Mijenjajmo svijet ili će to učiniti kojekakvi garažeri

Koje će biti posljedice gašenja malih knjižara (Booksa, Prosvjeta, Mladost, barem kad je Zagreb u pitanju) za domaću književnu proizvodnju? Usput, najavljuje se i otvaranje novih megastora (VBZ, Školska knjiga).

– Ima jedna pjesma koju je, kad je imao tri godine, pjevušio moj sin. Nije to bilo tako davno. Ide nekako ovako: Rijeko, grade na Rječini, sve se mijenja, niš ne brini. Tvornice se zatvaraju. Šoping centri otvaraju… Živimo paradoks u kojemu je zemlja čiji su stanovnici u teškim uvjetima i vremenima koja nam nisu bila sklona izvojevali neovisnost i slobodu, a sada su porobljeni od struktura koje istom tom zemljom upravljaju. Neoliberalni užas je tolik da već čujem odjek vašeg pitanja: kako se uopće usuđujete pitati o knjižarama, a ljudi nemaju što jesti? No, ta se pitanja uzajamno ne isključuju. Ona se nadopunjuju. Svi smo u raljama Levijatana, bezimene i amorfne Tvrtke koja nas melje, a da ni sami ne znamo odakle nas i koliko, u kojoj mjeri nas taj žrvanj zahvaća. To da nestaju knjižare, kina, mali dućani, šetnice… da nam trgove, koji su identitetne jedinice gradova, mjesta okupljanja i skladišta osobnih i grupnih sjećanja, prekrivaju novokomponirane garaže… to upućuje na kraj svijeta kakav je nama poznat. Pitanje je što će ga zamijeniti. Hoćemo li smoći snage artikulirati primjedbe i viđenja od kojih je moguće sklepati suvisao korektiv. Hoćemo li ga za nas mijenjati mi, ili ćemo se skloniti i pričekati da to umjesto nas učine drugi. Mislim da moramo nešto učiniti, jer ako to ne učinimo mi, za nas će to učiniti garažeri i gažeri kojima povijest ionako prestaje s datumom njihove smrti. U pravilu u visokoj biološkoj dobi s velikom pretilošću. Tolik je ujedno i opseg i doseg njihova altruizma.

Zagreb kao Berkeley i Pariz

Možete pobliže objasniti ideju o akademskom zvanju književnika?

– Mogu. Praksa je akademske i intelektualne zajednice da, osim vertikale znanstveno-nastavnih zvanja, ima i umjetnička zvanja. Književnice i književnici ne moraju nužno biti u prvoj vertikali. Tome je tako i unatoč činjenici da pripadamo kulturi koja praksu stvaralačkog pisanja ne dijeli od teorijskog, kritičarskog, esejističkog ili prevoditeljskog bavljenja književnošću, kao što je to recimo slučaj s anglosaksonskom, poglavito američkom akademskom zajednicom. Mi umjetnička zvanja imamo. No, činjenica je da unutar njih nemamo kategorije “književnik” niti “pisac”. Imamo kipare, slikare, glazbenike, pantomimičare, što je sve u redu, ali bjelodano je da se radi o praznini koju treba ispuniti, o propustu koji treba ispraviti. Već za nekoliko dana kanim reaktualizirati to pitanje i još jednom pokrenuti proces prepoznavanja književnika kao relevantne kategorije unutar već postojećih pravilnika hrvatske akademske zajednice.

Zanimljiv je i vaš stav o potrebi veće politiziranosti HDP-a. Što bi to značilo? Očitovati se o antivladinim prosvjedima ili…?

– Intelektualac bi trebao biti javna smetnja. Korektiv društva. Pitanje je kako definiramo politički čin. Ja ga ne dovodim nužno i isključivo u vezu s oficijelnom politikom. Vidim ga kao angažman obrazovanih, savjesnih ljudi koji se ne boje izgubiti privilegije unutar sustava koji tlači veliku većinu građanki i građana. Iako je naše Društvo uglavnom cehovska organizacija, to ni po čemu ne znači da o događajima kakvi su, naravno, i antivladini prosvjedi, ne bismo trebali imati stav. Pitanje je hoćemo li pritom istupati kao članovi HDP-a ili kao privatna lica. Radi se o osobnom odabiru.

Samo vaše pitanje pretpostavlja simplificirano gledanje na politiku. Jer, govorite o “antivladinim prosvjedima” kao o monolitu. A radi se o toliko nijansi protesta: od artikuliranih do maloumnih. Prosvjede negdje vode ljudi gotovo patološki željni reflektora, a negdje je sve toliko artikulirano da sudionici podsjećaju na atmosferu Berkeleyja i Pariza s kraja šezdesetih.

Svi za bolji život!

To bi vjerojatno bilo otvaranje daljnje polemičke fronte, što nas veseli. Jer na intelektualcima je, kako kaže jedan transparent na demonstracijama, da nas artikuliraju.

– Što čekaju?

Dolazi li u obzir suradnja s drugim strukovnim udruženjem (DHK) ili su ona i dalje previše nacionalistički nastrojena za jednu novu ekipu iz HDP-a?

– DHK ima preko 500 članova. Provjerio sam u razgovoru s Borbenom Vladovićem. Bilo bi to jako puno nacionalista na jednom mjestu. I to svi redom visoko pismeni. I nadareni. Zezam, se, ali dajmo već jednom izađimo iz te priče o podjelama. Pa mi već živimo dvadeset godina u svijetu nakon ideologije. Čak su i arapsko-mediteranske revolucije iznjedrile generaciju ljudi koji žele slobodu po cijenu vlastitih života s jednim jedinim ciljem: bolji život! Radi se o sekularnim, pragmatičnim, humanim pokretima i mi bismo se trebali priključiti takvom svijetu. No, ne. Mi se još, ne u neznatnoj mjeri, lijepimo za ideologije, generacijama koje će iza nas ostati, poput mantre, ponavljajući poruku da je ključ naše budućnosti u našoj prošlosti. Dok tomu bude tako, bit ćemo zatočenici trajnog prezenta. A nemojmo zaboraviti da to kod nas nije gramatička nego egzistencijalna kategorija.

Da, u Hrvatskoj ima i nacionalista i fašista i komunista i anarhosindikalista i muškaraca i žena i homo i heteroseksualaca. U velikoj su mjeri različiti, no, nažalost, jedno im je, jednako tako u velikoj mjeri, zajedničko – većina njih je lišena iluzija, gladna, bez posla, a ta su pitanja od puno veće važnosti, ako ništa drugo barem su akutnija, od izraubanih podjela na lijeve i desne. Ovo je moj osobni stav. Ukoliko naiđem na podršku, surađivat ću s DHK-om čiji sam godinama bio član, a jedno vrijeme, sredinom i krajem osamdesetih, i voditelj tribine. Nacionalizam je meni stran. Ovo je stav izdvojen od problematike i DHK-a i HDP-a. Da pojednostavnim: DHK se brine o svojim članovima, HDP pak o svojima. Naša je zajednička briga hrvatska književnost i književni život, status književnika, pronalaženje i osiguravanje boljih uvjeta za svaku članicu i člana.