Misterij kuće na Ribnjaku 46

U jesen 2008, kad je likvidiran paklenom napravom, Ivo Pukanić više nije upravljao poduzećem Mansito, čija se imovina sastoji od kuće, voćnjaka i dvorišta na zagrebačkom  Ribnjaku 46. Ta je nekretnina svojedobno bila rezervirana za Pukanićevu zakonitu suprugu. Barem je Mirjana Pukanić tako vjerovala, ustvrdivši nakon muževljeve smrti: “Kupio je tu kuću da meni uruči ključeve za Božić.” Tvrtka Mansito, tj. njezina imovina u vidu famozne nekretnine od zamalo tisuću četvornih metara, nikada nije ušla u fundus Pukanićeve materijalne ostavštine, kako su tvrdili mediji.

Policijski istražitelji izbjegavali su svako pitanje o spomenutoj nekretnini. Naime, nakon Pukanićeve likvidacije, ostatak njegova najbližeg okruženja u izdavačkom poduzeću NCL Media Grupa munjevito je instalirao tezu: gazda je ubijen kao žrtva bespoštedne medijske borbe protiv crnogorske duhanske mafije i svekolikoga kriminala, nipošto zbog osobnog petljanja s čudnovatim ljudima čiji građanski status ovisi isključivo o policijsko-političkoj volji da se njima pozabavi. U ovom slučaju nije bilo nikakve volje.

Uporno izbjegavanje da se zaviri u Pukanićeve poslovne kombinacije proizašlo je iz MUP-ova straha od medijske moći njegovih imovinskih nasljednika, a ponešto i iz činjenice da je uz novinskoga izdavača likvidiran i lažni šef NCL-ova marketinga Niko Franjić, koji je bio blisko povezan s tajnim službama i zataškavanjem rute kojom je bježao haški optuženik Ante Gotovina.

Prodaja i prvi hitac

Malo prije smrti, Pukanić i Franjić zajedno su planirali osnivanje marketinške agencije s monopolističkim poslovnim vezama u INA-i. Zbog MUP-ove ignorancije, krajnji cilj tog biznisa i danas je nepoznat. No iz glasovitih SMS-ova Pukanića i Franjića može se razabrati da je bila očekivana zarada od dva milijuna eura. Budući da u Hrvatskoj toliki profit nije moguć bez državne zaštite i legalnoga dizajna gangsterskoga djelovanja, nije čudo da se Pukanićeva smrt mjesecima rješavala u čak dvije države, samo zato da se, zapravo, nikada ne riješi.

Foto: Sandro Lendler

Ne znači, naravno, da je kuća na Ribnjaku razlog podzemnoga okršaja u kojemu je Pukanić ubijen. Ali saga o toj nekretnini i njezinim zakučastim vlasničkim metamorfozama dokazuje da je novinski izdavač posljednjih godina svoga života izdavao “Nacional” i pisao svoje uvodnike samo zato da bi tjednik mogao poslužiti u operacijama i poslovima neke druge vrste. Uostalom, zanimljive aktivnosti oko kuće na Ribnjaku poklapaju se s vremenom ugovaranja prodaje cijeloga NCL-a nepoznatom kupcu. Nije nevažna činjenica da je Mansito prvi put promijenio vlasničku strukturu upravo nakon prvog atentata na Pukanića, 10. travnja 2008. u zagrebačkoj Ilici. “Htjeli su me  ubiti”, govorio je vlasnik NCL-a tadašnjem predsjedniku Stjepanu Mesiću, policiji i svekolikoj javnosti, pa je dva tjedna nakon iličkog hica – 28. travnja iste godine – kuću na Ribnjaku podijelio sa stanovitim Sandrom Stipančićem, čije se poslovne aktivnosti granaju u Velikoj Britaniji, na američkom kontinentu, u Republici Srpskoj i Ukrajini. Poslije te podjele vlasništva nad kućom, Pukanić je očajnički molio vizu za bijeg u Sjedinjene Države.

