Klasna borba u korporativnom novinarstvu

I to se dogodilo. Ne samo štrajk, već i demonstracije potpore štrajkašima u “Večernjem listu” ovih su dana uredno odrađene na ulicama Zagreba. Dok ovo pišemo štrajk još traje. S pobunjenim novinarima solidarizirali su se kolege urednici i novinari iz drugih redakcija, ali i dio izvanstručne, “opće” javnosti (nekoliko sindikalnih vođa i, značajnije, pobornici na ulicama probuđene direktne demokracije). Ne bez veze upravo s valom izlazaka na ulice nezadovoljnika strukturacijom naše političke i društvene stvarnosti – ali ipak odvojeno – dio novinarskog ceha napokon je pokazao da zna i organizirati a ne samo “objektivno pratiti” proteste drugih. Ono što je puno zanimljivije od patetičnog (gotovo moralno-terorističkog) pozivanja stručnih tijela, sindikata i mnogih novinskih komentatora na obranu profesije i očuvanja općeg dobra u zajedničkoj nam javnosti, jest da su ove demonstracije, među prvima koje su uspjele biti barem donekle vidljive, odmah na svjetlo dana iznijele jedan drugi problem. Problem klasne borbe u korporativnom novinarstvu.

Što to znači? To znači da je novinarstvo napokon osviješteno, naravno više na ulici, u razgovoru na radnom mjestu, djelomično i na medijskim rubovima, ali ne i u medijskom mainstreamu, ne samo kao neko područje prepuno stručne etike i borbe za uzvišene vrednote poziva, pa kao takvo i autonomno polje legitimne borbe za bolje profesionalne i radne uvjete, već baš kao heteronomno polje u kojem, najuže povezano sa stanjem u drugim sličnim zanimanjima u društvu, danas vladaju prekarni radni odnosi, odnosi radikalne radne obespravljenosti, u kojima većina angažiranih (ne i zaposlenih!), pritisnuta egzistencijalnim ucjenama, nema vremena ni sluha za bilo kakav moralizam, pa u nekom smislu ni za štrajk kao “luksuz”, ako ne i nešto gore. Na djelu su društveni i radni odnosi u cijelom posebnom polju “jezične proizvodnje”, u kojemu već duže vladaju zakoni smanjenja opsega zapošljavanja, a povećanja opsega rada, ukidanja radnih prava, same podjele na radno i slobodno vrijeme, mobilnosti i prilagodljivosti radne snage, te ukidanja klasičnih hijerarhijskih i rigidnih radnih odnosa.

No, u svemu tome socijalno šovinistički novinarski ceh, koji izgleda kao da, glumeći cool pozu, ne želi biti solidaran s nikim izvan svojih redova, nije nikakva iznimka! Novinari danas samo dijele sudbinu kuratora, promotora, tekstopisaca, raznih agenata za promociju, PR i upravljanje ljudskim resursima – svih onih brojem angažiranih naraslih zanimanja koja opslužuju sektor koji se ideološki uljepšano naziva kreativnim industrijama. A gdje su svi, tako reći do jučer, propovijedali ideologiju po kojoj je sigurno zaposlenje na neodređeno vrijeme i uz sindikalnu zaštitu kolektivnog ugovora protivno samom duhu ovih “dinamičnih” zanimanja.

Sada do javnosti dopire kako su kolovođe štrajka u “Večernjem” ustvari uglavnom pripadnici “radničke buržoazije” u kolektivu, oni s nizom privilegija iz radnih ugovora, koje im se sada djelomično oduzimaju, dok je pravi prekarijat natjeran ne samo da ispunjava radnu obavezu i nadoknađuje rad kolega u štrajku, veći i da se, potican od direktnih poslodavaca, ali i njihovih udruženja poput HUP-a, aktivno odriče “neradnika” u štrajku. Sindikat, pak, ovaj prekarijat naziva štrajkbreherima. I tako imamo klasičnu situaciju, obrazovaniji je znaju iz povijesti radničkog pokreta, oni koji ignoriraju historizaciju uče na vlastitoj koži: kada ne postoji djelatno i osviješteno organizirana klasna borba, radnik je radniku – konkurent. U unutar-radničkoj borbi koja se može zaoštravati do pitanja života i smrti (ma kakav Zakon o radu!).

