrti, te o ispravnosti pune hrvatske suradnje s Haškim sudom. Upravo u ovom potonjem zapleo se u malu kontradikciju koja je postala glavnom političkom temom produženog blagdanskog vikenda.

Operacija Gotovina

Bivši predsjednik, naime, uvjerljivo izlaže opravdanost i zakonitost suradnje s Haagom, ali je odgovornost za pronalazak tonskog zapisa predolujnog brijunskog sastanka političkog i vojnog vrha Hrvatske usmjerio prema Protuobavještajnoj agenciji (danas Sigurnosno-obavještajna agencija) i njezinu tadašnjem ravnatelju Tomislavu Karamarku, aktualnom ministru unutarnjih poslova. “Taj je zapis, zajedno sa skraćenim video-zapisom, Protuobavještajna agencija (POA) čiji je ravnatelj tada bio Tomislav Karamarko, pronašla u podrumskome Arhivu što sam ga već spominjao. Izuzela ga je, te nakon što je utvrdila njegovu autentičnost, taj je zapis predan Haškom sudu. Tu, dakle, moj Ured nije igrao ni ulogu servisa, a kamo li da bih ja osobno s time imao bilo kakve veze”, napisao je Mesić u svom tekstu.

Karamarko je, također, odgovorio u formi koja ne omogućava postavljanje pitanja: sazvao je novinare da bi im pročitao svoje saopćenje i zatim otišao. Konstatirao je da je tajna služba u njegovo vrijeme utvrđivala, i utvrdila, autentičnost brijunskog zvučnog zapisa i zatim nalaz proslijedila Državnom odvjetništvu koje je i zatražilo analizu. POA, rekao je Karamarko, nikad nije izravno surađivala s Haagom. Zaobišao je ključnu Mesićevu “optužbu”, a to je da je POA u Karamarkovo vrijeme u podrumu Ureda predsjednika pronašla spornu brijunsku snimku.

Istina je da je tajna služba pronašla snimku i još je veća istina da se pritom radilo o jednom od njezinih boljih poslova otkako je osnovana. Općenito, obavještajna “operacija Gotovina”, koja je intenzivno trajala od travnja do prosinca 2005, primjer je kako bi trebali djelovati državni mehanizmi u ozbiljnoj i sređenoj državi. Hapšenje Gotovine bilo je tada najviši državni interes i Karamarko je taj zadatak povjerio svojim najboljim ljudima koji su u nekoliko mjeseci došli do informacija presudnih za lociranje i uhićenje optuženog umirovljenog generala. Glavni operativci te POA-ine akcije kasnije su, sasvim zasluženo, postavljeni na najutjecajnije položaje u moćnoj civilnoj obavještajnoj službi. Karamarko, međutim, o akciji nikad nije progovorio ni riječi: on se već više od pet godina ponaša kao da bi bio najsretniji da se sve to s Gotovininim hapšenjem jednostavno zaboravi, da njega, Karamarka, nitko ne povezuje s hvatanjem Gotovine, kao što se povezuje Vladimira Šeksa zbog “locirati, uhititi, identificirati, transferirati”. Hapšenje Gotovine mjesto je koje bi Karamarko htio sakriti, jer ga čini nešto manjim u očima čvrste desnice čiji bi idol želio biti i čijim idolom uistinu i postaje. U tome i jest suštinski razlog Mesićeva spominjanja Tomislava Karamarka u tekstu o slanju Tuđmanovih stenograma i snimki u Haag, te o ulozi tih materijala u osudi Gotovine i Markača.

Rađanje ambicije

Stipe Mesić smatra da je Karamarko politička opasnost za Hrvatsku i nema sumnje da će učiniti sve da mu zagorča eventualna nastojanja da se domogne još važnije državne funkcije ili još važnije uloge u političkom životu ove zemlje. Bivši predsjednik u svom je članku sasvim elegantno mogao izbjeći spominjanje Karamarka, ali tekst je dobrim dijelom pisan zato da bi se iznijela uloga domoljuba Karamarka u “slučaju Gotovina”, da bi se malo razgrnule naslage zaborava i kamuflaže s te pozitivne role koje se njezin nositelj uglavnom srami jer mu se ne uklapa u ambiciozne političke planove bazirane na podršci braniteljske i nacionalno svjesne populacije. Mesić je, zapravo, htio poručiti nešto u stilu: nisam vam ja kriv za transkripte, eno vam vašeg Karamarka, pitajte njega što se radilo u suradnji s Haagom, dok sam ja s Pukanićem i Bagićem pokušavao spasiti Gotovinu iz haških ralja. Kad nekoga želi udariti, Mesiću nije bitno hoće li usput ispasti kontradiktoran ili nedosljedan: misli da u tim situacijama cilj opravdava sredstvo.

Taktika mu se pokazala uspješnom. Nakon što je objavio odgovor u “Novom listu”, naglo su prestali napadi na njega. Premijerka Jadranka Kosor zatražila je da se utvrdi tko je što i kad slao u Haag: zahtjev je, naravno, apsurdan i valja se nadati da ga ni premijerka nije shvatila ozbiljno. Kako, uostalom, ozbiljno shvatiti nalog da se provede istraga čiji je osnovni cilj da se pronađe tko je – poštivao zakon?!