Kad je u veljači 2008. obitelj Majhen prodavala stambeni prostor u centru Zagreba, Pukanić ne samo da je osnovao posebnu firmu na adresi “Nacionala”, nego je u Privrednoj banci Zagreb za tu kupnju ishodio kredit od osam milijuna kuna. Dotadašnjim je vlasnicima uoči zaključivanja ugovora isplaćeno 30.000 eura avansa, dok je ostatak od 1,17 milijuna  Majhenovima trebalo uručiti dva dana nakon službene verifikacije kupoprodajnog ugovora. Ti početni potezi pokrenuli su zbivanja na drugom kraju svijeta, gdje su od  2007. egzistirale dvije neaktivne kompanije. Jedna na američkoj Floridi, pod imenom Seares Partners, s osnivačem na Kanarskim otocima, a druga, Games System Servicies u Belizeu, srednjoameričkoj državici. Ova potonja još i sada je strukturirana kao dioničko društvo s temeljnim kapitalom od 50.000 dolara, čija svaka dionica vrijedi jedan dolar.

Spomenuti Sandro Stipančić iz Umaga već je bio instaliran za njezina ovlaštenoga direktora, pa su promjene u papirnatim evidencijama, u prvim koracima, zahvatile samo tvrtku na Floridi. Kako je vidljivo iz akata tamošnjega trgovačkog suda, čim je Pukanić ugovorio svoj aranžman oko kuće na zagrebačkom Ribnjaku, Stipančić je imenovan članom uprave floridske kompanije Saeres Partners. Doduše, nitko Stipančića osobno nije vidio, niti na Floridi postoje njegovi vlastoručni potpisi, nego je tim povodom u nadležni ured ušao nepoznati pravni zastupnik s ovjerenim potvrdama o Stipančićevu identitetu. Punomoćnik, inače, živi u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, barem oficijelno.

Svi Stipančićevi ljudi

Mjesec dana kasnije, Pukanić je dvjema rečenim kompanijama ustupio polovicu Mensita, dok je sa Stipančićem podijelio upravljačke ovlasti. U svibnju 2008. Pukanić, pak, više nije bio ni suvlasnik ni član uprave firme Mensito. Takvo stanje stvari ostat će sve do Pukanićeva ubojstva u jesen 2008, nakon čega Stipančić svoju funkciju prepušta dobro znanom Andriji Keviću, kumu Ante Markova, današnjega šefa JANAF-a, i jednom od sponzora Hrvatske seljačke stranke.

Ukratko, u ovom trenutku kao osnivači Mensita uknjiženi su Seares Partners i Games Systems, s novim direktorom koji je nedavno zamijenio Andriju Kevića: riječ je o Vladimiru Filipoviću iz Velike Gorice, inače dugogodišnjem šefu knjigovodstva u NCL-u. S novim, još uvijek nepoznatim vlasnikom izdavačke kompanije NCL, kako vidimo, knjigovođa je dodatno stabilizirao svoj položaj. U ime anonimnoga vlasnika, NCL-om upravlja odvjetnica Sanja Konforta koja je, na drugoj strani, pravna zastupnica nekih poslova Sandra Stipančića u Hrvatskoj.

Zagonetnom Sandru Stipančiću – svojedobno vlasniku umaške turističke agencije koja se oslanja na lokalna igrališta golfa – u trag su ulazile istraživačke agencije na Balkanu i u Europi. Njegovo ime spominje se u skandalu oko Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske, koji je povlaštene investicijske kredite dijelio inozemnim off-shore kompanijama. Jedan od većih kreditnih obroka završio je u Farmalandu, velikoj farmi krava u Dodikovom rodnom mjestu, koju osigurava zaštitarska agencija nekadašnjih policajaca i špijuna Radovana Karadžića. Prema nalazima tamošnjih novinara, okupljenih u agenciju CIN, pravi vlasnici Farmalanda, po sistemu piramide, rasuti su po američkom kontinentu, dok na vrhu stoji Stipančićeva kompanija Tylney, koja se ugnijezdila na Floridi, uz podružnicu u Belizeu, na onim istim adresama koje udomljuju jedno od novih poduzeća osnivača nekadašnjeg Pukanićeva Mansita.

Nadalje, u prošlogodišnjem izvještaju ukrajinskog Ministarstva financija o korupciji i međunarodnom pranju novca, Sandro Stipančić definiran je kao partner Željka Granatira, koji je 2009. organizirao ukrajinsko gostovanje Hrvatskog centra za razminiranje u suradnji s članom njihove vlade zaduženim za izvanredna stanja. Uz ostale promotivne i savjetničke poslove, Stipančić i Granatir su posredstvom svoje tvrtke u Velikoj Britaniji prodavali automobile specijalne namjene ukrajinskoj vladi koja većinu tih vozila uopće nije trebala. Prodaja se odvijala mimo javnoga natječaja.

