Literatura na putu

Roman Ermisa Lafazanovskog (Kluž, 1961) “Hrapeško” predstavlja atipičan miks. Izmešani su motivacija narodne i realističke pripovetke, postupci putopisnog i künstler romana (romana o razvoju umetnika), elementi fantastike, humora i erotike, a da pritom nije najjasnije čemu taj miks treba da posluži.

Naslovni lik čudnog imena i neobične fizionomije (jak i izražen grudni koš, snažne ruke), vinogradar je izuzetne veštine iz druge polovine 19. veka. On će se obrezivanjem vinove loze najpre baviti u Francuskoj, da bi prešao na zanat duvača stakla, zanet crkvenim vitražima i artistički posvećen izradi različitih predmeta od obojenog stakla. Ipak, natprosečne sposobnosti nisu praćene adekvatnim uspehom i Hrapeško počinje stalno iznova, čas kao šegrt i samostalni preduzetnik, čas kao povratnik u domovinu i nesmireni putnik po Srednjoj Evropi i Mediteranu.

Realistička verodostojnost istorijske motivacije osporena je ovlašnošću i lakoćom logike narodne priče, čudesna zbivanja i veštine umetnuti su u evokativni kontekst socijalno motivisane priče o pečalbi, erotika je uglavnom gruba i ponegde bizarna, humor ovlašan i metanarativan, koji u istorijski narativ upliće termine iz savremene tržišne ekonomije. Roman nije postao satirična alegorija niti je ostao u domenu pikarskog avanturizma ili fantastičke novele. Hrapeškov kraj potencira značenje romana na fonu elegičnog protesta. Na kraju svoje bogate karijere, Hrapeško je oslepeo i bolesnih pluća; u snoviđenju sreće sebe samog kao dečaka i poručuje da ne treba odlaziti u svet zarad bogatstva i slave. U toj bajkolikoj elegiji nema programskog stava: “voljena zemlja” iz koje Hrapeško odlazi u svet jeste “nečista zemlja puna gnjida i uši”, ali u svetu ne čeka zaslužena nagrada već isluženost i slepilo.

Berlin, filološka priča

“Berlin”, knjiga Aleša Štegera (Ptuj, 1973), nije dnevnik ni putopis, iako baštini od obojega ponešto, recimo topografsku verodostojnost i doživljajnu potvrdu ličnog iskustva. Jednako kao tekst, ni crno-bele fotografije, koje presecaju ovu kratku knjigu izdeljenu na brojna naslovljena poglavlja, nemaju funkciju da ilustruju berlinsku svakodnevicu. Slučajni prizori koliko i namerno istaknuti detalji, gustinom svojih senki koje stoje u oštrom kontrastu prema svetlu i sivilu betona, uz poetizovani jezik knjige predstavljaju mali privatni bedeker upisivanja sebe u višemilionski grad. Autor je germanista i pesnik na jednogodišnjem boravku u glavnom gradu ujedinjene Nemačke i tekst knjige je očekivani rezultat, rad sećanja i analize, ali i jedan uzbudljiv višak. Taj višak teksta problematizuje žanr knjige, nesumnjivo lične i dokumentarne. Opštost ličnog Štegeru pribavlja duhovita analitičnost i neočekivane analogije, recimo o Berlinu kao o gradu pekara i apoteka, “kao da grad koji se prejeo na svakom uglu treba klistir”, ili o Zidu, koji kao da nije srušen već uronjen u zemlju, nevidljiv, ali kulturološki i dalje delotvoran.

Inovativnost Štegerova govora o gradu, govora stranca koji nužno korodira pritisnut sa svih strana diskursom istorije i statistike, jeste u poetskom izmeštanju optike na ravan filološko-literarnih reminescencija kombinovanih eliptičnim prikazima građevina, prizora, trenutaka. Autorov susret sa grupom uličara na stanici podzemne železnice prizvao je Tacitove opise Germana koji su se duhovito podudarili s osobinama bučnog i prljavog plemena uniformisanog kožom i obeleženog pirsingom i pivskim zadahom. Naracija boravka u Berlinu takođe nosi tragove rasprava o smislu i cilju sećanja. Štegerov kolega pominje slučaj svoje bake u Drezdenu, koji su ruske oslobodilačke snage masovno silovale, pitajući se o pravu krvnika da optužuje. I o svrsi poezije. “Je li poezija obračun, je li svjedočenje? Je li ona rimovana derivacija etike i ideologije?” Nije nevažno da li ste boravili u Berlinu ili se kao čitalac kroz Štegerov tekst probijate uz pomoć Guglovog svevidećeg klika, ovaj tekst ume da govori i jednima i drugima.

Štiftung kultura

Šta povezuje knjige Štegera i Lafazanovskog? Sem putopisne matrice, to da su obe objavljene uz pomoć Tradukija, mreže za knjigu koju čine državne institucije, kulturni centri i privatne zadužbine s ukupnog nemačkog govornog područja. Da nije te pomoći, vrlo je verovatno da bi Borislav Pavlovski i Edo Fičor, prevodioci sa makedonskog i slovenačkog, ostali kratkih rukava. Za izdavače koji žive od ćudi tržišta, “Berlin” i “Hrapeško” bile bi karitativni luksuz. Traduki, koji je na početku podržavao prevode s nemačkog i na nemački jezik, poslednjih godina finansira prevode s jednog na drugi evropski jezik s jednocifrenim milionskim brojem govornika. Time Traduki na sebe uzima ulogu nekog mega-euro SIZ-a za kulturu, koji podstiče zbližavanje manjih kultura i štiti neisplative literarne vrste.

Nije izvesno koliko će potrajati ova kulturna filantropija i korisni protekcionizam. Dok traje, mimo estrade i bestseler selebritija, novi naslovi ex-jugoslovenskih literatura biće nešto bliži, makar kao incidentni kurioziteti. Nije malo.