Mesić je prepoznao Karamarkove najviše političke ambicije kad je ministar policije najavio intenziviranje istraga o zločinima koje su partizanske trupe i poratne komunističke vlasti počinile nad zarobljenim vojnicima NDH i hrvatskim stanovništvom. Taj potez nije služio ničemu osim da bude Karamarkova ideološka deklaracija koje dosad nije bilo. Upućeni su, naravno, znali da je Karamarko uvjereni nacionalist i tvrdi konzervativac, ali on naprosto dosad nije imao prilike i povoda da javnima učini svoja politička uvjerenja. Devedesete je proživotario s etiketom Manolićeva i Mesićeva čovjeka, i nije ga se previše pitalo što misli o političkim pitanjima. Nakon 2000, što se tiče državne službe, bio je stalno na obavještajnim funkcijama, a ta činjenica predstavljala je formalnu prepreku za iskazivanje političkog i svjetonazorskog stava. Potkraj 2008. godine imenovan je za ministra unutarnjih poslova, ali bila je to Sanaderova era: bivši premijer nije dopuštao da se itko osim njega u Vladi i HDZ-u bavi vođenjem politike i tumačenjem ideologije, jer je to smatrao nagovještajem unutrašnje konkurencije. Karamarko se skladno uklopio u takav koncept vlasti. Mislite li da bi bilo Karamarkove potrage za partizansko-komunističkim zločincima da se premijer zove Ivo Sanader? Ako bi nečeg takvog i bilo, onda bi to bila Sanaderova a ne Karamarkova inicijativa.

Do izbora dva putića

Kad je Sanader 1. srpnja 2009. podnio ostavku, Karamarkova moć poprimila je dotad neviđene razmjere, a time se otvorio i prostor za “vođenje politike”. To je ono što Tomislava Karamarka oduvijek najviše privlači. Stipe Mesić to dobro zna, kao što dobro zna da njegov rigidni bivši suradnik sad ima realne šanse da snažno politički uzleti. Bivšeg predsjednika takva mogućnost zabrinjava, on Karamarka istinski doživljava najopasnijom pojavom na ovdašnjoj političkoj sceni i učinit će sve da to svoje uvjerenje podijeli sa što većim brojem ljudi. On na to ima pravo sve dok ima onih koje zanima njegovo mišljenje, a posljednji su dani pokazali da takvih i dalje ima u relevantnim količinama. Druga je stvar hoće li Mesićevi napadi Karamarku donijeti više štete ili koristi…

Ministar unutarnjih poslova ima ambiciozne političke planove – najava kaznenog progona partizansko-komunističkih zlodjela samo je formalna potvrda – ali još nije definirao tehniku za ostvarenje tih planova. Obavljaju se, međutim, terenski radovi. Karamarko je uspostavio dobre odnose sa šefovima većine važnih braniteljskih organizacija i s vrlo utjecajnim ljudima iz strukture Katoličke crkve u Hrvatskoj, a ni u medijima ne stoji loše. Ostavlja dojam čovjeka koji zna što hoće, premda mu doticaj sa stvarnošću sve više otežava krajnje ozbiljno doživljavanje samoga sebe. No, sve te pripremne aktivnosti i osluškivanje glasova neće značiti ništa ako se Karamarko na vrijeme ne odluči kojim će putem pokušati realizirati svoje ambicije. A puta su samo dva: jedan vodi kroz HDZ, drugi mimo HDZ-a. Jadranki Kosor zasigurno nije mila opcija Karamarkova političkog probitka putem stranke kojoj je ona sad na čelu. Njezino besmisleno traženje istrage o slanju Tuđmanovih transkripata u Haag zanimljivo je tek utoliko što premijerka nije odmah stala na stranu ministra policije i svrstala se protiv Mesića: može biti da je shvatila kako je prema ministru bolje uspostaviti distancu i pokušati mu malo podrezati krila.

Neće gubiti vrijeme

Premda se tjednima najavljivalo da će se Karamarko (ponovno) upisati u HDZ i da će postati član Predsjedništva, pa čak i potpredsjednik vladajuće stranke, to se zasad nije dogodilo niti ima naznaka da bi se moglo zbiti. Za Karamarkov formalni ulazak u stranačko vodstvo potreban je izborni sabor HDZ-a, a sve je manje izgleda da će se predsjednica Kosor, uoči parlamentarnih izbora, upustiti u takvu operaciju koja bi joj, s jedne strane, mogla dati legitimitet i mogućnost krojenja budućeg vrha stranka, dok bi joj, s druge strane, prouzročila višemjesečno unutrašnje podrhtavanje partije, i to u razdoblju kad su stranačko jedinstvo i entuzijazam najpotrebniji. Karamarko bi se, dakle, mogao učlaniti u HDZ i čekati HDZ-ov poraz na idućim izborima, pa se nakon toga pokušati domoći predsjedničkog položaja u toj stranci. No jasno mu je da učlanjenje u HDZ u ovom trenutku možda i nije najpametniji potez: mudrije je sačekati ishod izbora, pa onda donositi dugoročnije odluke.

Druga opcija je nešto skromnija. Ona podrazumijeva osnivanje vlastite stranke ili nezavisne liste koja bi izišla na izbore u Zagrebu, kad god oni bili, dok bi Karamarko bio kandidat za gradonačelnika. Glavni oslonac bili bi branitelji i Crkva, što znači da bi Karamarko išao na preuzimanje biračkog tijela koje je dosad glasalo za Milana Bandića koji se u međuvremenu potpuno potrošio i iskompromitirao.

Karamarko će još vagati što je najbolje učiniti, ali neće gubiti vrijeme. Širit će mrežu svojih ljudi, pa i u HDZ-u, “vodit će politiku” i pripremati se za presudni skok. Bit će zanimljivo gledati kako će se Jadranka Kosor postaviti prema tim akcijama. Za Stipu Mesića znamo.