Ko ne sluša pesmu, slušaće oluju!

Dok u Hrvatskoj traju Facebook prosvjedi, u Srbiji su peticije ponovo u modi. Peticije i upitnici. Dok se u Hrvatskoj pišu protestna pisma Jadranki Kosor i dolazi političarima pod prozore, u Srbiji se takvi protesti čine nemogućim. U Hrvatskoj se uveliko zahteva smena generacija u politici i na svim drugim nivoima. U Srbiji se i pored liderske pozicije po stopi nezaposlenosti u Evropi ili po tome koliko stranke žele da podignu svoj budžet u narednom periodu, ne događa nikakva očiglednija akcija u smeru ispoljavanja nezadovoljstva, ako se izuzme naprednjačko forsiranje eskalatora koji se spušta dok oni uporno pokušavaju da izađu iz podzemnog prolaza na Terazijama. Postavlja se pitanje zbog čega je duh građanskog otpora tako rapidno opao za poslednjih desetak godina. Samoorganizovanje, bojkot, protestne šetnje kao da su deo prošlih vremena. Čini se da bi se u Srbiji pre mogao proširiti atinski virus protesta protiv elektronskih ličnih karata nego protiv očigledne pljačke, kakva je školskim metodama nedavno predočena gledateljstvu u epizodi Insajdera “Kolubara – prevara veka”. Ni nakon toga se niko nije podigao na noge. Pitanje je i da li se pravosuđe pozabavilo tim problemom.

Prokleta avlija ne prašta

Neraščišćeni računi iz prošlosti utiču na konstantno perpetuiranje tranzicione svakodnevice koja se reflektuje na sve sfere života. Jedna od njih pripada onom segmentu društvenog života koji se označava kao kultura. Njeni poslenici, prepoznatljivi po svom stažu i uticajima, ovih dana učestvuju u velikom peticionaškom i medijskom prosvjedu. Radi se, naime, o projektu odbrane Vojislava Koštunice od pošasti odgovornosti. Ovo nije izuzetak. Ovo je pravilo. Jer uvek kada neko zahteva da se do kraja ispita odgovornost za nedela iz prošlosti, kao što je advokat Srđa Popović ovog puta to učinio, tražeći da se sudski istraži politička pozadina atentata na premijera Zorana Đinđića, dolazi se do nove mobilizacije kulturne i intelektualne elite u Srbiji. Odgovor je uglavnom negativan i sadrži zanimljiva objašnjenja.

Obično se najpre upostavlja identifikacija interesa pomenute grupe sa interesima države Srbije, kako je učinjeno i ovoga puta. Dakle, ko ne sluša pesmu, slušaće oluju! Tj. srušiće mu se na glavu sav gnev nezadovoljnih akademika i kulturnjaka. Njihova imena su neizostavni deo svih peticija poslednjih decenija. Bilo da se radi o odbrani Radovana Karadžića, nekadašnjim odborima za zaštitu lika i dela Slobodana Miloševića ili boraca za očuvanje nacionalističkih projekata diljem srpskih zemalja.

Kada je u pitanju skidanje odgovornosti, u srpskoj javnosti je na delu mantra koja oslobađa od svega, verovatno po ugledu na slične modele razrešenja grehova u crkvi. Dovoljno je da visoki službenici srpske stvari naprave nekoliko zamaha rukom i da oteraju nevolju. Ali šta je zajednički imenitelj svih tih rituala? Uvek su u prvom planu zvanja ljudi koji su istupili protiv: akademici, pisci, intelektualci, doktori nauka, novinari pa tek onda dolaze ostali. Hijerarhija se u ovom slučaju dosledno poštuje. Tako je i sa peticijom za odbranu Vojislava Koštunice. Većina potpisnika poznata je javnosti iz svih ranijih grupisanja oko srpske stvari. Postavlja se pitanje, odakle se crpi legitimitet kada je na delu dugogodišnje uništavanje ugleda i funkcionisanja institucija odakle ovi uglednici dolaze. Zar SANU, Matica srpska ili SKZ i dalje mogu da generišu moć? Mnogi se s tim ne bi složili. Naizgled, čini se da su ove institucije davno odumrle. Da su nestale sa ratovima i otišle u povest sa Miloševićem, međutim, događaji kao što je zahtev za otkrivanjem političke pozadine atentata na premijera Đinđića, pokazuju da one i te kako mogu da deluju mobilišuće.

Nedavno je bivši ministar kulture Nebojša Bradić, na pitanje novinara koju će “Borinu nedelju” podržati, odgovorio kratko i jasno: “Onu koju bude podržala javnost.” Koja to javnost? Potpisnici peticija? Kulturna elita koja je u poslednjih trideset godina paktirala sa najretrogradnijom nacionalističkom politikom? Štaviše, dala je svojski doprinos njenom osmišljavanju i realizaciji. Takva “elita” ne može tvoriti nikakvu javnost. Može biti samo tretirana kao zajednica predviđena za lustraciju i to u doslovnom značenju tog procesa. Dakle, zajednica koja stoji kao ozbiljna prepreka demokratizaciji društva i koja je u prošlosti kršila ljudska prava, podupirući stubove režima.

Novi savez elita

Budući da do lustracije u Srbiji nikada nije došlo, danas je na delu ponovno pregrupisavanje miloševićevskih elita. Događaji oko dve “Borine nedelje” doveli su do potpune histerije tako da su se na stranu Cere Mihailovića stavili skoro svi. To pored peticije može da posvedoči i program ove Cerine opskurne manifestacije u Beogradu, koja se odvija na adresi Francuska 7. Naime, prvi put od novembra 2000, kada se otcepilo jedno krilo od Udruženja književnika Srbije (UKS) i ustanovilo novo Srpsko književno društvo (SKD), došlo je do njihove nove integracije i to baš pod okriljem Cerine paraformacijske “Borine nedelje”. U nameri da podrže finansijsko-korupcionaški projekat oko Zajednice Cere Mihailovića, oba udruženja su se pod krinkom borbe za pravdu ponovo približila jedno drugom onako kako su tekle i raspodele nacionalnih penzija njihovim članovima. Videvši da se ništa značajno nije dogodilo nakon 2000. i da je gest otcepljenja od organizacije-majke (UKS) prošao više nego jadno, članovi SKD-a su najpre otvorili svoja vrata za pisce iz nacionalističke udruge P70, a potom su se oberučke bacili u zagrljaj Dobrici Ćosiću. Bilo bi dirljivo da nije tragično.

Časnim pojedincima iz SKD-a koji su se nadali nekoj drugačijoj sudbini ne ostaje ništa drugo nego da istupe iz udruženja. Mogu i da se pridruže grupama Facebook prosvjednika koji na određenim punktovima u Beogradu organizuju potpisivanja peticije pod geslom “Koštunice pevaj!” Ovo je jedan od retkih pomaka koji nalaže da se podrška javnosti neizostavno mora potražiti u sferi izvan nacionalističkih elita.