U konačnici, na Floridi je stan kojim je Ivo Pukanić raspolagao nakon svih zaobilaznih transakcija u vezi s kućom na Ribnjaku. Je li ga doista kupio? Ili je služio kao kompenzacija za svu onu imovinu koje se u Hrvatskoj morao odreći posljednjih mjeseci svoga života? Zgrada na Ribnjaku, očito, manje je važna od višemjesečnog igrokaza koji se oko te nekretnine izvodio između Europe i SAD-a: bez dvorišta i voćnjaka, ne prostire se ni na dvjesto četvornih metara. Sadašnji vlasnici uzalud je pokušavaju prodati dulje od godinu dana.

Stipančić – svestrani turistički poduzetnik

Sandro Stipančić u domaćim je poslovnim krugovima poznat kao osnivač turističke agencije Villae Idea, registrirane u Umagu, pa nešto kasnije prodane anonimnoj kompaniji Country Holidays s Cipra. Pamte ga kao suradnika dinastije Cetinski na glazbenoj manifestaciji Porin koja je 1999. održana u Rovinju. Premda se pojavljuje kao vlasnik nekoliko savjetničkih tvrtki u Londonu, njegovo ime moguće je naći i po hrvatskim poslovnim katalozima: predstavljaju ga kao turističkog poduzetnika s uredom u Zagrebu.

Pukanić Franjiću: Ne želim da Sanja to vidi

“Za pola sata ću ti proslijediti e-mail sa stavkama koje treba promijeniti, izbacit ću iznose. No trebamo sačekati ugovor od Mccensyja. Našao sam tvrtku koja će napraviti prijevod i to je to. Neka Sanja odradi to što bolje”, piše Franjić Pukaniću u SMS-u od 2. listopada 2008, dvadesetak dana prije njihove zajedničke smrti. Da je riječ o odvjetnici Sanji Konforti, koja danas upravlja NCL-om kao zastupnica nepoznatih vlasnika, vidi se iz nastavka njihove

SMS-komunikacije. “Ma jebote Sanja. Ne želim da to vidi”, odgovara Pukanić. “Pa neće vidjeti financijsku konstrukciju, samo pravne aspekte. Ako ti misliš da ne treba vidjeti ništa, onda odmah reci, sutra ujutro se nalazim s Marinom pa ćemo ja i on nekako to riješit”, kaže Franjić.

Farmaland i druge nelegalne tvrtke

Iz izvještaja bosanskohercegovačkoga CIN-a 2010, koji se bazira na poslovnoj dokumentaciji, vidljivo je da je vlasnik Farmalanda američka kompanija Farmaland LLC, koja djeluje s adresa u američkim državama Wyoming, Delawar i Florida. U stvarnosti, adresa na kojoj je Farmaland LLC registriran u Wyomingu pripada jednoj advokatskoj firmi. Na osnovi podataka iz tamošnjeg registracijskog biroa, njezin jedini vlasnik je britanska investicijska grupa Tylney Directors LTD. Tylney Directors ima kancelarije u Belizeu i na Kanarskim otocima. Na Floridi, Tylney rukovodi s deset kompanija koje uključuju i kompaniju za iznajmljivanje jahti te proizvodnju maslinovog ulja, a sve iz jedne male radnje United Parcels Service (UPS) u zabačenom kraju Orange City. Ukupno 27 firmi, od kojih baš sve imaju vezu s Hrvatskom, kao svoje sjedište navode ovu istu adresu, pokazuju podaci s Floride. Dharmesh Amin, radnik UPS-a, kaže da na ovu adresu stiže samo pošta i da je ne koristi niti jedna druga kompanija osim njihove. Porezni procjenitelj iz ovog mjesta kaže da navedene kompanije nikada nisu dobile dozvolu za rad, odnosno da to nisu legalno registrirane tvrtke. Jedini član upravnog odbora Tylneyja je Sandro Stipančić iz Hrvatske, kojeg CIN nije uspio kontaktirati.