I sada se insideri novinarskog svijeta, inspirirani ovim coming outom, barem za interne potrebe, prisjećaju pouka svoga života u dosadašnjoj kontrarevoluciji. “A tko je sa mnom bio solidaran kada sam izgubio prvi, drugi i treći dobar ili loš posao u ‘struci’?” pita se prosječni radnik naše medijske scene, čiji život, najčešće nesvjesno, vodi uspješno ili neuspješno primijenjeno maoističko geslo: od poraza do poraza do konačne pobjede. Jer, odmah na početku tranzicije u “demokraciju”, u medijske redakcije, bez obzira na oblik vlasništva nad medijem, uvedena je piramidalna shema. To znači da sve ovdašnje kumsko-korporativne redakcije (i one koje to nisu, ne moraju, ali bi htjele biti) funkcioniraju po principu: nekoliko preplaćenih urednika i komentatora na vrhu, malo više srednjeg, korektno zbrinutog kadra u sredini, te manje ili veće more (po potrebi) obespravljenog prekarijata, koji kao sol zemlje stvarno puni stranice vijesti i izvještaja, bez da od toga može ljudski dostojno živjeti. Tu solidarnosti do sada nije bilo ni unutar-slojno, a kamoli među-slojno.

U takvoj suvremenoj situaciji, kada je neoliberalni kapitalizam prodro u samu srž odnosa među ljudima i stvarima u “struci”, “novinarska ideologija” pokušava i dalje prodati priču o mjestu novinara u suvremenom društvu uopće i u klasnim odnosima u njemu, kao o mjestu borbe za autonomiju. Kao zadnji bastion navodne vjere u teoriju odraza, novinari pričaju o pritiscima politike i kapitala kao o nečemu što tu struku napada izvana, a ne iznutra. Tako oni koji žele kontekstualizirati političke pozicije svih drugih grupa i slojeva u našem društvu, kada govore o sebi odjednom se izrezuju iz društva u kojemu žive, uz lakonsku frazu da su njegov odraz, što nisu. U galami o pritisku kapitala i politike na medije “novinarska ideologija” tako zamračuje svoj lavovski doprinos razvaganjenom carevanju politike i kapitala u medijima, a to znači i u novinarskim glavama. U toj priči je ideologija objektivnog novinarstva, možda i donekle održiva u vrijeme socijalne države i klasnog kompromisa, danas, kada klasni mir puca po šavovima, puki sluga neoliberalne ideologije navodno bez alternative.

Dokle god se novinari, pokazuje to i iskustvo dosadašnjih radničkih borbi među medijskim radnicima, pa i zadnji štrajk u “Večernjem”, sami shvaćaju isključivo kao ceh, dakle kada se trude pounutriti ogavnu korporativnu logiku svojih gazda, pa tvrde da ih, kao radnike, zanimaju samo moralne vrednote okvira vlastitog poziva, a ne i klasni položaj pojedinaca i grupa u društvu čiji su dio, doživljavat će se novinare kao nadute i samozadovoljne jezične proizvođače, bez ikakvog osjećaja za probleme svih drugih ljudi. I što je najgore: naročito njima potencijalno bliskih, danas uključenih u masovnu prekariziranu jezičnu proizvodnju. Kada nisu nezaposleni, mnogi novinari doista su takvi: naduti i samozadovoljni. Utjeha je što sada znamo da je i to većim dijelom nametnuta, strukturna pozicija, a ne urođena karakterna sklonost aroganciji. Dokle god novinarski ceh čuva svoju “autonomiju” po previsokoj cijeni – da se ne može boriti za radnička prava svih, a ne samo svoja, tako što će ispuniti svoj društveni zadatak, otvarajući relevantne teme i probleme, koji cjelokupnoj javnosti omogućuju mišljenje i djelovanje u sadašnjoj povijesnoj situaciji – ostat će on dio problema, a ne rješenja krize koju živimo. I neće dobiti solidarnost drugih, bez da je ikome i sam daje. A da bismo takav razvoj situacije uopće mogli zamisliti u korporativnom sektoru, njemu je nužna djelatna alternativa.